Može li se u proljeće 2022. Beogradu dogoditi Zagreb?

Sličan pokret kao što je Možemo! koji je u Zagrebu na izborima do nogu potukao nacionaliste okupljene oko Domovinskog pokreta Miroslava Škore postoji i u Beogradu. Zove se Ne da(vi)mo Beograd i uopšte nije nepoznat na političkoj sceni. Naprotiv.

Njegovi lideri Dobrica Veselinović i Radomir Lazović, čija retorika umnogome podsjeća upravo na Tomislava Tomaševića, odvezli su se u Zagreb da lično čestitaju pobjedu zagrebačkim sličnomišljenicima i, eventualno, uzmu od njih pobjedonosni pelcer.

Gledano iz sadašnjeg trenutka, međutim, zelenim Beograđanima biće to mnogo, mnogo teže jer je potrebno najprije “samo” zagrebačko možemo preimenovati u beogradsko moramo i kampanju početi ne odmah nego juče. Proljeće 2022. je mnogo bliže nego što izgleda… Šta se još može zaključiti iz beogradskih reakcija na rezultate lokalnih izbora u Hrvatskoj?

Neobična čestitka iz Patrijaršije

Nisu Veselinović i Lazović jedini koji su zagrebačkim pobjednicima uputili čestitke iz Beograda, ali je jedna sa potpuno neočekivanog mjesta, srpske Patrijaršije, nadvisila sve ostale. Novom zagrebačkom gradonačelniku Tomislavu Tomaševiću uputio ju je srpski patrijarh Porfirije “sa željom da njegov mandat bude ispunjen prosperitetom i blagostanjem za sve Zagrepčane bez izuzetka”.

“Svojevremeno je veliki zagrebački pesnik Branimir Džoni Štulić pevao kada Zagreb izranja iz sna, što me je podstaklo da izrazim nadu koja je, uostalom, i nada svih žitelja ovog lepog grada, da je pred nama novo jutro koje će promeniti sve”, napisao je u svojoj čestitki srpski patrijarh uz veliko odobravanje ljudi na društvenim mrežama (i šutnju državnih zvaničnika) potpuno nesviknutim na ovakav rječnik, a pogotovo ne iz vrha Crkve.

“Neka bi Vama i svim Vašim saradnicima Gospod Isus Hristos podario mudrost, snagu i strpljenje da pravedno i istinoljubivo predvodite Zagreb i služite Zagrebu, na zadovoljstvo svih njegovih građana”, poručio je patrijarh Porfirije.

Biće zanimljivo pratiti kako će se ovakva, blago rečeno neuobičajena, čestitka dočekati ne samo u Crkvi nego i u samim državnim vrhovima Hrvatske i Srbije kojima, barem za sada, ne pada na pamet da čestitaju Tomaševiću pobjedu, a kamoli da pritom citiraju valjda i najvećeg rokera naših prostora Džonija Štulića.

Više je nego očigledno kako su zapuhali neki drugi vjetrovi u Zagrebu, ali i kako je na čelu srpske Crkve došao čovjek koji osjeća puls mladih u obje države i pritom još i poznaje rock’n’roll, što je izvrsno, samo što će to malo ili skoro nimalo značiti “zelenima” iz Beograda u izbornoj trci za vlast u glavnom gradu.

Pogotovo zbog toga što je lider naprednjaka i skoro svega ostalog u Srbiji, Aleksandar Vučić, uočio kako baš u Beogradu on i njegove pristalice ne stoje baš najbolje.

Pa je bivšeg vaterpolistu i demokratu Aleksandra Šapića, sa kompletnim njegovim SPAS-om (Srpskim patriotskim savezom) učlanio u Srpsku naprednu stranku, što je presedan i za srbijansku političku scenu u kojoj se svakojake akrobacije viđaju skoro svaki dan.

I to sve sa samo jednim razlogom: da Šapića namjesti za šefa beogradskih naprednjaka (umjesto Nebojše Stefanovića) i da ga kad za to dođe vrijeme pripremi i ozvanični kao svog kandidata za gradonačelnika Beograda.

Dva prijateljska polreta

Beograđani okupljeni oko pokreta Ne davimo Beograd, za razliku od beogradskih vlasti ali i skoro kompletne opozicije, poslao je i zvaničnu čestitku svojim zeleno-lijevim kolegama iz koje se mogu pročitati i neke političke poruke koje će biti korištene u predstojećoj kampanji.

Ovaj pokret zagrebačke kolege naziva prijateljima kojima je među prvima čestitao sjajne rezultate na lokalnim izborima širom Hrvatske.

Sa posebnom pažnjom ispratili su, kako su naveli, veliku pobjedu koju su “naše kolege i prijatelji ostvarili u gradu Zagrebu”.

“Došlo je vreme da u našem regionu dođe do talasa levo-zelenih promena u našim društvima. Ne davimo Beograd, kao i naši prijatelji iz koalicije Možemo! bori se za javni interes, očuvanje i unapređenje javnih dobara, klimatsku pravdu, očuvanje životne sredine i energetsku tranziciju i održivu mobilnost, ali i zaustavljanje korupcije i kriminala i poboljšanja uslova života građana i građanki”, stoji u čestitki iz Beograda.

