Mač Jerusalema otvara novo poglavlje u palestinskom pitanju

U dva sata ujutro u petak, 21. maja, stupilo je na snagu primirje nakon 11 dana sukoba između palestinskog otpora i “izraelske” okupacije u najnovijem valu eskalacije. Ova runda je bila, a s time se složila i većina promatrača, različita od svih prethodnih, u smislu konteksta i razvoja dešavanja, a slijedom toga i reprekusija i posljedica.

Kriteriji ocjenjivanja

Prema palestinskim medicinskim izvorima, u izraelskoj agresiji je poginulo 280 mučenika na palestinskoj strani, dok su hiljade osoba ranjene u Gazi, na Zapadnoj obali i na teritorijama okupiranim 1948. godine, u odnosu na 12 mrtvih i desetke ranjenih na strani ”Izraela”. Pridodaju li se tome štete nastale razaranjem zgrada, institucija i infrastrukture, ova će usporedba sugerirati veliku pobjedu okupacije i veliki poraz otpora, ali to nije istina.

To je zato što numerička ili kvantitativna logika nije valjan kriterij za ocjenjivanje rezultata. Ako pretpostavimo, čisto hipotetički, da je valjana, trebalo bi je uporediti s prethodnim konfrontacijama, od kojih je posljednja bila operacija ”Zaštitini rub” 2014. godine. U borbama je poginulo 2.147 Palestinaca naspram 72 “Izraelca” u 51 dan sukoba. To znači neznatnu promjenu u procentima ljudskih gubitaka na obje strane i veću promjenu na strani Palestinaca.

Međutim, kvantitativno zaključivanje, ponavljamo i insistiramo, nije valjan kriterij, inače ne bi nastao nijedan pokret za oslobođenje protiv okupacije tokom historije ili danas. Tradicionalno i uvijek, oslobodilački pokreti su manje brojni i imaju manje mogućnosti, financijske i vojne, od svojih okupatora. Oni se ne pretvaraju da postoji ravnoteža snaga niti joj teže, već svoju strategiju grade na nanošenju bola i iscrpljivanju tako da troškovi nastavka okupacije postaju veći za okupatore i/ili njihove pristalice od njenog prolaska/uklanjanja.

Pa koji su to onda kriteriji za ocjenjivanje posljednje runde? Mislimo da je to sažeto u onome što se promijenilo u odnosu na postojeće omjere snaga i pravila sukoba, kao i u posljedicama i učincima istoga na tok palestinskog pitanja i obračun s okupatorima, što je u cjelosti išlo u prilog otpora, a ne okupacije.

Novi odnosi

U posljednjem sučeljavanju, otpor je srušio niz važnih parametara koji su se učvrstili u posljednjim godinama sukoba i uspostavio novi balans snaga s okupacijom.

Otpor je ovog puta pokrenuo vojnu eskalaciju kao odgovor na planove okupacije da sa skupinama doseljenika napadne džamiju Al-Aksa, kao i da izvrši etničko čišćenje naselja Sheikh Jarrah u Jerusalemu, za razliku od tri velike konfrontacije 2008, 2012. i 2021. godine. Ovo je otvorilo put za utvrđivanje dvije važne stvari.

Kao prvo, zadatak otpora u Gazi i motivi za upotrebu oružja više nisu ograničeni samo na Pojas Gaze, kao što je to bio slučaj u prethodnim sukobima, iako se okupacija neumorno trudila da takva situacija potraje što duže. Došlo je do toga da se oružje Gaze koristi kao podrška Jerusalemu, Al-Aksi i Sheikh Jarrahu, što je novi razvoj događaja koji je bio iznenađenje za okupacijske krugove, kako su to priznali.

Drugo, otpor je ovog puta preuzeo inicijativu i nije intervenirao samo u odbrani kako bi odgovorio na direktnu agresiju na čijoj meti se našao. Ovakva vrsta promjene ima važne posljedice na sukob, jer govori o odvažnosti otpora, koja proizlazi iz samopouzdanja i sposobnosti. Također, podsjeća na osnove i suštinu problema: “Izrael” je i dalje, čak i ako ne napada na Gazu, okupatorska, represivna i diskriminatorna tvorevina. Upravo zbog toga je otpor dužnost, ne samo pravo, što najavljuje budućnost u kojoj bi sukobi koje inicira otpor mogli postati normalna stvar. Time bi okupacija izgubila karakteristiku odvraćanja koju je smatrala da ima.

Postoji i treća stvar koju je u prvi plan stavila posljednja konfrontacija, a to je pitanje raketiranja Tel Aviva kao odgovor na napade na civile u Pojasu Gaze. To se nije moglo spriječiti uprkos stotinama raketa ispaljenih u odbrani. Raketiranje  Tel Aviva je postalo jednostavno i učestalo “kao napiti se vode”, prema glasnogovorniku Brigada Al-Qassam, vojnog krila Hamasa.

Što se tiče četvrte stvari, riječ je ujedinjenju Palestine i Palestinaca, što se nije dogodilo već dugo. Stvari su se zahuktale u Jerusalemu prije nego što je Gaza vojno intervenirala, zatim se pokrenula Zapadna obala i to se prelilo i na teritorije okupirane 1948. godine, kao i libansku i jordansku granicu, a demonstracije su se proširile u inostranstvu i dijaspori. Ovo jedinstvo na terenu također se simbolično očitovalo i u generalnom štrajku koji je obuhvatio sve palestinske teritorije, nakon što je okupacija podijelila Palestinu na oblasti i svaku od njih izolirala.

Gubici okupatora

S druge strane, uprkos navodnim postignućima okupacije, ona je pretrpjela značajne gubitke u posljednjem sukobu. Diskusija tokom i nakon ovih dešavanja u okupacijskim političkim, vojnim i medijskim krugovima vrtila se oko neuspjeha i jačanja snage Palestinaca u ukupnom zbiru svih događanja nakon što je otpor uspostavio nove balanse.

Pored ovih novih promjena u odnosima, koje su definitivno gubitak za okupaciju, u nedavnoj eskalaciji zabilježeni su i drugi gubici koji nisu ništa manje važni i novi koraci, prije svega palestinska inicijativa za vojno sučeljavanje. To znači da je strategija “peglanja svijesti”, koju je okupacija usvojila kako bi povećala troškove borbe, a time i otežala donošenje ove odluke u budućnosti, u potpunosti propala. Dakle, Palestinci ne samo da se bore, već i iniciraju borbu, i to zbog razloga koji nisu samo “prinuđenost i odbrana”.

Jedna od stvari s kojom se okupacija suočila, u 11 dana, bila je konfrontacija na nekoliko frontova istovremeno, što je nastojala izbjeći svim mogućnostima i raspoloživim sredstvima. Istina je da se na većini ovih frontova nalazio narod i da su bili miroljubivi, te da su rakete ispaljene iz južnog Libana bile donekle simbolične. Međutim, bila je to jasna poruka da postoji mogućnost pogoršanja situacije i da stvari mogu izmaći kontroli, što je okupatore nagnalo da pristanu na kraj runde iako nisu ostvarili postignuća.

U najvažnije gubitke koje je “izraelska” tvorevina pretrpjela spada mobilizacija Palestinaca na izraelskim teritorijama, kako ih nazivaju, odnosno onih za koje se pretpostavlja da su “izraelski” građani. Gubitak se u ovom slučaju ne odnosi samo na slabljenje domaćeg fronta tokom konfrontacije, već i na neuspjeh politike izraelizacije, asimilacije i marginalizacije koja se vodi protiv njih već desetljećima. To je pokazatelj strateški opasne dimenzije za cionistički projekt, makar se činilo da se stvari prividno i privremeno smiruju, jer će uvijek nositi rizik od eksplozije.

Pored neslaganja političkih i vojnih institucija, unutarnjih i vanjskih pritisaka na okupaciju i neuspjeha protivraketnog odbrambenog sistema Željezna kupola da spriječi rakete, konfrontacija je završena scenom koja je dokazala ko je imao prednost, a ko je izgubio. U svakoj rundi eskalacije svaka strana pokušava zadati “posljednji udarac”, čime naglašava da u primirje ulazi kao snažna strana i zato što je to njen izbor, a ne obrnuto. Ovog puta, otpor je učinio više. Upozorio je okupaciju da će u slučaju bilo kakvog poteza do ulaska u primirje odgovoriti ispaljivanjem salve rakete na ”čitavu okupiranu palestinsku teritoriju”. Okupacija je ostala bez odgovora, što znači da je otpor pokrenuo sukob i okončao ga.

Refleksije

Uprkos nekim potencijalnim i neophodnim palestinskim raspravama na marginama nedavne konfrontacije, sve navedeno potvrđuje da je situacija ovog puta bila drugačija i da će se ući u novu fazu suprotstavljanja okupaciji na nekoliko nivoa. Dakle, situacija više neće biti ista ako se stvari iskoriste na najbolji način.

Prvo, Pokret otpora Hamas je ojačao svoje prisustvo na palestinskoj političkoj, vojnoj i medijskoj sceni, predstavljajući se kao snaga koja štiti sve Palestince. To je nešto što će u budućnosti imati odjeka na stanje Palestinaca koji žive na izraelskim teritorijama i na tok sukoba s okupacijom, a možda i na nivou regionalnih odnosa.

Drugo, palestinsko pitanje vratilo se u središte arapske, regionalne i međunarodne pažnje, a u kontekstu jačanja palestinskog narativa i kritiziranja ”izraelske” propagande. To je nešto što je ovog put prevazišlo narodne i elitističke okvire političkih krugova u nekoliko zemalja, a najupečatljiviji primjer je bila Demokratska stranka u Sjedinjenim Američkim Državama. Sve ovo ide u prilog kontinuiranog gubitka reputacije cionističke tvorevine na međunarodnoj sceni, uprkos nekim negativnim pokazateljima koji se sporadično pojavljuju.

I treće, teško raskidiva veza između Jerusalema i Gaze, povezanost napada na Jerusalem i Al-Aksu i upotreba vojne sile prilikom otpora, nova je realnost koju je teško zanemariti i okupacija će je morati uzeti u obzir prije bilo kakvog provokativnog poteza.

Jedna od jasnih pouka nedavne konfrontacije je mogućnost prevladavanja podjele i ujedinjenje palestinskog naroda, čitavog naroda na svim teritorijama na kojima se nalazi, u kontekstu konfrontacije i otpora u svim njegovim oblicima.

I najvažnije, narod je spreman da se žrtvuju i plati cijenu ako u tome vide korist, a rukovodstvo je sposobno da planira, a zatim da to iskoristi i kapitalizira.

U konačnici, iako sukob nije trajao više od 11 dana, bio je popraćen raznim događanjima i iz njega su se izrodile značajne konotacije i utjecaj na bližu i dalju budućnost, pod uslovom da se to iskoristi na odgovarajući način. To se postiže čvrstinom otpora, nepokolebljivošću naroda i nastavkom podrške izvana, kao i preispitivanjem i ispravljanjem grešaka iz prethodnih faza, naročito tokom pregovora, stoga se ne treba vraćati već isprobanim metodama.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.