Srbija i Hrvatska imaju isti problem – mentalitet

Zašto nekim nacionalnim selekcijama NBA igrači pomažu (Luka Dončić), a nekima ne (Bojan Bogdanović ili Nikola Jokić).

Košarkaška selekcija Italije pobijedila je Srbiju usred Beograda, dok je jednu noć ranije Njemačka usred Splita nadigrala selekciju Hrvatske (Ivo Čagalj / Pixsell)

Za ljubitelje identitetskih rasprava o tome šta razlikuje, a šta spaja Srbe i Hrvate, evo još jedne sjajne prilike da se slože ili ne slože sa tvrdnjom kako je, uprkos nekim karakternim razlikama o kojima je još prilično davno govorio Dvorniković, njihov mentalitet u osnovi potpuno – isti.

Postalo je to bjelodano, nikako prvi put, u prošlu nedjelju uveče kada je košarkaška selekcija Italije pobijedila Srbiju usred Beograda ili jednu noć ranije kada je Njemačka usred Splita nadigrala selekciju Hrvatske. Domaća je javnost, kako beogradska, tako i zagrebačka, i jednu i drugu selekciju “napušavala” čak i težim riječima nego što je Novak Đoković častio eneglesku publika koja je navijala za svog Engleza na svome Wimbledonu, a ne za njega. Da ne citiram, ima ga ko pljeve na netu, prilično razumljivo na svim južnoslovenskim jezicima. Ko voli prostotu, bujrum.

Simbioza sporta i politike

Olimpijske igre u Tokiju će tako ostati i bez Srba i Hrvata, u košarci (muškoj) naravno, što nakon ovoga što su pokazali u Splitu, odnosno Beoradu i nije prevelika šteta. Navijači k’o navijači sa istom neprijateljskom i nekulturnom žestinom su popljuvali i svoje izbornike i selektore, svoje igrače i sportske saveze etc, pa se zaključak o istom problemu – mentaltetu i Srba i Hrvata nameće sam po sebi. Isti je to mentalitet.

Pogotovo, što se odavno zna da vrhunskog sporta nema bez vrhunskih para koje obezbjeđuje uvijek onaj koji ih najviše ima, u oba ova slučaja država.

Ali, o toj se simbiozi sporta i politike najmanje govori, odnosno u slučaju Srbije i Hrvatske – psuje.

A nećete čuti ni Vučića, ni Milanovića kako će reći, “ma, dobro je dečki, nismo mi te završne turnire za plasman na Olimpijadu ni platili (po nekoliko miliona eura) kako bismo obavezno stigli do Tokija, nego da se pošteno borite pa neka pobijedi ko je bolji”.

Neće to reći iz prostog razloga: tako ne misle jer znaju kako su sportisti oduvijek u čvrstom, ne samo novčanom, zagrljaju svojih političara koji ih koriste za ubiranje, ne samo političkih, poena. Ta je simbioza sporta i politike toliko očigledna, pa ju je nepotrebno dodatno objašnjavati.

A igrači, šta god mislili o njima, mnogo su ostvareniji ljudi i od navijača i od političara.

Kad ni NBA zvijezde ne pomažu

Valja još jednom podsjetiti i one koji su to zaboravili kako su vrhunski sport, pogotovo košarka i fudbal, u demokratskim zemljama odavno postali prije svega čist showbiznis u kojem se obrću ogromni milioni, dok se u manje razvijenim ili tzv. tranzicionim zemljama u sportu takođe obrću ogromni milioni, ali sve prekriva manje ili više vidljiva moćna ruka države, odnosno politike. Ima i tu himni, zastava i državnih grbova, ali uglavnom služe kao scenografija za ono najvažnije. Dobar pick-and-roll, spektakularno zakucavanje ili davanja trica “sa pola igrališta”.

Liči to “i kod nas” odavno na showbiznis, doduše onaj njegov dio poznatiji pod imenom cirkus.

Naravno, osim himni, zastava, grbova i ostalih rekvizita sličnih onima koji su se upotebljavali na srednjevjekovnim viteškim turnirima, kopalja i konjanika sa vizirima srećom nije bilo, tu su i “naše” zvijezde američke NBA lige od kojih je samo jedan, onaj koji ne igra ni za Srbiju ni za Hrvatsku, Luka Dončić, našao hemiju da spoji naizgled nespojivo, pobijedi Litvaniju u finalu turnira usred Litvanije i Sloveniju odvede u Tokio. Isto to uradio je Bojan Bogdanović u Splitu, ali nije vrijedilo i pored 38 ubačenih koševa.

Što se tiče Srbije, njen najbolji Amerikanac i ovogodišnji MVP najjače lige svijeta Nikola Jokić nije ni pokušao. Rekao je: Ne, hvala, ne mogu igrati za reprezentaciju. Nama je ostavio da nagađamo zašto, iako svako ko je gledao barem dvije košarkaške utakmice zna gdje je kvaka. U klubovima koji posluju kao privatna preduzeća i raznim klauzulama u ugovorima čuvaju svoje glavne adute od nepotrebnih ekskurzija kako doživljavaju nastupe igrača sa svog platnog spiska za nacionalne selekcije.

Bez klubova nema ni (jake) repke

E, sad, zašto to u slučaju Dončića funkcioniše bez problema, a kod drugih “neće da može”, vjerovatno treba zaviriti u ugovore koje imaju s klubovima, ali i ono što zovemo “hemija” onaj spoj koji svaki tim mora naći kako bi uopšte bio tim. Jer, bez dobre “hemije” i timske igre nema dobre košarke uprkos zvijezdama NBA ili kakave druge jače lige.

U košarci i fudbalu klubovi su sve. Ako nemate jake klubove, najčešće nema ništa ni od reprezentacije, a jakih klubova nema bez jakih liga u kojima se igrači intenzivno iz nedjelje u nedjelju bruse za takmičenja koja donose slavu i profit.

Sve su to opšta mjesta, dobro poznata i domaćim sportskim radnicima koja publika žedna uspjeha i ne mora znati, makar on bio i kolektivni i makar ona s tim uspjehom ništa i ne imala, kao što u principu i nema, osim psihološke identifikacije sa glavnim nacionalnim akterima u slučaju njihovog uspjeha.

Otuda silne manipulacije o tzv. jedinstvu navijača i igrača, a bogme i funkcionera i političara koji itekako znaju da ništa bolje ne uspijeva od uspjeha samog, pa se kad uspjeh izostane, kao u slučaju košarkaša Hrvatske i Srbije, počnu tražiti uzroci takvog neuspjeha.

Tako se moglo pročitati i jedno od mnogobrojnih podastrtih objašnjenja “neobjašnjivog” fenomena, odnosno ispadanja Srba i Hrvata iz trke za Tokio. Tvrdi se bez nekih čvršćih argumenata, osim statističkih pokazatelja, kako, eto, Hrvatima ide nogomet, a Srbima košarka i kako je prvima košarka, a drugima fudbal “rana neprebolna” te da je to navodno nekakav fatum još od raspada zajedničke države.

Naravno da su ovakvi pristupi samo koprena koja prikriva prave uzroke neuspjeha koji su prije svega u klubovima. Kao što su istinite i one vrcave dosjetke tipa kako Srbija nikad nije izgubila nijednu utakmicu na fudbalskom Euru (nije ni mogla jer nikad nije ni prošla kvalifikacije) ili kako Hrvata u košarci nigdje nema još od one generacije koju su predvodili Petrović, Kukoč i Rađa.

I svi zaboravljaju kako su za to “najkrivlji” klubovi koji su stizali do evropskih visina, Bosna i Partizan po jednom, Cibona dva, a Jugoplastika tri puta!

Povratak ženske košarke na Balkan

U ženskoj konkurenciji, stvar je donekle drugačija i to samo iz razloga što tu nije još stigao veliki novac pa ima i više prostora za postizanje sportskih uspjeha. Uprkos tome, teško će se ponoviti ona dva predratna uspjeha kada su se igračice Crvene zvezde i tuzlanskog Jedinstva okitile titulom evropskih prvakinja.

Kada su žene u pitanju, nastupi i uspjesi u reprezentaciji i dalje donose više slave, pa i nagrada, od nastupa u klubovima, pa uz dobru organizaciju i pronalaženje timske hemije uspjesi ne izostaju. Motivacija je visoka u slučaju Srbije koja je još jednom u finalu Evropskog prvenstva nadigrala “nepobjedive” Francuskinje i izvadila vizu za Japan. I nije im to prvi put. Isti su posao uradile i prije šest godina pod dirigentskom palicom Marine Maljković, koja odavno nije samo kćerka čuvenog Bože Maljkovića koji je vodio najuspješniju generaciju Jugoplastike, nego zaseban košarkaški gorostas sa klupe koji je u dva navrata uspio “nemoguće misije” dovesti do evropskog zlata.

Da se ženska košarka vraća na Balkan potvrda je stigla sa istog takmičenja na kojem je selekcija Bosne i Hercegovine zauzela sjajno peto mjesto, zadobivši simpatije ne samo u svojoj zemlji, nego i u cijeloj Evropi. Poklekla je samo u sudaru sa Francuskinjama, ali ne i nadigrana.

E, sad će se neki pažljiviji čitatelj s pravom zapitati pa kako ženskoj košarci, kao i u muškoj, ne trebaju jake lige i klubovi? Trebaju, naravno. Zato i odlaze igrati i napredovati u drugim zemljama. Kao što je Slovenija, naprimjer. Koja ima i sluha i novca, pa ako hoćete i strategiju kako popularisati košarku i fudbal, koji u toj zemlji nikako nisu nacionalni sportovi broj jedan.

Onda se pojavi, kao u slučaju ženske repke BiH, jedna Razija Mujanović koja je već bila na krovu Evrope i okupi ekipu spremnu da, uz barem jednu izvanrednu američku igračicu (što je receptura koju primjenjuje i Marina Maljković) nagovjesti i bolje dane za bosanskohercegovaču košarku.

Nema srpske i hrvatske škole košarke

Šta se poslije ovih neveselih (u muškoj) i uspješnih (u ženskoj konkurenciji) košarkaških događanja može zaključiti? Ne postoje ni srpska ni hrvatska škola košarke, kako to sportski novinari često apostrofiraju. Postoje više ili manje očigledni uticaji onoga što smo nekad zvali jugoslovenskom školom košarke. Decenije i decenije su ulagane u izgradnju terena i dvorana, uz podršku države stvoreni su najbolji stručnjaci koji su napravili nabolje igrače, bolje i od Rusa i Amera. Dobar košarkaški ili fudbalski tim imala je svaka škola, a kamoli malo veći grad. Ilustracije radi, bilo je registrovano više od 2.000 ženskih košarkaških klubova!

Ovo što danas gledamo su nasljednici i nasljednice te zajedničke škole i to nikoga ne treba biti sramota. Prepoznatljive vlastite nacionalne škole i selekcije tek treba izgraditi. Na ovim prostorima je sportskih talenata uvijek bilo i biće ih. Odlaze rano u bolje sportske škole i koledže. Kako ih motivisati da se vrate i igraju za nacionalne selekcije kao što igraju u svojim klubovima, pretpostavljam kako treba pitati – Luku. Dončića ili Modrića, svejedno. I slavu i novac odavno imaju.

Ima nečeg i u mentalitetu. A to se najteže i najsporije mijenja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera