Model poslušnika: Kontrola odraslih u Srbiji je počela sa – ‘tišina tamo!’

Dok su Hrvatsku, BiH, Kosovo i Crnu Gori drmali potresi, Srbija je ostala usamljeni primjer nedostatka promjena.

Hijerarhijski i poslušnički model nakon pobjede SNS-a prenijet će se kao dominantni model ophođenja u vladajućim strukturama ove zemlje, piše autor (Arhiva)
Hijerarhijski i poslušnički model nakon pobjede SNS-a prenijet će se kao dominantni model ophođenja u vladajućim strukturama ove zemlje, piše autor (Arhiva)

Izborna pobjeda Tomislava Tomaševića, novog zagrebačkog gradonačelnika, jednako je ubjedljiv udar tradicionalnoj i konzervativnoj, ustoličenoj hijerarhiji kao što je bio neočekivani trijumf Draška Stanivukovića.

No, svakako je rafiniraniji politički događaj, izgrađen na dvodecenijskom iskustvu, i neočekivano bitan. Ispražnjen prostor Milana Bandića zauzeo je neko novi, neko drugačiji.

Iako ovi događaji podsjećaju na gubitke gradova Recepa Tayyipa Erdogana i Viktora Orbana, sa paralelama ne treba žuriti. Konteksti su drugačiji. Ono što ostaje bitno, jeste mogućnost promjene, ta veličanstvena nada koja u drugim djelovima regiona splasnjava.

Slični su se potresi dogodili i u Sarajevu i Crnoj Gori. Albin Kurti se energično nastavlja profilisati kao odlučan i fokusiran političar, učinivši pravo malo čudo u borbi sa do tada neupitnim autoritetima. Kada kažemo region, šta nam onda preostaje? Usamljena u svom primjeru, preostala je Srbija. Slute se novi izbori, sa jednakom dozom umora i isforsiranog optimizma na ostrvima opozicije, razuđenim, udaljenim jedni od drugih.

„Tišina tamo!“. Tako je sve počelo.

Padanje medija

Prije skoro deceniju, na izbornu noć 2012., pripremalo se pobjedničko saopštenje u štabu SNS-a. Predsjednik Tomislav Nikolić stajao je za govornicom čisto i moderno uređene prostorije, koja je već naslućivala neobično skup i stran pristup dizajnu izbornih kampanja.

Kraj njega, još uvijek poslušno, uzvisivala se figura prvog pomoćnika, Aleksandra Vučića. Hijerarhijski i poslušnički model već je bio postavljen i prenijeće se kao dominantni model ophođenja u vladajućim strukturama ove zemlje. Međutim, trudeći se da mjera njegove sreće i karijerističke radosti ne pređe granice hijerarhijskog odnosa, potiskujući je, tačno u količini tog uloženog napora vidio se pravi obim i strateška dubina svih budućih namjera Aleksandra Vučića.

Tomislav Nikolić brzo je nestao. No, te večeri, čitava ova saga počela je sa gromoglasnim „tišina tamo!“, doviknutim od nekakvog iliterata iz organizacionog odbora pred TV obraćanje. Ta ideja autoriteta, pastirske, stočarske kontrole odraslih ljudi, to je jeziva stvar. Suštinski, nepoštovanje. Podozrivo, zavaljen na kauču dnevne sobe, sa krajnjom nelagodom, ogledao sam nehotice preostale dvije cigarete u svojoj pakli. Bio je to nesumnjivo zlokoban znak. A nije mi se nešto ni silazilo do trafike.

Ubrzo su počeli padati mediji. Jedan po jedan. Pokazalo se da nije bilo potrebno stvarati sopstvenu medijsku infrastrukturu da parira onoj pod kontrolom dotadašnjih vlasti, iako, naravno, nijedan tabloid nije potom razmontiran. Ne postoje suvišni, u velikoj namjeri zamračivanja Sunca, Mjeseca, svjetlosti i pejzaža medijskog neba. Samo ekrani, monitori, digitalni bilbordi vještačkih i neprekidnih, 24-satnih kontrolisanih projekcija.

Štab poput Pentagona

Teza da na kontinuirano ubjedljiv izborni rezultat SNS-a utiče kontrola nad medijima nije naročito originalna, ali je nesumnjivo tačna. Međutim, ko kontroliše internet? Ta je teza imala mnogo više smisla kada smo svi gledali jedina tri televizijska kanala, zar ne? Rješenje za naše pitanje, zašto u Srbiji nema opozicije, pronaći ćemo drugdje.

Aleksandar Vučič dobro poznaje svoj narod. Dobro ga čita. To je neupitan kvalitet. Često se precijenjuje značaj njegovog medijskog tima, čak i famoznog Delivery Unita Tonyja Blairea, kojeg je SNS angažovao ubrzo po preuzimanju vlasti. Mreža saradnika je obimna i sveprožimajuća, i obuhvata mnoga poznata, polupoznata i bolje-da-ih-nikad-nismo-upoznali medijska lica.

Mnogi novinari su regrutovani, plaćeni, prešli na drugu stranu, otpali od svojih matičnih kuća da bi čudnovato brzo bili prigrljeni, primljeni u taj klub. Ponekad, imam utisak da se radi o štabu na devet spratova koji idu pod zemlju, poput Pentagona, ili da su zidovi kabineta predsjednika otpočeni monitorima. A na površini, sveprožimajuća mreža sve vidi, sve kontroliše, na sve utiče.

Začudo, rezultat se i dalje čini osrednjim. Za izvjesne metode, krajnji rezultat nikad neće biti naročito spektakularan. U pitanju je patološki strah od tuđih mišljenja, nužda za osjećajem kontrole, potreba da se na sve reaguje i da ta reakcija bude munjevita. Pa opet, gdje je nestala opozicija? Gdje je nova generacija političara?

Iz Srbije se tokom 90-ih iselilo skoro pa milion ljudi. Od 5. oktobra do sada, još jedan milion. To su bili časni ljudi. Ekonomska migracija tek je na sredini liste razloga. Rijetko kome je bila prvi. Ti ljudi nisu željeli živjeti u atmosferi straha, neslobode, u razaranju. Nisu vidjeli naročitog smisla u ranom buđenju za posao, da bi sav trud propadao zbog nepotizma, korupcije, nemoralnog ponašanja u turbulentnim promjenama. Ovi su ljudi, bivši, nestali, izbrisani građani, bili stub ovog društva. Ovi su ljudi bili dobri građani. Nedostaju. Ozbiljno i cjelovito fale. Da li bi slika izbornih rezultata izgledala drugačije sa njima među nama, ovde, danas?

Izražene kolektivističke crte

Kao krvna slika anemičnog pacijenta, njihov odlazak proizveo je disbalans, malaksalost, bolest. O ovome se nedovoljno priča. Mnogi moji sugrađani ili su arogantni ili preponosni. Ova tema u Srbiji ne postoji. Nova generacija političara predstavlja svoj prosjek, ljude sopstvene mjere. Zašto bi iko očekivao da budu progresivni, hrabri, nekonformisti? Nova generacija iznjedrava takve lidere, koji niču iz tla jednakog kvaliteta. Odličan primjer je novonastala Akademija mladih lidera SNS-a. Njeni najnoviji proizvodi ostaće u uspomeni ovog naroda kao materijal za viceve. Svakodnevno, već dobijam šaljive video snimke od prijatelja iz Emirata ili Kanade. Patetično.

Na kraju, ko je preostao? Čestitam na izdržljivosti karijernih političara u razbijenim, fragmentisanim, preostalim opozicionim partijama. Među njima, mogu se probrati iskreni i energični. No, i dalje je njihov broj bliži onom broju cigareta u mojoj kutiji, te noći kada je pritajeno i straga došao Aleksandar Vučić. Neostrašćeni politikolozi nastavljaju analizirati. Novinari revnosno prate dnevne afere. Kao da društvo neosjetno nastavlja funkcionisati, kao da neopaženo tone na apsolutno svim globalnim indeksima demokratije i medijskih sloboda. Ima tu još jedna bitna stvar. Zemlja u kojoj trenutno živim, Srbija, nalazi se u vrhovima socioloških lista koje procijenjuju da li je jedno društvo kolektivističko ili individualističko. Srbija se nalazi među 10 svjetskih zemalja sa najizraženijim kolektivističkim crtama. Šta to znači, kako ovo razriješava naše pitanje?

Istina je duboka i nelagodna, i usuđujem se konačno je reći. Kao što turkmenski ili mongolski kan, kagan, kad padne iz sedla gubi autoritet u svojoj hordi, i nikad više mu neće biti dopušteno da kroz stepe predvodi svoj rod, tako se u mom narodu rješava sudbina sada opozicionih lidera.

Kada je pao iz svog sedla, Boris Tadić nepovratno je izgubio autoritet jednog kana. Zoran Milanović? Nikada. U tome je bitna razlika. U Italiji, Silvio Berlusconi četiri se puta vraćao na mjesto premijera. Romano Prodi dva puta je bio premijer. Kao da neke kulture ne mogu pojmiti sve finese parlamentarnih sistema, kao da predsjednički ili bar polu-predsjednički sistemi bolje odgovaraju htonskim, podsvjesnim političkim nagonima i instinktima koletkivističkih, hijerarhijskih kultura. U širokim zahvatima, ta mitska kategorija uniformno zvana „narod“ osjeća i bira, daje uvijek i jednako istorijsku šansu, u nikad završenom istorijski dramatičnom trenutku, jednom jedinom lideru.

Slom ideoloških stranaka

Postoji potreba za liderom, autoritetom, očinskom, hijerarhijskom i da, često patrijarhalnom figurom. Građani ne ostaju dosljedni svojim izborima. Ne postoji politička kultura, u kojoj se njeguje vrijednost ličnog mišljenja ili barem afiniteta. Slom ideoloških stranaka – od LDP-a Čedomira Jovanovića, DSS-a Vojislava Koštunice pa čak i blijeđenje SRS-a Vojislava Šešelja, primjer su odstupanja birača od sopstvenih uvjerenja. Uz njih, primjećuješ, obavezno stoje imena, lična, imena lidera. Pad lidera pad je stranke.

Kada se ovaj sad već biološki ciklus vladavine Aleksandra Vučića završi, nastaće turbulencije do naredne krupne, većinske, kolektivističke odluke o izboru novog kana, nove decenije, nove istorijske sudbine. Razmišljati ili još opasnije – osjećati u ovakvim zamasima, u istorijskim kategorijama, u širokim i apsolutističkim potezima, ostavilo je Srbiju kao posljednju zemlju regije po svim parametrima demokratije. Ne nasjedaj na kulise „Beograda na vodi“. Kao bezbroj šatora oko palate kana nasred Ulan Batora, stepski vjetrovi raznijeće svu slavu u nepovrat, ogoliti pustaru.

Atinski Akropolis još uvijek stoji. Stoji i postoji. Mada priznajem, i njegovu izgradnju su pratile kontroverze – samo, nikad niko mu nije sporio ljepotu, jednako i od krečnjaka i ideja sazdan.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO