Biden u Evropi: Samiti nade, nepovjerenja i iščekivanja

U Londonu, Briselu i Ženevi ovih se dana vodila oštra debata i o ‘demokratiji’ i ‘demokratskim vrijednostima Zapadnim’.

Američki predsjednik je tri dana proveo u Briselu, glavnom sjedištu zajedničkih euroatlantskih organizacija (EPA)
Američki predsjednik je tri dana proveo u Briselu, glavnom sjedištu zajedničkih euroatlantskih organizacija (EPA)

Amerika se vratila u Evropu! Prije historijskog susreta oči u oči s ruskim liderom Vladimirom Putinom u srijedu u Ženevi, američki predsjednik Joseph Biden gotovo je cijela tri dana proveo u Briselu, glavnom sjedištu zajedničkih euroatlantskih organizacija. To je ona evropska prijestolnica koju je prethodni američki predsjdnik Donald Trump ne tako davno nazivao “paklenom rupom“, u kojoj se u dva navrata za četiri godine zadržavao tek onoliko sati koliko je protokolarno morao.

Osim dva odvojena samita, prvo s liderima NATO-a, zatim i Evropske unije, Biden se za boravka u Briselu sastao i s liberalnim belgijskim premijerom Alexander de Croom, a pred odlazak u Ženevu posjetio je belgijsku kraljevsku palatu. Prije Brisela vikend je proveo u Londonu, na samitu grupe sedam najrazvijenijih zemalja i s britanskim premijerom Borisom Johnsonom.

Besmislenost konfrontacija nuklearnih sila

Činjenica da je američki predsjednik uoči susreta s Putinom proveo toliko vremena u konsultacijama s euroatlantskim saveznicima na sva tri krucijalna nivoa (G7, NATO i EU) navodi na tri, u ovom času prilično jasna zaključka: da Sjedinjene Američke Države s novom administracijom žele suštinsku, a ne formalnu obnovu transatlantskih veza, koje su dramatično oslabljene tokom četiri godine Trumpa; da oštrinu američkog stava prema Rusiji, Kini i ostalim “totalitarnim režimima“ treba kolektivizirati te da “crvene linije“ treba uspostavljati jedinstvenim transatlantskim glasom; da odnosi Zapad – Rusija moraju biti relaksirani u interesu globalne strateške stabilnosti, imajući prvenstveno u vidu da do besmislenog nuklearnog rata nikada ne bi smjelo doći te da je u takvom ratnom besmislu pobjeda nemoguća.

Ako je vojna konfrontacija dvije glavne vojne supersile doista besmislena, kao što se pokazalo od završetka Drugog svjetskog rata do danas, postavlja se onda pitanje da li je, nakon desetak godina kritične neizvjesnosti u međunarodnim odnosima i hladnoratovske retorike u odnosima SAD – Rusija, ovo možda presudni početak konstruktivnog dijaloga između Amerike i Rusije? Sve za sada govori da bi odgovor mogao biti – da.

Ako pomirljive ženevske poruke dvojice lidera o većini dosadašnjih tačaka sukoba ne budu uskoro izvrnute u ponovne personalne bedastoće, licemjerstvo i međusobna optuživanja, pozitivne promjene bi se neminovno prenijele i na EU, NATO i sve ključne aspekte kolektivne sigurnosti Evrope. A restart odnosa SAD – Rusija na principu uzajamnog uvažavanja i priznavanja vlastitih interesa svake strane, neminovno bi, po pricipu “tata je rekao“ mogao pozitivno djelovati na stavove cijelog Zapada prema Rusiji, Kini i ostatku “nedemokratskog svijeta“.

Američki pojas za spasavanje

Optimistični tonovi ženevskog samita i dostojanstvenost dvojice lidera u međusobnom odnosu u ovom času čini se najviše ipak znače zvaničnicima EU-a, Ponajviše predsjednici Evropske komisije Ursuli von der Leyen i šefu evropske diplomatije Josephu Borrellu, čija je obostrana nespretnost u vođenju međunarodnih poslova te snishodljivost i strahopoštovanje prema SAD-u dovelo do zabrinjavajuće “negativne spirale“ ne samo u odnosima s Rusijom.

