U ovoj konfrontaciji sa aparthejdnim Izraelom, Palestinci su pobijedili

Jedinstvo koje su Palestinci pokazali u proteklih nekoliko sedmica označava uspon nove nacionalne svijesti.

Ožalošćeni podižu palestinsku zastavu tokom sahrane Mohammadu Kiwanu, 17-godišnjem mladiću koji je podlegao od rana nakon što su ga izraelske snage ustrijelile, u većinskom palestinskom gradu Umm al-Fahmu na sjeveru Izraela, 20. maja 2021.[Ahmad Gharabli/AFP]
Ožalošćeni podižu palestinsku zastavu tokom sahrane Mohammadu Kiwanu, 17-godišnjem mladiću koji je podlegao od rana nakon što su ga izraelske snage ustrijelile, u većinskom palestinskom gradu Umm al-Fahmu na sjeveru Izraela, 20. maja 2021.[Ahmad Gharabli/AFP]

Nakon najnovijeg genocidnog napada aparthejdnog Izraela, pokrenuta su neka ozbiljna pitanja, opet, o korisnosti otpora i da li se ishod ovog rata može, ili ne može smatrati pobjedom za palestinski narod. Ta ista pitanja su postavljana 2009, 2012 i 2014, kada je Izrael pokrenuo velike napade na Gazu, pa čak i tokom nenasilnog Velikog marša povratka iz 2018, kada su Palestinci marširali prema ogradi Pojasa Gaze i kada su ih pogađali i ubijali izraelski snajperisti.

Pojedini „liberali“ su pribjegli uobičajenim objavama, kriveći „obje strane sukoba“ – tj. kolonizatora i koloniziranog i zaključivši da Palestinci moraju prestati lansirati rakete iz Gaze.

‘Nutralni’ glasovi

Ponovo nam osporavaju isti ti „neutralni“ glasovi samu definiciju otpora. Oni ne uspijevaju vidjeti, iz ideoloških razloga, da otpor, u širem smislu, nije samo sposobnost da se odupre vojno moćnijem ugnjetavaču, već i sposobnost da se kreativno odupre kolonizaciji vlastite zemlje. Oni ne uspijevaju razumjeti moć naroda, u našem slučaju kroz „sumud“ (postojanost), ili čak vidjeti da to postoji.

Drugim riječima, oni prihvataju izraelski narativ, gdje postoje „dvije strane u sukobu“ sa jednakom vojnom moći i moralnim stajalištem. Oni odbijaju stvarnost da je ovo doseljeničko kolonijalistički i aparthejdni projekat koji podržava Zapad, a kojem se palestinski narod odupire. Oni ignorišu i sva naša moralna „oružja“: da smo mi starosjedioci na ovoj zemlji, da međunarodni zakon podržava naše tvrdnje, da smo moralno superiorniji i da sve više imamo podršku međunarodnog civilnog društva i ostalih.

Edward Said je jednom prilikom rekao da intelektualac treba biti „neko koga ne mogu lako vrbovati vlade ili korporacije i čiji razlog postojanja jeste da predstavlja sve one ljude i pitanja koja se rutinski zaboravljaju ili guraju pod tepih.“

Ti „liberalni“ glasovi koji osuđuju palestinsko „nasilje“ u najnovijoj konfrontaciji sa aparthejdnim Izraelom su antiintelektualni. Oni odbijaju vidjeti da su Palestinci u stanju biti nosioci promjene u svojoj sadašnjosti i budućnosti. Oni ideološki nisu u stanju priznati palestinsko djelovanje jer odbijaju poštovati volju ljudi na način na koji je izražena u narodnoj podršci za otpor u njegovim različitim oblicima – u Gazi, na Zapadnoj obali i u predjelima koje je Izrael okupirao tokom svog nastanka 1948.

Također nisu u stanju ni da vide palestinsku pobjedu nad aparthejdnim Izraelom u nedavnim događajima. Oni staju na stranu izraelske fašističke, vladajuće klase koja smatra da je „pobijedila“ jer je ubila veliki broj „terorista“: 253 Palestinca, među njima 66 djece, 39 žena i 17 starih.

Pa ipak, nijedan od tzv. „ciljeva“ izraelskog rata na Gazu – prekidanje raketne paljbe iz Gaze i uništavanje tunela koje koriste borci otpora i ometanje bilo kojeg oblika jedinstva između Jerusalema i Gaze – nije ostvaren. Rakete i dalje ispaljuju, a pokret otpora se pokazao dovoljno snažnim da odgovori na poziv na akciju stanovnika Jerusalema iz naselja Sheikh Jarrah koji se suočavaju sa predstojećim etničkim čišćenjem od strane Izraela.

