Supersile su super nesmotrene (i budalaste)

Samit između Putina i Bidena nije ništa riješio i pokazao je da nisu mnogo naučili iz grešaka svojih prethodnika.

Američki predsjednik Joe Biden i ruski predsjednik Vladimir Putin rukuju se tokom američko-ruskog samita u Villi La Grange u Ženevi, u Švicarskoj 16. juna 2021. (Reuters)
Američki predsjednik Joe Biden i ruski predsjednik Vladimir Putin rukuju se tokom američko-ruskog samita u Villi La Grange u Ženevi, u Švicarskoj 16. juna 2021. (Reuters)

Nakon što su lideri SAD-a i Rusije zaključili samit u srijedu, predsjednik Vladimir Putin je uvjeravao kanadskog novinara da su takvi sastanci namijenjeni da spasi svijet od nuklearnog uništenja, i da iznađu rješenja za svjetske ekonomske, klimatske i medicinske probleme. Predsjednik Joe Biden je kazao novinarima da ne postoje tajni kodovi za vanjsku politiku, da je tu sve stvar ljudskih odnosa, ljudske prirode.

Sve je ovo zvučalo poprilično komično, ako ne i tragično, uzimajući u obzir da ova dvojica muškaraca koji navodno spašavaju svijet nisu mogli održati čak ni zajedničku konferenciju za medije nakon trosatnog ćaskanja da uvjere svoje ljude i ostatak međunarodne zajednice u svoje plemenite namjere.

Ne samo da njihov prvi sastanak uživo nije učinio svijet sigurnijim ili boljim; već su kao dva stara balavca oni uputili kritike jedan drugom, koristeći ustajale klišee i jezive argumente.

Drugim riječima, ovaj samit nije ništa riješio; nijedan od ozbiljnih izazova za globalnu sigurnost, bilo cyber ili strateških. I iako se Biden i Putin jesu složili da započnu strateški dijalog, on teško da može biti smatran ponovnim pokretanjem ili „resetom“.

Malo je razloga za slavlje

Budući da je ovo bila proba za budući američko-kineski samit, malo je razloga za slavlje a puno za promišljanje dok Bidenova administracija pooštrava svoje stavove i mijenja pravila ophođenja kako bi držala rivale pod kontrolom. Biden će bez sumnje slijediti sličnu strategiju u svojim budućim interakcijama sa kineskim Xi Jinpingom u nadi da će suzbiti Peking prije nego što postane vodeća globalna sila.

Jasno je da se globalna politika moći ne sastoji iz lične hemije među liderima; iz gledanja u oči jedni drugima, duboke introspekcije da bi se spasio svijet.

Jasno, krajnji cilj ovih samita nije postizanje mirnog, zdravog i čistog svijeta oslobođenog od nuklearnog oružja.

I jasno, izazovi su isuviše ogromni i zaista pretjerano komplikovani i važni za globalnu i pojedinačnu sigurnost.

Ali logika kojom se vode supersile koje se bave ovim izazovima poprilično je jednostavna – to je logika moći. Nisu to ni ljudska prava i demokratija, niti suverenitet i međunarodni zakon, samo moć. I to se podjednako odnosi na demokratske i autoritarne režime.

Ovime ne želim reći da ne vidim razliku između liberalno-demokratskih i totalitarnih režima, bez sumnje je vidim i snažno preferiram jedno.

Ali kada je u pitanju vanjska politika, izvjesne demokratije nisu bile ništa manje imperijalističke ili kriminalne u svojoj vanjskoj politici od svojih autoritarnih kolega. Kolonijalizam je jedan upečatljiv primjer. U slučaju totalitarnih režima, neki kao što je Kina, su svom narodu donijeli veći prosperitet, posebno siromašnima, od mnogih demokratija.

Odveli svijet u najrazornije ratove

Stoljećima se velike sile, bez obzira odakle dolazile, natječu pod izgovorim sigurnosti, ali vode ka većoj globalnoj nesigurnosti.

Njihovi pokušaji da dominiraju regijama i kontinentima kako bi odvratili druge ambiciozne sile da naprave to isto uništili su živote i izvore primanja bezbroj ljudi širom svijeta.

I veći dio drugog dijela 20. stoljeća, njihovo je rivalstvo prešlo na nuklearnu razinu, ugrozivši svijet sa totalnim uzajamno zagarantovanim uništenjem (Mutually Assured Destruction).

MAD (ludo), zaista.

Sveukupno, iako tvrde da su dobronamjerni, prosvijetljeni, da zagovaraju slobodu i civilizaciju, pa čak i potpunu ljudsku emancipaciju; uprkos njihovom propovijedanju o demokratiji i ljudskim pravima i insistiranju na međunarodnom zakonu i sistemu zasnovanom na međunarodnim pravilima, globalne sile su odvele svijet u najgore sukobe i najrazornije ratove.

Poput vatrogasaca piromana, oni su u više navrata pokušali ugasiti vatru vatrom, spalivši sve što su dotakli.

A ipak, kako je to Biden rekao, nema tajnog koda kada je u pitanju razlog zašto to rade, nije to nuklearna fizika.

Ipak, iako djeluje drugačije, njihov nije lični posao već prije prljavi posao. Kada isključite ogromne prevare koje dolaze od vlada, sve postaje poprilično jasno.

Pojednostavljena verzija

Evo moje pojednostavljene verzije ove komplikovane slike.

Život u svijetu kojim dominira politika supersile je poput života u opasnom naselju, gdje nekoliko silnika iskorištava odsustvo autoriteta kako bi dominirali ulicama silom. To je geopolitika.

Oni kontinuirano akumuliraju oružje i sredstva kako bi proširili svoj utjecaj i nadjačali druge opasne silnike u četvrti. Ušminkana fraza za to je „ofanzivni realizam“.

Kada se dogovore oko izvjense podjele naselja u predjele utjecaja; to je „defanzivni realizam“.

Unapređenje statusa kako bi se savladale potencijalne prijetnje upotrebom svih dostupnih sredstava je strategija. Demoniziranje drugih kako bi se opravdao vlastiti prijeteći stav je propaganda.

Neki zastrašuju ili manipulišu nemoćne susjede, pružajući im zaštitu u zamjenu za odanost i podršku, drugi mogu koristiti više nagrada a manje kazni da privuku podršku; to su odnosi zaštitnik-klijent koji dobro dođu da se indirektno dominira ogromnim predjelima svijeta.

Kada se nasilnik posebno osili, drugi može izbjeći konfrontaciju tako što će pogurati trećeg nasilnika da bude dorastao izazovu; to se zove „prebacivanje odgovornosti“. U protekle dvije decenije, pažljiv da ne antagonizira Washington, Peking je prebacivao odgovornost na Moskvu, ostavivši joj da se suočava sa agresivnom Amerikom nakon 11. septembra.

Ali kada se jedan nasilnik pridruži drugome protiv agresivnog trećeg, to je „udruživanje“. Na taj način, evropske sile su se pridružile SAD-u, a otuđena Rusija bi se mogla pridružiti Kini, dok se takmiče za dominaciju svijetom u 21. stoljeću.

I jedni i drugi ponavljaju ono što su njihovi prethodnici radili stoljećima širom otvorenih očiju: bore se za vlast i utjecaj bez obzira na cijenu koju plaća svijet.

Sudeći po iluzornim nastupima na konferencijama za medije ove sedmice, Biden i Putin izgleda nisu mnogo naučili iz grešaka svojih prethodnika.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Rekao sam Vladimiru Putinu da naša politika nije protiv Rusije ili nekog drugog, nego je za američki narod, kazao je američki predsjednik nakon sastanka u Ženevi.

16 Jun 2021
Više iz rubrike Piše
POPULARNO