Serijom sankcija – koje je, od aneksije Krima i krize na istoku Ukrajine, preko transevropskog plinovoda Sjeverni tok, do navodnog pokušaja trovanja i kasnijeg hapšenja opozionara Alekseja Navaljnog, diktirao SAD, a EU bespogovorno podržavao – politički odnosi između Moskve i Brisela su posljednjih mjeseci dovedeni do potpunog prekida. Takav geopolitički nered Putin je u Ženevi nazvao “ruševinom“, za čiju će obnovu trebati mnogo volje, truda i strpljenja na svim stranama.

Nakon traumatičnih godina, u kojima je svijet bio obilježenih brojnim ratnim sukobima, nuklearnim napetostima, globalnim migracijama, klimatskim prijetnjama, ekstremnim radikalizmom, trampističkim populizmom i na kraju pandemijom COVID-19, novi američki predsjednik je napravio pravi politički izbor. Posvetivši prvu međunarodnu turneju upravo Starom kontinentu i susretima s euroatlantskim liderima, Biden nije ispunio samo predizborno obećanje da će obnoviti i dodatno unaprijediti transatlantske odnose, već je aktuelizirao važnost NATO-a, EU-a i Velike Britanije za ostvarivanje strateških nacionalnih interesa Amerike.

Biden je u tom pogledu i ovoga puta bio potpuno otvoren: “Ovdje se ne radi samo o povjerenju, već o vlastitim interesima i potvrdi vlastitih interesa“, rekao je u utorak u Briselu, a slično je ponovio u srijedu, nakon samita s ruskim liderom u Ženevi. “Nacionalni interesi“ nikada nisu ni bili problem sami po sebi, jer su oduvijek bili okosnica svjetske diplomatije i međunarodnih odnosa. Konfrontacije, konflikti i sukobi su nastajali onda kada su jedne države i narodi sebi davali pravo na “strateške nacionalne interese“, a drugima su to uskraćivali.

Demokratske vrijednosti i crvene linije

Kolijevka takvog disbalansa u tumačenju međunarodnog prava je na tlu takozvane Zapadne civilizacije. Vremenom je “zakon jačeg“ postao jedno od obilježja današnjeg geopolitiziranog svijeta udaljenog sve dalje od zamišljenog svjetskog poretka, stvaranjem Ujedinjenih naroda 1945. godine, utemeljenog na jednakosti i pravednosti.

U Londonu, Briselu i Ženevi ovih se dana vodila oštra debata i o “demokratiji“ i “demokratskim vrijednostima Zapadnim“. Dok se većina euroatlantskih saveznika s bezuslovnom pokornošću američkoj vojnopolitičkoj moći i ovoga puta, na sva četiri održana samita, držala starog stereotipa o Zapadu kao “čuvaru demokratije“, nekoliko istočnoevropskih članica NATO-a i EU-a te Rusija “čuvare zapadne demokratije“ doživljavaju kao “rušitelje globalnog svjetskog poretka uspostavljenog nakon Drugog svjetskog rata“.

Ako išta bude sadašnju “ruševinu“ od zapadno-ruskih i zapadno-kineskih odnosa pretvorilo u zgarište i ako išta bude anuliralo hrabri i optimistični početak dijaloga između Amerike i Rusije, bit će to bitka oko poimanja “demokratskih vrijednosti“ i onoga što su “crvene linije“ u toj oblasti za zapadne saveznike, a šta za Rusiju, Kinu i “ostale totalitarne režime“. Osim ratova za informatičku prevlast, za pitku vodu, energiju i druge krucijalne resurse, budući ratovi bi se, po svemu sudeći, mogli voditi i u ime demokratije, vladavine prava i reidentiteta nacija.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO