Svi srpski referendumi

Kad god redovne procedure pregovaranja i donošenja odluka u institucijama sistema iz nekog razloga “zapnu”, vlasti pribjegavaju neposrednom izjašnjavanju građana odnosno raspisivanju referenduma. Ova je receptura posljednji put u Srbiji primijenjena, doduše u iznudici, prije 15 godina kada je Crna Gora na svom referendum izglasala nezavisnost.

Poslije neslavnog kraja Savezne Republike Jugoslavije a potom i Državne zajednice Srbije i Crne Gore na brzinu je napisan novi Ustav Srbije koji je “ovjeren” na čudnom referendumu, izjašnjavanje je trajalo dva dana i dvije noći bez prekida dok se nije skupila propisana natpolovična većina izašlih glasača, za koji mnogi u Srbiji tvrde da je “proguran” uz brojna kršenja zakona.

Ustav je zvanično “prošao” sa 53 odsto glasova izašlih, a njegovo kasnije osporavanje uglavnom se odnosilo na onu rečenicu iz preambule u kojoj stoji da je Kosovo autonomna pokrajina u sastavu Srbije. Pogotovo poslije 2008. godine kada je ta pokrajina proglasila nezavisnost od Srbije.

Izjašnjavanje najavljeno za jesen

Primjena “najneposrednijeg oblika demokratije” ovaj put se u Srbiji najavljuje u postupku ustavnih promjena odnosno načina izbora sudija i javnih tužilaca (njihov se izbor prema nacrtu izmješta iz skupština), ali i lokalnih tema kao što je to, naprimjer, otvaranje rudnika jadarita kraj Loznice povodom kojeg su konfrontirani stavovi vlasti i lokalnog stanovništva. Treba li podsjećati kako su referendumi skoro po pravilu bili način da vlast unaprijed donijetim odlukama i riješenjima osigura osporavani legitimitet?

Skupština Srbije već je aminovala vladin prijedlog o ustavnim promjenama, a čitava procedura bi, kako to najavljuje i predsjednik Skupštine Ivica Dačić mogla biti zavšena najesen referendumom svih građana. Kako bi glasilo referendumsko pitanje o tome nije bilo riječi, ali je sigurno da se za sada kao jedini razlog navode promjene u pravosuđu kao jednoj od “najzapuštenijih” oblasti društva zbog koje je napredovanje Srbije prema članstvu u Evropskoj uniji ne samo usporeno nego i potpuno zaustavljeno. O tome svjedoče po Srbiju sve nepovoljniji izvještaji koji svakih šest mjeseci stižu iz Evropske unije, a koji upravo pravosuđe žigošu kao zabran u kojem sudije i tužilaštva egzistiraju u čvrstom zagrljaju politike. Što je suprotno evropskim principima sa kojima treba usaglasiti ovaj važan segment društva.

Struka osporava predložene izmjene

Da sudstvo mora biti nezavisno od političkih uticaja barem u normativnoj ravni nije bilo sporno ni do sada ni političarima ni pravnicima, ni u tekstu postojećeg, tzv. Koštuničinog Ustava. Nije sporna ni ideja da se izbor sudija i tužilaca izmjesti iz Skupštine u stručna sudijska i tužilačka tijela Visoki savjet sudstva i Savjet tužilaca, što je dobilo i podršku Venecijanske komisije. Sporno je što će Skupština, istina posredno, uticati na rad stručnih tijela tako što će ona birati njihove članove iz reda, kako se to objašnjava, uglednih sudija i tužilaca.

Stručnjaci smatraju da bi usvajanjem prijedloga za izmjenu Ustava došlo do još veće politizacije pravosuđa.

Nezavisnost sudstva mogla bi se postići jedino isključivanjem Narodne skupštine iz procesa izbora sudija i tužilaca, stav je kritičara predloženih ustavbnih promjena i blizak je stavovima Evropske unije.

U raspravu se uključila i ministarka pravde Maja Popović koja je najavila da će biti promijenjen sastav Visokog savjeta sudstva. Umjesto 11 članova koje je do sada birala Skupština, VSS će imati deset članova, od kojih “pet bira Skupština iz redova istaknutih pravnika, a pet biraju sudije”.

Državno vijeće tužilaca, u skladu sa promjenama trebalo bi postati Visoki savjet tužilaca, koji će imati deset članova od kojih će polovinu birati Skupština “iz reda istaknutih pravnika dvotrećinskom većinom”, a drugu polovinu tužioci i njihovi zamjenici.

Struka smatra da nadležnost izbora sudija i tužilaca treba prebaciti direktno na pravosudne savjete koji treba dagarantuju nezavisnost i samostalnost pravosuđa i u njima ne trebaju sjediti predstavnici izvršne vlasti.

Sudije i tužioci koji su se do sada javno uglasili, a takvih u Srbiji začuđujuće još ima, smatraju kako su predloženja rješenja još gora nego postojeća. Oni smatraju kako ponuđena rješenja umanjuju dostignuti nivo nezavisnosti sudstva i samostalnosti javnog tužilaštva i pokušavaju “perfidno progurati inicijative oko kojih nije postignut konsenzus”.

Istovremeno, ima i mišljenja koja se mogu čuti u dijelu opozicije da je najnoviji prijedlog promjena Ustava i prilika da se iz njega izbace i neke druge sporne stvari osim rješenja o pravosuđu kao, naprimjer, ona iz preambule o položaju Kosova, ali takva mišljenja niko od zvaničnika nije potvrdio.

Izjašnjavanje i o rudniku jadarita

U raspravu o referendum, ali ne o Ustavu Srbije, iznenada se uključio i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić izjavom da su “nadležni organi” spremni za lokalni ili okružni referendum kako bi građani sami odlučili da li žele da se u zapadnoj Srbiji,

u okolini Loznice, otvori planirani rudnik za eksploataciju jadarita – koji planira izgraditi kompanija Rio Tinto.

“Neću ništa da namećem, niti će bilo ko da nameće bilo šta”, rekao je Vučić najavljujući da bi predviđena fabrika koju planira Rio Tinto, u sklopu projekta Jadar, u slučaju da građani podrže ovaj projekat, trebalo da bude puštena u rad 2026. godine.

Naravno, ta je njegova izjava proizvela brojne negativne reakcije ekoloških pokreta, pa i onog koji djeluje pod firmom “Zaštitimo Jadar i Rađevinu”

Takav referendum bio bi pošten samo u zemlji u kojoj bi o toj temi moglo da se priča na nacionalnoj frekvenciji, a da referendumsko pitanje bude “da li su ljudi za život ili za smrt“, smatraju u ovom pokretu uz apel na stanovnike doline Jadra da ne prodaju svoju zemlju multinacionalnoj kompaniji, jer je „prodaja prva rampa“. Čini se malo dockan jer je više od polovine porodica na prostoru na kojem je planiran rudnik već prodalo zemlju australsko-britanskoj kompaniji.

Nema sumnje da će ekološke štete biti velike i da će Srbiji, kako ističu ekolozi, pored interesa strane kompanije, koja će dati rudnu rentu, ostaviti jalovišta i toksini. Evidentno je, međutim, kako je intenzitet protesta nekako opao otkako je Vučić najavio referendum i izjašnjavanje građana. Ni u ovom slučaju referendumsko pitanje nije ni izbliza osmišljeno, ali je poznato da srbijanski predsjednik neće lako odustati od vlastitih ideja. Pogotovo što bi u slučaju odustajanja od eksploatacije jadarita i izgradnje fabrike litijuma Srbija morala kompaniji Rio Tinto isplatiti 300 miliona dolara koliko je do sada inevestirano u istražne radnje.

Referendum o trudnoj slonici

Svojevrsnom referendumskom groznicom u Srbiji, Ustav i Rio Tinto su izgleda samo početak, pozabavila se i jedna od najuglednijih pravnica u Srbiji, profesorica prava Vesna Rakić-Vodinelić autorskim trekstom “Referendum o trudnoj slonici”, karikirajući buduće referendumsko pitanje, na portalu Peščanik.

“Nemam ništa protiv referenduma u načelu. On se pokazivao kao dobra demokratska praksa, ako se ispune nužni preduslovi: stabilna demokratija u državi u kojoj se raspisuje; dokazana praksa slobodnih i poštenih izbora; razvijen građanski aktivizam; uklopivost referenduma u pravni okvir i u princip vladavine prava. Ako toga nema, referendum će pokazati svoju nedemokratsku prirodu. Čak i kad je vlast demokratska, a rukovodi se kalkulantskim motivima koje javnost prepozna, raste cinizam građana prema referendum,” piše ona konstatujući kako “u Srbiji nema uslova za referendum koji bi ojačao demokratiju”.

Zanimljive su i njene kvalifikacije kako je državna vlast Srbije klasifikovana kao izborna autokratija ili kao hibridna država i kako je praksa slobodnih i poštenih izbora u Srbiji, u posljednjih desetak godina nedokazana, a građanski aktivizam slab i sputan.

“Iako nijedan preduslov za referendum kao oblik neposredne demokratije nije ispunjen, održaće se. U Vučićevoj eri nismo imali nijedan. Nije mu bio neophodan. Bilo je i bez toga mnogo concessio imperii (ustupak vladaocu): tolerisanja izbornih nesloboda i nepoštenja, ćutanja pravosuđa na rušenja, građenja, koruptivne zloupotrebe, civilne smrti javnog tužilaštva. Ovaj referendum je namenjen plebiscitarnom concessio imperii: čim vladalac uspe, nastupio bi novi režim u napoleonovskom smislu reči”, zaključuje Vesna Rakić Vodinelić.

Pet referenduma od uvođenja višestranačja

Kratak pregled neposrednih ili direktnih izjašnjavanja građana potvrđuje da ih je uvijek predlagala i organizovala vlast, a ne sami građani.

Najprije je 1989. godine referendumom potvrđena odluka o ukidanju ustavnih nadležnosti pokrajina Kosovo i Vojvodina, a 1990. O donošenju novog Ustava (onog po kojem Srbija nije obavezna postupati po Ustavu SFRJ ukoliko procijeni da to nije u njenom interesu) i prvim višestranačkim izborima.

Referendum iz maja 1992. o državnim simbolima proglašen je nevažećim jer nije bilo dovoljne većine za njegovo izglasavanje. Građani su se izjašnjavali o zastavi sa petokrakom, grbu sa četiri ocila i predloženoj himni “Marš na Drinu”.

Uslijedio je 1998. godine referendum tadašnjeg predsednika SR Jugoslavije Slobodana Miloševića o tome da li u rješavanju problema Kosova treba da učestvuju strani predstavnici.

Posljednji referendum održan je 2006. Godine o novom Ustavu u kojem se navodi da je Kosovo dio Srbije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.