SAD i NATO: Proizvode li novi hladni rat?
SAD želi ostati jedina supersila u svijetu i želi da se njegovi saveznici u NATO-u okupe iza unipolarnosti.
Organizacija Sjevernoatlantskog ugovora pokušava pronaći put do „normalnosti“ nakon četiri godine drame pod hirovitim vođstvom bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa.
Ovo će biti izazovan zadatak. NATO je izgleda izgubio svoj šarm nakon što je Trump deformisao njegovu stratešku viziju i vrijednosti i bacio sumnju na njegovu zajedničku sudbinu, iako retorički.
Ali uspjeh Joe Bidena koji je za NATO, vraća život i vitalnost u ovaj pakt, dok američki predsjednik pokušava uvjeriti evropske saveznike u ozbiljnost njegove administracije kada su u pitanju ponovna izgradnja povjerenja i vraćanje harmonije.
Ovo nije prvi put da se ovaj savez oporavlja od interne krize.
Zapravo, tokom proteklih nekoliko decenija, uvijek je aktuelna neka vrsta krize NATO-a: „duboka kriza“, „produbljavajuća kriza“, „temeljna kriza“, „generalna kriza“, „kriza bez presedana“, pa čak i – „stvarna kriza“.
Ali NATO se uvijek oporavljao.
Čak je i prije kraja Hladnog rata, NATO imao svoj udio raskola i nesklada bilo zbog Suecke krize, rata u Vijetnamu, Kubanske krize i prisustva autoritarnih režima u svojim redovima. Pa ipak, strah od Sovjetskog saveza tokom Hladnog rata pomogao je da se ujedine njegove članice bez obzira na neslaganja. Što je veća bila percepcija prijetnje, to je dublje bilo jedinstvo.
Kada se Istočni blok urušio 1989, ovaj savez koji je kreiran da drži Sovjete podalje, Nijemce ispod i Amerikance u zapadnoj Evropi, izgubio je svoj razlog postojanja. Neslaganje unutar NATO-a je ustrajalo, prebacujući se na proširenje prema istoku i različite vojne raspodjele u široj oblasti Bliskog istoka.
NATO je uspio zadržati svoje jedinstvo
U 2001, 24 sata nakon napada 11. septembra na New York i Washington, NATO se pozvao na Član 5, okosnicu svoje zajedničke odbrane, prvi put u historiji. Ali borba u asimetričnim ratovima izvan svog definisanog predjela djelovanja, prvenstveno u Afganistanu, pokazala se kao nezahvalan poduhvat i izvor tenzija.
Tokom proteklih 30 godina, NATO je uspio zadržati svoje jedinstvo, prošavši kroz niz kozmetičkih i strukturalnih operacija da vrati svoju vitalnost. Čak je i udvostručio broj članica sa 16 na 30.
Ovaj savez je u više navrata prevazilazio unutarnje neslaganje kroz adaptaciju i kompromis. Ponovo će napraviti isto 14. juna u Briselu, nadajući se da će unaprijediti svoj izgled i nastup u sve kompetitivnijem svijetu. Bidenova velika popularnost u Evropi u poređenju sa Trumpom će sigurno pomoći.
NATO će se ponovo osloniti na činjenicu da je više onog što ujedinjuje njegove članice nego što ih dijeli.
To je, prema mom mišljenju, prije svega pružanje zaštite njihovim ekonomskim i finansijskim interesima. Sa populacijom od gotovo milijardu ljudi i polovinom svjetskog BDP-a, NATO je bez sumnje vojna ruka privilegovanih zapadnjačkih kapitalističkih demokratija.
Danas se ovaj savez suočava sa dva velika strateška izazova, Kinom u usponu i Rusijom koja se budi, koje predstavljaju cyber, svemirske i geopolitičke prijetnje, uključujući i na „globalnom jugu“, gdje se Peking i u izvjesnoj mjeri Moskva, šire.
Sva druga pitanja koja su spominjana u javnosti, kao što su klimatske promjene, ljudska sigurnost i razvoj i slično su samo fasada. Ovo nije zato što nisu važna, ona to bez sumnje jesu, već prije zato što su više materijal za G7 nego za NATO.