“Ono što je počelo u Crnoj Gori gde je Građanski pokret URA postigao značajne rezultate, a nastavilo se u Zagrebu sa sjajnom pobedom koalicije Možemo! obavezuje nas da talas zeleno-levih promena ostvarimo i u Beogradu”, suština je poruke i želje ovog pokreta.

E sad, koliko su želje daleko ili blizu realnosti pokazaće vrijeme pred nama. Mrka kapa, jer previđaju prostu činjenicu da je upravo URA odnosno Dritan Abazović osigurao tijesnu većinu srpskim nacionalistima u crnogorskoj Skupštini. Zato je Abazovićev slučaj možda bolje ostaviti da ga rješavaju građani Crne Gore.

Pravi pelcer za Beograd se ipak nalazi prije svega u Zagrebu.

Dežulović je bio u pravu

Politički zemljotres u Zagrebu, sudeći po reakcijama na društvenim mrežama, mnogi tumače tvrdnjom da se to dogodilo zahvaljujući činjenici “da se u Zagrebu ne kradu izbori”, za razliku od nekih drugih koje će napisati “baš ćemo se porediti sa Zagrebom, nismo pali s kruške”.

Čovjek koji tvita pod imenom Norwegien man izreći će mišljenje koje nije rijetko među stanovnicima glavnog grada Srbije

“U Beogradu danas najmanje ima Beograđana. Beograđani su rasuti svuda po svetu, a Beograd je prenatrpan brđanima Bosancima-četnicima iz Republike Srpske, Krajine, kao i Kosovarima koji su za debelu lovu prodali svoje kuće Šiptarima i nagu… se svi u Beograd. Zato se Zagreb neće desiti i Beogradu.”

Bilo je još jetkih komentara koji više pokazuju sveprisutnu rezignaciju, a ne želju za akcijom kako bi se politička promjena i dogodila o čemu svjedoče tvitovi koji se dotiču promjene vlasti u Splitu. “DakleM, Boris Dežulović je bio u pravu kad je Beograd nazvao kasabom” i odgovor: “Građani Splita su potezom olovke pokazali Beograđanima kolika je Beograd kasaba”.

Tek je novinar Dragan Bursać malo “ozbiljnije” zatalasao “twitter zajednicu” stavivši kao “teme za razmišljanje” one koje nikako nisu ni lokalne ni gradske.

“Koja je politička razlika između sadašnjeg Zagreba i Beograda? Zamislite u Beogradu lijevi politički pokret koji priznaje nezavisno Kosovo i genocid u Srebrenici kako osvaja 70 odsto na lokalnim izborima. Ne možete? E to je ta razlika”, smatra Bursać.

Dobiće, nažalost, ironične odgovore tipa “levi politički pokret u Zagrebu priznaje da je izvršen genocide nad Srbima u Drugom svetskom ratu, da je Oluja bilo etničko čišćenje i da je moderna hrvatska država zasnovana na etničkom čišćenju” ili “šta, ovi što su pobedili u Hrvatskoj priznaju Republiku srpsku krajinu?”.

S kim protiv Šapića

Upravo ovakvi odgovori daju za pravo onima koji misle kako će zagrebačka receptura teško proći u Beogradu i da je pred pokretom Ne davimo Beograd đavolski težak posao. I biće potpuno u pravu.

Osim ako beogradski “zeleni” ne shvate na vrijeme da naprednjačko “prestrojavanje” poslije kojeg je već sada, iako do izbora ima nešto manje od godinu dana, skoro potpuno izvjesno zna da će Šapić biti glavni Vučićev igrač u trci za beogradskog lordmera – može biti prednost.

Pod jednim uslovom: da pod hitno imenuju svog kandidata koji će biti sve ono što Šapić nije: da nije prebjeg iz Demokratske stranke, da nije neko ko će se posipati pepelom po glavi odnosno izjavama tipa “griješio sam što sam bio protiv Beograda na vodi”, da mu diplome nisu osporavane zbog plagijata itd.

Takvih ljudi itekako u Beogradu ima, pa i u samom pokretu Ne davimo Beograd.

I da, u takvoj utakmici beogradski zeleni ne mogu sami. Svom bi budućem lideru morali osigurati podršku sličnih pokreta u Beogradu i Srbiji, ali i barem onog dijela opozicije koji se gura oko lijevog centra. Centar i desni centar su već pokriveni i već su devet godina na vlasti.

Ukoliko bi se tako nešto i napravilo, uz stalnu kampanju, tek onda bi se na pitanje može li se Beogradu dogoditi Zagreb, moglo odgovoriti pozitivno. Nezadovoljstvo građana dosadašnjim načinom vođenja grada je ogromno i to je šansa koju zeleni moraju iskoristi. Ne – mogu, nego moraju. U suprotnom će kao i mnogi drugi pokreti i političke stranke završiti na smetljištu istorije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.