‘Tinja u Zrenjaninu, Beogradu, Loznici, ali još nigdje ne bukti’

Ovako, kao u naslovu teksta, beogradska je novinarka Jelena Obućina, koja je prije nekoliko dana dobila novinarsku nagradu “Staša Marinković” lista Danas, počela redovni Pregled dana, informativnu emisiju Televizije NewsmaxAdria, podsjećajući da “opet pričamo o sankcijama i izolaciji, dok vlast opet slika ružičastom kičicom. Jedino što nas danas raduje je Novak! Opet je pobedio… KRALJ!”

Da. Tinja u Zrenjaninu, Beogradu, Loznici, ali još nigdje ne bukti. I to je potpuno tačan opis prilika u zemlji Srbiji. Ali, koliko ta vatra nezadovoljnika, kojih je sve više i koji umjesto ružičaste slike koja im se servira vide i onu stvarniju sliku života sa mnogo više tamnijih tonova, može dugo da tinja prije nego što se eventualno razbukti – pravog odgovora nema. I tu dolazimo do pravog pitanja: zašto je to tako?

Zašto je samo Novak jedini kojeg svi vole

Istina je da je Zrenjanincima dozlogrdilo živjeti skoro dvije decenije bez vode za piće ili u novije vrijeme pored kineske fabrike automobilskih guma Linglong koja im je poslije vode s arsenom iz česmi sada zagadila i vazduh usred banatske ravnice.

Istina je da rastu nezadovoljstva građana u Beogradu. Na Dorćolu, naprimjer, gdje im ministar zvani Toma Mona zatvara ulicu radi gradnje vlastitog hotela ili na Novom Beogradu gdje investitor pokušava ilegalno podići zgradu koje nema u urbanističkim planovima. Ili na Voždovcu gdje građani godinama pokušavaju dobiti dom zdravlja, a ne crkvu koju im grad nameće na tom mjestu. Istina je da se skoro cijelo Podrinje i Rađevina usprotivilo otvaranju rudnika jadarita, ali zalud.

Zalud su, izgleda, i protesti protiv zagađenja željezare u Smederevu ili rudniku i topionici bakra u Boru, ali i frilensera, advokata, taksista i ostalih koje je vlast uspjela uspješno ugasiti.

Sve dok sve ove nezadovoljnike, ali i mnoge druge širom Srbije, bude povezivao jedino Novak Đoković, njihovi protesti će ostati samo puste želje. Jer je Srbija odavno izgubila, gledajući generalno, smisao za empatiju i solidarnost.

Prosječnog građanina interesuje samo svoja muka i svoja nevolja. Već kada se krene do prve komšijske nevolje koja jest zajednička, ma koliko mu se činilo u prvom trenutku da ga se to ne tiče, taj naš prosječni građanin okreće leđa kako ne bi gledao komšijsku muku.

Još kad mu se uveče na televiziji objasni kako je u pravu i kako je sve ružičasto oko njega, mirno liježe u krevet u ubjeđenju da mu je savjest mirna. Tako je to još od onog dana kada je Srbija zaratila sa komšijama, uspješno ubjeđujući sebe da ona sa tim ratom nema ništa.

Kako ujediniti nezadovljnike

Ali, vratimo se Jeleni i njenoj percepciji današnje Srbije.

“Ozbiljno su nezadovoljni građani Srbije – ali bes je razuđen. Tinja u Zrenjaninu, Beogradu, Loznici… ali nigde još ne bukti. Zna to i od Pahomija sveže odlikovani predsednik. On pažljivo bira društvo – po težini optužbe. Pa posle Palme Pahomije, a između pije vina sa Dodikom. Tako šalje niz poruka – ali prvu građanima. Ko je protiv Linglonga je sebičan i on neće dozvoliti odlazak investitora. Šta je vazduh spram 850 miliona evra, vodu uostalom već nemaju.”

Sve su to slike koje konzumira onaj naš prosječni građanin koji nikako da shvati kako ga se itekako tiču i muke komšija s kojima živi u istoj zgradi, ali i onih koji žive u Zrenjaninu, Beogradu, Loznici, Smederevu, Boru i brojnim drugim manjim ili većim naseljima i gradovima Srbije.

O tome kako sav taj bijes nezadovoljnih ujediniti, nažalost, ponajmanje se govori čak i u političkim strankama opozicije, ali i u sve prisutnijim građanima na javnoj sceni koje okupljaju ekološki pokreti, ne libeći se da upotrijebe oštru retoriku kao što je ona o ekološkom ustanku. Protiv vlasti, a ne svojih komšija.

Samo onaj koji uspije ujediniti tu ogromnu energiju nezadovoljnika može računati na podršku i dobiti priliku da bude ako ne svima onda barem većini pobjednik sa kojim se identifikuju – Novak Đoković.

Šuplje priče o revanšizmu

Pošto je malo vjerovatno da će se Novak priključiti demonstrantima u Srbiji (ima preča posla jer ponovo juriša na svoj treći Wimbledon i novo dokazivanje ko je najveći svih vremena sa Federerom i Nadalom), opozicioni lideri i njihove stranke kao i lideri ekoloških i njima bliskih pokreta morali bi najprije uraditi najmanje dvije važne stvari.

To u slučaju opozicije nikako ne mogu biti prazne priče o lustraciji i revanšizmu prema sadašnjim nosiocima vlasti, kad oni preuzmu kormilo, a koje se ponovo lansiraju sa skoro 30 godina zakašnjenja.

Političke greške se kažnjavaju na izborima, a one druge koje se tiču eventualnog kriminala i korupcije na sudu, tako da je spominjanje revolucionarne pravde i njenih metoda u ovom trenutku ne samo šuplja priča nego i kontraproduktivno.

Čak je i otkrivanje novih i novih afera kojima se ispunjava medijski prostor sve manje učinkovito jer vlast na svaku aferu otkrivenu u svojim redovima odgovara nekim stvarnim ili izmišljenim skandalom koji se vezuje za imena lidera opozicije.

Hvale vrijedna je borba za stvaranje uslova za ravnopravno učešće na izborima i slobodu medija, naprimjer, ali i dalje ostaje upitan program svih stranaka na kojem se najmanje radi.

Skoro sva pitanja koja se s razlogom upućuju nosiocima vlasti, nažalost, mogu se u potpunosti postaviti i usitnjenoj opoziciji koja nema jasne odgovore na goruća pitanja kao što su Kosovo, evropske integracije, NATO, Rusija ili odnosi sa susjedima, na spoljnom planu, ili plate i penzije, zaustavljanje odliva mladih, rast društvenog standarda, vladavima prava, pa i zagađivanje životne sredine, naprimjer, kada se radi o unutrašnjim stvarima zemlje.

Što se tiče eko-pokreta i tzv. lokalnih problema, bar je tako do sada bilo, vlasti su relativno lako izlazile na kraj s njima. Jednostavno, naprave dogovor sa pobunjenom grupom i oni obustave proteste. Zato je jedan od rijetkih uspjeha građanskih inicijativa bio zaustavljanje izgradnje minihidrocentrale na Staroj planini.

Svim pokretima nezadovoljnika do sada je nedostajala zajednička akcija bez obzira u kojim dijelovima gradova ili Srbije se protestuje.

Na mapi je i Biden

U pravu je Jelena Obućina i kada podsjeća kako je “mapa nezadovoljstva sve šira – i lokalno i globalno”.

“Mapa nezadovoljstva sve je šira – i lokalno i globalno. Na mapi je Biden. Nezadovoljan onima koji remete mir na Balkanu i onima koji kradu. Biće sankcija. Evropa ne preti – ona samo ne otvara poglavlja. Poruka je kratka: dođite kad budete ozbiljni”.

Možda je, na kraju, za pravu sliku prilika dobro podsjetiti se i riječi Zorana Kostića Caneta iz grupe Partibrejkers koje je nedavno izrekao na ekološkom protest u Beogradu.

„Mi smo u velikom bedaku, zbog neke vizije i neke provizije postajemo građani drugog reda. Bez vode nema slobode, a ona se truje non-stop, bez zemlje nema hrane, bez vazduha nema života. To sve odlazi od nas zbog nekog profita i neke nesvesnosti – seče se grana na kojoj sedimo.”

Ali, Cane griješi kada zaključuje kako „ovo nema veze sa politikom ili bilo čim, već ima veze sa opstankom čoveka na ovom prostoru”. Ima. naravno. Nije politika samo ono što rade političke stranke. Pogotovo kada to rade pogrešno ili nedovoljno efikasno. Ili kada zaborave da postoje zbog građana.

Problem je što većina i dalje gleda i vjeruje u one slike naslikane ružičastom kičicom. Priče o sankcijama i izolaciji ne dopiru do njih. Zato je važno da i neke druge slike dopru do njih. Zato je važno, kada već političke stranke ili ne znaju ili ne mogu, da pokreti građana stignu do svakog mjesta gdje su ugrožena njihova prava. Bila ona ekološka ili neka druga, svejedno.