Rusija je „regionalna sila“
Ali nakon Trumpovog psihološkog puknuća, neki Evropljani su umorni od tog da su previše ovisni o SAD-u u pogledu sigurnosti, kao što su bili tokom proteklih sedam decenija.
Mlađe članice NATO-a posebno su istraumatizirane ponašanjem nepredvidivog predsjednika, dok su starije kontinentalne članice, kao što su Francuska i Njemačka, bile oprezne ali i mudre u svojim reakcijama. One iskorištavaju američki debakl da pozovu na veću evropsku sigurnosnu autonomiju i u većoj mjeri jednako partnerstvo sa SAD-om.
One su također prihvatile manje dramatičan i više iznijansiran pogled na izazove koje predstavljaju Rusija i Kina u odnosu na Bidenovu administraciju. One bi radnije izbjegle retoriku hladnog rata i naglasile uključenost nad konfrontacijom sa Rusijom i Pekingom.
I u pravu su.
Rusija, kako je to rekao bivši predsjednik Barack Obama, danas nije ništa više od „regionalne sile“ čije su ratoborne aktivnosti izraz slabosti prije nego snage.
Bolje je suzbiti Rusiju kroz političku i ekonomsku uključenost nego je otuđiti kroz stratešku konfrontaciju.
I iako Kina u usponu predstavlja potpuno novu geopolitičku slagalicu, ona nije Sovjetski savez.
Uprkos svojoj ogromonoj ekonomskoj moći i strateškoj ambiciji, ona ne promovira alternativnu viziju za svijet. Otkako se pridružio Svjetskoj trgovinskoj organizaciji 2001, Peking je integrisao svoju ekonomiju u ekonomski sistem predvođen Zapadom i dobija veliku ekonomsku zaradu od svoje trgovine sa Zapadom.
Evropljani vide Kinu kao ekonomskog konkurenta ili u najgorem slučaju rivala, i zadovoljni su s multipolarnim svijetom. Ali Washington gleda Kinu drugim očima. On smatra da je Kina riješena da postane azijski hegemon i insistira na tome da suzbija njen uspon prije nego što postanje vodeća svjetska sila. Amerika želi ostati neprikosnovena svjetska supersila.
Ovo znači da će Bidenova administracija morati šarmirati i natjerati svoje podijeljene ali prosperitetne evropske partnere da stanu iza nje.
Evropa se sve više distancira od Kine
Zapravo jedan dio pritiska već donosi plodove jer se Evropljani sve više distanciraju od Kine, posebno u polju tehnologije i investicija, a Velika Britanija je demonstrativno rasporedila nosač aviona u Južno kinesko more.
Praktički govoreći, NATO će prije nego kasnije pokušati uvesti novu stratešku procjenu na principu strateške procjene iz 2010, ali onu koja veći naglasak stavlja na politički koheziju i koordinaciju. Evropljani će zahtijevati veću jednakost i lobirati Washington da djeluje manje jednostrano kao pod Trumpom ili kada se Bidenova administracija odlučila povući iz Afganistana bez konsultacija do zadnjeg časa.
Što se njega tiče, Washington će nastaviti insistirati, kao što je radio tokom proteklih decenija, da Evropa mora platiti da se više pita u NATO-u, i pokazati veću posvećenost njihovoj kolektivnoj sigurnosti. Mogao bi dovesti i azijske sile Japan i Južnu Koreju u ovu priču pod izgovorom „odbrane demokratije“ u istočnoj Aziji.
To je lakše reći nego uraditi? Možda.
Ali veći izazov leži u definisanju NATO-ove nove uloge i misije u svjetlu vašingtonskog insistiranja na upotrebi saveza da uradi ono što mora kako bi zadržao američku nadmoć u svijetu, što će sigurno voditi ka novom hladnom ratu s Kinom.
Biden želi iskoristiti sastanak NATO-a da okupi savez iza Amerike prije njegovog samita sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom 16. juna, znajući dobro da Kina sve pomno prati.
Lobiranje za povećanje saveza u Ukrajinu i Gruziju ili za proširenje njegove snage, u budućnosti, sigurno će isprovocirati i Moskvu i Peking i zbližiti ih, sa ozbiljnim posljedicama za svjetsku sigurnost.
Biden treba biti oprezan kada su u pitanju želje jer bi mu se mogle ostvariti.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.