Ključni trenutak za palestinsku nacionalnu borbu

Događaji iz prošlih mjeseci uništili su nastojanja da se pokopa pitanje Palestine i osnažili palestinsko jedinstvo.

Palestinci su izišli na ulice ne da izraze olakšanje zbog kraja najnovijeg izraelskog razaranj (Arhiva)
Palestinci su izišli na ulice ne da izraze olakšanje zbog kraja najnovijeg izraelskog razaranj (Arhiva)

Kada je primirje između Izraela i palestinskih organizacija u Pojasu Gaze stupilo na snagu u ranim satima 21. maja, izbile su proslave širom palestinakog svijeta. Iz svojih gradova u Izraelu i okupiranih teritorija do izbjegličkih kampova u okolnim arapskim državama, Palestinci su izišli na ulice ne da izraze olakšanje zbog kraja najnovijeg izraelskog razaranja, već da potvrde ponovo pronađeno jedinstvo s kojim su sabotirali izraelsku ratnu mašinu.

To je nevjerovatna transformacija koja je u svega nekoliko sedmica dala njihovoj borbi za samoopredjeljenje novi tračak života i rezonirala moćno diljem arapskog svijeta i šire.

Još u martu je princ Jared Kushner, savjetnik za vanjsku politiku iz Trumpove administracije, trijumfalno najavio da „svjedočimo posljednjim tragovima onoga što je poznato kao arapsko-izraelski sukob.“ Nonšalantno odbacivši pitanje Palestine kao „ništa više do razmirice u vezi nekretnina“, ismijavao je njegovu centralnost za regiju kao „mit“ koji je on bez napora razotkrio sa nekoliko borbenih aviona.

Kushner je bio ubijeđen da je zajedno sa bivšim izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom, on riješio palestinsko pitanje uz pomoć formule koja se krila svima pred očima već duže od sedam decenija: pretvarajte se da ne postoji i ono će nestati.

Na jednom nivou stvarnost – oblikovana događajima iz protekle tri decenije – jeste izgledala sve više usklađena sa takvom ohološću.

Općinski model palestinske politike

Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) godinama je djelovala kao originalni predstavnik i većinski narodni nacionalni pokret. Ako je ovo počelo slabiti nakon prisilnog izlaska PLO-a iz Libana 1982. i unutarnjih podjela koje su uslijedile, kompenzirano je Prvom intifadom koja je izbila u okupiranim teritorijama 1987. Taj masovni ustanak imao je tako moćan odjek širom regije da su se unutar nekoliko sedmica libanski pokret Amal i sirijska vlada osjetili potaknutim da ukinu svoju ubilačku višegodišnju opsadu palestinskih izbjegličkih kampova u Bejrutu.

Sporazum iz Osla iz 1993. formirao je prekretnicu. Separatizam implicitan u palestinskom nacionalizmu formaliziran je u sporazumu koji je otuđio palestinsko pitanje od arapsko-izraelskog sukoba. Moglo bi se reći da su egipatsko prethodno napuštanje arapskih redova, preokupacija arapskih država Iransko-iračkim ratom tokom 1980-ih, stisak koji su na PLO stavile zaljevske države nakon kuvajtske krize 1990-1991 i na njen dominantni pokret Fatah, usponom Hamasa u okupiranim predjelima i onda spremnost Sirije, a samim time i Libana, da ispregovara zaseban mir sa Izraelom ostavili su lideru PLO-a Yasseru Arafatu sa malo alternativa. Ako je tako, odabrao je najgoru od loših opcija.

Brzim potezom su palestinska dijaspora i Palestinci u Izraelu – koji zajedno čine više od polovine ukupnog broja Palestinaca na svijetu – gurnuti na margine palestinske politike. Kako se centar gravitacije pomjerio sa PLO-a na novouspostavljenu Palestinsku samoupravu (PA), ove su zajednice eksplicitno isključene iz učešća u njegovim institucijama i na izborima. Dok su Palestinci u Izraelu imali svoje političke stranke, politički značaj dijaspore, koja je disproporcionalno vodila i održavala nacionalni pokret, smanjio se na nešto malo veće od demografske stvarnosti.

Sličan proces se odvijao unutar okupiranih teritorija. Kako je Izrael počeo mijenjati jeftinu radnu snagu iz okupiranih teritorija sa stranim radnicima nakon Prve intifade i zbog preobrazbe izraelske ekonomije, smanjila se potreban za njima, pa su sukcesivne vlade sve više radile na tome da izoluju Zapadnu obalu, Istočni Jerusalem i Pojas Gaze od Izraela i jedne od drugih.

Nakon dolaska Palestinske samouprave sredinom 1990-ih, ovaj proces geografske fragmentacije eksponencijalno se ubrzao, sada također prisutan unutar svake od ovih teritorija. Ova politika je osnovni sastojak raskola na relaciji Fatah-Hamas iz 2007, i brojni analitičari su primijetili da je održavanje podijeljenog palestinskog poretka postalo izraelski prioritet.

Plodovi ovih nastojanja, čijem je sazrijevanju doprinijelo palestinsko vođstvo preokupirano održavanjem vlasti i dobijanjem strane podrške za svoje unutarnje borbe prije nego sukobom s Izraelom, postali su sve vidljiviji.

Srodno općinskim vladama, i sa malim brojem iznimki, vođstvo svake palestinske zajednice bavilo se samo lokalnim pitanjima. Stoga je Hamasov odnos sa Izraelom većinom bio sveden na traženje olakšanja kažnjeničke blokade Pojasa Gaze, arapske stranke unutar Izraela fokusirale su se na sve drskiji rasizam ove države prema njihovim biračima, dok je u Ramallahu, predsjednik Mahmoud Abbas postao gotovo sasvim posevećen tome da umre na vlasti. Na formalnom, institucionalnom nivou, nacionalna politika je sve više postajala pitanjem iz prošlosti.

Na regionalnom nivou se pojavio sličan trend. Ubijeđene Abbasovom paralizom i izraelskim zidovima i ogradama da su ih Kushner i Netanyahu konačno razriješili problematičnog palestinskog pitanja, arapske autokrate su otvoreno prihvatile veći Izrael kako bi dobile specijalan tretman iz Washingtona. Oni su se kockali i računali da ih Palestinci više neće posramljivati pobunom i mučeništvom i da će njihovi stanovnici ostaviti sudovima da riješe šta je ostalo od ove „razmirice u vezi nekretnina“ i nastaviti dalje.

Palestinska mobilizacija

Palestinci imaju naviku da se dignu kada su najslabiji i najočajniji i kada su prepušteni svojoj teškoj sudbini. To su i uradili 2021. Istjerivanje Palestinaca iz njihovih domova u naselju Sheikh Jarrah u Istočnom Jerusalemu i ponovljeni napadi na džamiju Al-Aksa, koji su u izraelskim proračunima usmjerili moć države protiv izolovanih i osiramašenih stanovnika Istočnog Jerusalema, mobilizirali su Palestince unutar Zelene linije, prvo u svetom gradu, a potom unutar Izraela.

Za razliku od prethodnih konfrontacija sa Izraelom, ovaj put je Hamas zadao prvi udarac i to zbog razloga koji nisu imali veze sa uslovima u Pojasu Gaze. Za nekoliko dana su palestinski demonstranti u Jordanu i Libanu, zajedno sa najmanje toliko Jordanaca i Libanaca, došli na granice, dok su jednako velike demonstracije izbile širom Zapadne obale i arapskog svijeta u znak podrške Palestincima.

U Washingtonu je visokopozicionirani general Mark Milley upozorio na „rizik [od] šire destabilizacije…[i] cijelog niza negativnih posljedica ako se borbe nastave“. Ispostavilo se da su glavni autori mitova, drugim riječima, Kushner, Netanyahu i njihovi nevidljivi partneri.

Kolektivno, ova mobilizacija šalje nepogrešivu poruku da uprkos svim naporima da se postigne suprotno, Palestina ostaje nacionalno kao i arapsko pitanje. Možda je to zbog moćnog eha koji je proizvela džamija Al-Aksa. Prije će to biti udružena dinamika koja je proizvela kolektivno shvatanje da će prava, ako se ne odbrane ovdje i sada, biti zauvijek izgubljena. U svakom slučaju je općinski model palestinske politike razoren.

U novijoj prošlosti je intifada od 1987-1993 dovela do sporazuma iz Osla, dok je intifada od 2000-2004 zaključena sa Abbasom na vlasti i Palestincima koji su uglavnom odomaćeni. Izrael i njegovi zapadnjački saveznici će sada naporno raditi na tome da ponovo umire Palestince i ožive model koji je fokusirao palestinsku pažnju prvenstveno na unutra i tako dobro funkcionisao za njihove neprijatelje.

Za Palestince je ključno da ostanu mobilizirani. Još važnije, trebaju pronaći način da iskoriste trenutak i definitvno ostave fragmentaciju u prošlosti kako bi se ponovo suočili sa svojim egzistencijalnim izazovima na nacionalnoj osnovi. Alternativa je nastavak onog što je pogrešno nazvano status quo. Status quo nije statično stanje stvari, već prije dinamična stvarnost koju karakteriše kontinuirani proces razbaštinjavanja koji ne pokazuje znake jenjavanja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO