Izgledi postdemokratskog svijeta

Svijet možda nije primijetio, ali dok ja pišem ovaj članak i zapravo još od ponižavajućeg poraza Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima 2020, Republikanska stranka aktivno radi na tome da rastavi demokratske temelje SAD-a tako što, između ostalog, sistematski ograničava pravo glasa ljudi.

Što više Amerikanaca glasa, to se reakcionarni bijeli Republikanci osjećaju ugroženiji zbog izgleda za punu demokratiju i to postaju agresivniji u svom nastojanju da uguše volju naroda.

Prije svega dvije sedmice, lider manjine u Senatu Mitch McConnell koordinirao je svoje republikanske kolege da blokiraju formiranje dvostranačke komisije koja će istražiti napad na američki Kapitol od 6. januara od strane rulje Trumpovih pristalica riješenih da preokrenu rezultate predsjedničkih izbora.

Da se ovaj pokušaj državnog udara desio u bilo kojoj drugoj državi, mi bismo ga brzo klasificirali kao ono što uistinu jeste – nasilni napad malog diktatora na demokratsku volju ljudi. U SAD-u, međutim, ogromna mašinerija Republikanske stranke radi i na državnom i na federalnom nivou da ovo zvjerstvo gurne pod tepih i da održi iluziju demokratije.

Nasilni kraj Trumpovog mandata je bio posljednja indikacija, ako je bilo kome bilo potrebno još indikacija, da je demokratija u Americi isključivo za bijelce koji vjeruju u bjelačku nadmoć. Ako ovi do zuba naoružani i nasilni bijeli ljudi ne mogu dobiti to što žele, onda će oni spaliti same temelje polaganja prava ove države na demokratiju.

Izobilje suzbijanja glasača

Na istom principu republikanci su sada aktivno uključeni u uvođenje prijedloga zakona o suzbijanju glasača da spriječe značajne dijelove populacije da se pitaju o svojoj budućnosti. Ovo nije ništa drugo do ponavljanje Jim Crow zakona koji su stupili na snagu krajem 19. i početkom 20. stoljeća kako bi spriječili Afroamerikance da koriste svoja teško stečena glasačka prava.

Kako se vidi na slučaju zakona koji je nedavno uveden u Teksasu, Republikanci također pokušavaju olakšati sucima da promijene rezultate izbora – nešto što su Trump i njegova banda korumpiranih advokata predvođena bivšim gradonačelnikom New Yorka, Rudyjem Giulianijem, pokušali, ali nisu uspjeli uraditi nakon što je Joe Biden pobijedio na predsjedničkim izborima 2020.

Republikanci, ukratko, rade sve što mogu da samo bijeli Amerikanci, ili da budemo precizniji, bjelački republikanski supremacisti mogu glasati. A, ako se bilo ko drugi provuče i uspije glasati, oni žele da su u stanju poništiti taj rezultat.

To je trenutno stanje tzv. „najstarije demokratije na svijetu“.

Rasistički republikanski napad na američke demokratske norme nije ograničen na pravo na glasanje – proteže se i na imigracione zakone. Republikanci širom države rade prekovremeno kako bi posebno otežali imigrantima hispanskog porijekla da postanu američki državljani jer oni uglavnom glasaju za demokrate.

Republikanci, naravno, nisu jedini koji su odgovorni za ovo žalosno stanje američke demokratije. Brojni utjecajni političari, crni i bijeli, republikanci i demokrate, već dugo su pohranjeni duboko u džepove predatorskih milijardera i saradnji. Barack Obama, prvi crni američki predsjednik, jedan od njih. Ovi milijarderi i milijarderske kompanije izgleda poštuju demokratsku volju Amerikanaca sve dok oni biraju kandidate koji će biti odani i poslušni njihovoj moći.

Lideri Demokratske stranke, kao što su Chuck Schumer i Nancy Pelosi, postavljaju se kao šampioni demokratije koji traže načine da prošire i zaštite glasačka prava svih Amerikanaca. Ali njihovi su protesti beznačajni. Korupcija Demokratske stranke je dio problema ovdje. Da, oni prostestuju protiv napada na Kapitol od strane bijelih supremacističkih nasilnika 6. januara, ali šute o činjenici da je puno prije i puno nakon tog sudbosnosnog dana, američki Kapitol bio i još je pod napadom svježe obrijanih i u odijela odjevenih lobista i propagandista. Niko ne vidi, niko ne izvještava, niko se ne buni protiv tog redovnog napada na Kapitol, koji je ključan za američku politiku na rutinskoj i svakodnevnoj osnovi.

Sistematski kolaps američke demokratije započeo je puno prije nego su republikanski bijeli supremacisti krenuli na najnoviji i možda najpodmukljiji napad na glasačka prava Amerikanaca.

Pa ipak, trenutno stanje stvari u SAD-u je iznimno alarmantno, ne samo za Amerikance, već za sve ljude svijeta.

Iluzija demokratije

Ne bi trebalo ni preuveličavati ni potcjenjivati katastrofalne posljedice razvoja događaja u SAD-u za svijet u globalu.

Mnogi širom svijeta odavno posmatraju Ameriku kao vodeći model demokratskog upravljanja na koji se mogu ugledati za vođstvo i amibicije. Stoga sistematsko urušavanje američke demokratije postavlja izglede postdemokratskog svijeta – svijeta u kojem države nemaju funkcionirajući demokratski model na koji će se ugledati. Šta će se desiti sa borbama za demokratsku vladavinu širom svijeta kada „najstarija demokratija na svijetu“ doživljava epohalni neuspjeh?

SAD, naravno, nikada nije bio idealan demokratski model. Država zasnovana na genocidnom pokolju starosjedilačkog stanovništva, održana tokom ubilačkog afričkog ropstva i nastavljena dominantnom ideologijom bjelačke nadmoći prije i poslije Građanskog rata i Pokreta za građanska prava teško da može biti model demokratskog upravljanja za bilo koga.

Ali ipak, krhka demokratska težnja oduvijek se bori za opstanak u srcu ove republike. Ranije porobljeni Afroamerikanci su se borili za i ostvarili pravo glasa uprkos svemu – uz velike žrtve, trpeći nemilosrdni napad protiv svoje čovječnosti. Nakon decenija nepokolebljive borbe, crni Amerikanci su dobili pravo glasa sa 15. amandmanom na američki Ustav 1870.

Da, 15. amandman je teoretski dao Afroamerikancima pravo glasa, ali uskoro su se Jim Crow zakoni pobrinuli da ova prava ostanu fikcionalna prije nego efikasno implementirana. Zastrašivanje birača, ubistva i neredi, sistematski su spriječili crnce da se približe glasačkim kutijama. Danas potomci tih istih rasističkih južnjaka daju sve od sebe da spriječe Afroamerikance i druge obespravljene zajednice da se pitaju o svojoj budućnosti.

Svijet na gubitku

Situacija u SAD-u ne daje mnogo nade. Još destruktivnije od republikansih napora da ograniče glasačka prava ili uljepšaju pokušaj državnog udara od 6. januara su teorije zavjere koje i dalje tvrde da su posljednji predsjednički izbori namješteni, da je Trump i dalje pravi predsjednik i da trenutna administracija nije legitimna. Oni koji promoviraju ove teorije zavjere nisu budale. Znaju oni šta rade. Oni stalno bacaju sumnju na naslijeđe i efikasnosti demokratskih institucija ove države, kako bi njihove alternativne činjenice postale jednako legitimne kao i demokratska volja naroda koji misli drugačije od njih.

Nije slučajnost da Michael Flynn, bivši vojni oficir koji je sada potpuno u službi fašističkih aspiracija Donalda Trumpa, sada javno predlaže državni udar poput onog u Mijanmaru u SAD-u. Nemoguće je ne uvidjeti gdje ova država sada stoji.

Američka demokratija se urušava. Ali imaju li ljudi širom svijeta neki drugi primjer da se na njega ugledaju u svojim naporima da postignu demokratsko upravljanje? Trebaju li se okrenuti ka licemjernim evropskim demokratijama, koje su uvijek na ivici da se preobraze u fašističke diktature? Trebaju li se okrenuti ka Rusiji kojom vlada Putinova mafija? Trebaju li težiti ka totalitarizmu Kine, sistematskom nasilju u Brazilu, užasima hinduističke nadmoći u Indiji, lažnoj i odglumljenoj demokratiji u Siriji, Iranu ili Turskoj? Trebaju li se ugledati na autokratske režime u većem dijelu islamskog svijeta ili doseljenički kolonijalizam Izraela izgrađen na slomljenim leđima Palestinaca?

Gdje je tačno model za budućnost demokratske vladavine u svijetu?

Danas ne postoji jedna demokratija koja bi mogla svijetu ponuditi model ili urnek. Same osnove liberalne demokratije u evropskoj prosvjetiteljskoj modernosti preuzeo je predatorski kapitalizam koji pljačka svijet dok mu propovijeda „Sloboda, jednakost, bratstvo“.

Danas su jedini primjeri modela demokratskih težnji u svijetu veliki socijalni ustanci kao što su Životi crnaca su važni i pokreti za nacionalno oslobođenje poput onih u okupiranoj Palestini.

Ali nijedan od ovih pokreta ne može sam postići svoje ciljeve, potrebni su jedni drugima. Simbiotska veza koja se nedavno pojavila između pokreta Životi crnaca su važni u SAD-u i osobodilačke borbe u Palestini omogućava da oba pokreta ispravljaju tok jedan drugome i rastu zajedno.

Bez aktivne solidarnosti sa pokretom Životi crnaca su važni, palestinski nacionalni oslobodilački pokret može se lahko razliti u patetičnu banalnost arapske politike. Bez aktivne solidarnosti sa Palestincima, pokret Životi crnaca su važni može lagano skliznuti u još jednu lokalnu identitetsku politiku podložnu karijerskom oportunizmu ljudi kao što su Barack i Michele Obama.

Jedini izgled za punu demokratiju za sve osiromašene i tiranizirane, opljačkane i oklevetane ljude širom svijeta je prekogranična solidarnost koja nadilazi banalnosti specifičnih nacionalnih kultura i kreće se ka transnacionalnoj javnoj sferi gdje svaku naciju spašavaju iskustva druge. Barack Obama i Donald Trumo su dvije strane istog novčića, kao što su Mahmoud Abbas i Benjamin Netanyahu ključni za isti krug očaja i prevare.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.