Izraelski mitovi

Kako je jedan frustrirani izraelski pilot, koji je bombardovao Gazu, rekao u intervjuu za izraelski Kanal 12: „Krenuo sam u misiju da izvedem zračne udare s osjećajem da je uništavanje tornjeva način da se riješim frustracije zbog svega što nam se dešava i zbog uspjeha grupa u Gazi u udaru na nas…Nismo uspjeli zaustaviti raketnu paljbu niti naštetiti vođstvu ovih grupa, pa smo uništili tornjeve.“

Ali još važnije, Gaza 2021 je raskrinkala pažljivo konstruisane i revnosno branjene mitove koje je Izrael promovirao decenijama: da ima „najmoralniju“ vojsku na svijetu; da je njihova Čelična kupola nepobjediva; i da su Palestinci samo „Arapi“ koji nemaju zajednički identitet i koji će odustati od svojih prava na zemlju kada stare generacije izumru.

Očito je da su ti „neutralni glasovi“ koji krive „obje strane“ pod „dojmom“ ovih mitova i da zato vide palestinski otpor kao „neopravdano nasilje“ i „terorizam“. Ali kako je brazilski filozof Paulo Freire napisao u svojoj knjizi Pedagogy of the Oppressed:

„S uspostavljanjem odnosa ugnjetavanja, nasilje je već počelo. Nikada u historiji nije nasilje inicirala ugnjetavana strana. Kako bi oni mogli biti inicijatori, kada su i sami rezultat nasilja?…Ne bi bilo ugnjetavanih da nije postojala prethodna situacija nasilja da uspostavi njihovu podređenost. Nasilje iniciraju oni koji ugnjetavaju, koji iskorištavaju, koji ne priznaju druge kao osobe – a ne oni koji su ugnjetavani, iskorištavani i nepriznati.“

Očito je svima osim zapadnjačkim liberalima i izraelskoj eliti koju podržavaju jasno da su Palestinci izašli iz protesta širom historijske Palestince i napada na Gazu, kao pobjednici.

‘Sporazum stoljeća’

Ovi događaji su okončali neslavni „sporazum stoljeća“ potvrdivši da Palestinci neće odustati od svog prava na Jerusalem, pojačali su propast fiktivnog dvodržavnog rješenja, i vratili su oslobođenje i prava trećerazrednih palestinskih građana Izraela i pet miliona izbjeglica ponovo na vrh agende međunarodne zajednice. Oni su također u prvi plan stavili novu palestinsku svijest koja prkosi zastarjeloj hegemoniji mirovnog sporazuma iz Osla iz 1993.

Novu svijest koju formiraju palestinski sumud i otpor jasno karakteriše odbacivanje uslova nametnutih od strane aparthejdnog Izraela na tri komponente palestinskog naroda, stanovnike Gaze i Zapadne obale, Palestince na teritorijama koje je Izrael okupirao 1948, i izbjeglice koje žive u kampovima i u dijaspori. Još važnije, ovo je odbijanje mrvica koje su ponuđene kao nagrada za dobro ponašanje odabranoj manjini Palestinaca.

Rečeno nam je da prihvatimo izraelsku okupaciju u njenom najružnijem obliku – aparthejdni zid, kolonije, punktove, segregirane puteve, bojom kodirane registrarske tablice, prisilna iseljavanja i rušenje kuća, „sigurnosnu koordinaciju“, hapšenja, mučenja i pritvor – ili da nam se nametne srednjovjekovna blokada i da nas periodično bombarduju kako bi nas pobili i bacili u zaborav.

Ali odgovor iz Gaze, Jerusalema, Lydde, Haife i ostatka historijske Palestine ovog proljeća bio je veoma jasan: palestinski narod neće biti reduciran samo na one koji žive u okupiranim teritorijama iz 1967. Svjedočimo promjeni paradigme od separatizma, kako je predstavljen u dvodržavnom rješenju, koji ima za cilj da uspostavi palestinski bantustan i uskrati pravo milionima ljudi na njihovu zemlju – do punog palestinskog jedinstva.

Istina, palestinska pobjeda je bila veoma skupa, ali je bila odlučna. Palestinski narod je opstao protiv do zuba naoružanog aparthejdnog režima i njegove Čelične kupole američke izrade tako što su probili svoju „mentalnu kupolu“. Palestina nakon Gaze 2021. neće biti kao Palestina prije. Palestinci su počeli dekolonizirati svoje umove dalje od „mirovnog procesa“ i rasističkog dvodržavnog rješenja i sa svojim sumudom, bacili su arogantni cionistički režim u Palestini na koljena.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO