Iran na raskršću: tri scenarija

Usred snažnih spekulacija o Iranu koji se približava obnovljenom sporazumu sa svjetskim silama u vezi svog nuklearnog programa, ova država je izabrala svog novog predsjednika Ebrahima Raisija. Novi šef vlade će imati priliku da oživi iransku ekonomiju, unaprijedi diplomatske odnose i osnaži geopolitički doseg na Bliskom istoku i šire.

Upravljanje je određivanje prioriteta, a izbori koji su predstavljeni novom predsjedniku ne mogu biti potpuniji ili važniji u ovom odlučujućem trenutku.

Način na koji ovaj ultrakonzervativac odredi prioritete i bude upravljao potencijalnim posljedicama nuklearnog sporazuma umnogome će utjecati na oblikovanje budućnosti njegove države i Bliskog istoka.

Ovo je posebno važno jer je predsjedničkim izborima nedostajala osnovna demokratska legitimnost u očima većine Iranaca, koji se nisu pojavili na biračkim mjestima nakon što je režim izmanipulisao ovaj proces u korist Raisija.

Zapravo se očekuje da 60-godišnji Raisi naslijedi istomišljenika, ali bolesnog i starog osamdesetogodišnjaka vrhovnog vođu ajatolaha Alija Khameneija, koji je po deficiniji, vrhovni u Islamskoj Republici Iranu.

Novi iranski predsjednik može odabrati jedan od tri načina upravljanja.

Prvi scenarij

Raisi može dati prioritet ekonomskim investicijama i reformi, šaljući jasnu poruku da će njegova vlada iskoristiti ekonomske benefite obnovljenog nuklearnog sporazuma i nova međunarodna otvaranja koja on nudi, kako bi unaprijedio izvore primanja običnih Iranaca koji su mnogo propatili zbog decenija oštrih sankcija i izolacije.

Ali da bi osigurala ekonomsku transformaciju, vlada će također morati provesti političke reforme kako bi popravila slab kredibilitet islamskog režima u očima većine svojih građana. Ovomjesečni namješteni izbori potkopali su legitimnost i pogoršali tenzije između islamskih i republikanskih/demokratskih komponenti Islamske Republike.

Takav bi pristup samim tim značio i promjenu vanjske politike, obuzdavši skupe iranske regionalne avanture u korist zdravije trgovine i saradnje sa susjedima.

Ali nikakva ekonomska, politička ili strateška reforma nije moguća bez bavljenja strukturalnom korupcijom i sistematskim lošim upravljanjem koji preovladavaju u državi, i utjecajnim klerikalnim elitama i Revolucionarnom gardom.

Hoće li Raisi iskoristiti trenutak da ucrta drugačiji put naprijed za Iran? Sudeći po njegovoj dugoj i dubokoj odanosti klerikalnom režimu, odgovor je nedvosmisleno ne.

Pa ipak, dajem ovom scenariju 0 do 5 posto šanse da se desi.

Drugi scenarij

U drugom scenariju, Raisi bi mogao odabrati da zadrži status quo, oslanjajući se na prihode od većih cijena nafte i većih stranih investicija, nakon obnavljanja nuklearnog sporazuma. Mogao bi se polako kretati ka tome da pruži ruku iranskim susjedima i evropskim silama na osnovu “uzajamnog poštovanja i uzajamnog interesa” – što je omiljena teheranska diplomatska fraza.

Iran ima veću prednost u Iraku, Siriji, Libanu i Jemenu zbog svoje napuhane i destabilizirajuće uloge tamo. Mogao bi obrnuti taj kurs tako što će pomoći da se vrate sigurnost, mir i stabilnost u ove napaćene države, zaradivši mnogo naklonosti i prestiža u tom procesu.

Mogao bi čak postati garant regionalne sigurnosti, dok SAD smanjuje svoje vojno prisustvo u ovoj regiji. Isto važi za stabilizaciju i popravljanje odnosa sa zaljevskim susjedima, prije svega Saudijskom Arabijom, što bi mogao biti win-win za ljude na obje strane. Bez sumnje, Raisijeva vlada neće promijeniti iranski stav o Izraelu, niti će bojkotovati one koji to naprave.

Pokušaj da se odigra uloga u Afganistanu pored Pakistana i Turske bit će indikativan test za namjere i ciljeve novog predsjednika, dok NATO povlači svoje vojnike iz ove države.

Trebat će više vremena da se normaliziraju odnosi sa SAD-om, nakon četiri decenije uzjamnog zvaničnog neprijateljstva. Američke sankcije za Raisija, nametnute prije svega dvije godine zbog njegove navodne uloge u kršenju ljudskih prava, neće pomoći da se poprave odnosi kratkoročno.

Ovom realističnijem scenariju dajem 35 posto šansi da se desi.

Treći scenarij

U trećem scenariju, novi iranski predsjednik bi mogao odlučiti da udvostruči svoje ultrakonzervativne poglede i iskoristi zaradu od većih cijena nafte i novih investicija da finansira iznureni klerikalni establišment i dodatno osnaži Revolucionarnu gardu, koja ima zadatak da širi šiitsko-iranski utjecaj diljem regije.

Mogao bi iskoristiti nestabilnost i nesigurnost arapskih susjeda da proširi iranski utjecaj, na isti način kako je to urađeno u Iraku, Libanu, Siriji i Jemenu.

Ovo znači dodatno osnaživanje naoružanih sektaških milicija, što bi vodilo ka većem broju prikrivenih operacija i ubistava, produbivši regionalno sektaštvo, nasilje i nestabilnost. Odusutvo strateške arapske aktivnosti da obeshrabri Teheran od slijeđenja svojih interesa nauštrb susjeda bez sumnje će potaknuti novo iransko liderstvo da postane ofanzivno.

Isto tako, nedavno najavljeni kratkovidni savez između nekolicine malih zaljevskih država i Izraela ohrabrio bi Teheran da postupi agresivnije protiv onih koji mu žele zlo.

Povlačenje američke vojske, iako ograničeno, i smanjenje strateške posvećenosti “tradicionalnim saveznicima” moglo bi dodatno ohrabriti novog predsjednika da pojača iransku nadmoć kako bi popunio prazninu.

Smatram da ovaj poprilično pesimističan scenarij ima 65 posto šanse da se desi.

Ipak, važno je prisjetiti se da iranska politika, kao i politika u regiji, nije statična, niti su takvi odnosi na relaciji zapad-istok. Novi ustanci su vjerovatni u većini država regije i mogli bi skupo koštati Iran.

Isto tako, rekalibriranje interesa i preoblikovanje saveza moglo bi potencijalno promijeniti iranski proračun pod Raisijevim vođstvom, izvršivši pritisak na njega da prihvati drugi scenarij, zbog svog interesa, nacionalnog interesa i da, regionalnog interesa.

Mogao bi također, nekim čudom, prihvatiti razboritiji i konstruktivan prvi scenarij, postavljajući primjer za regiju. Ne škodi sanjati.