Europa empatije

Evropska unija više nije zajednica odvažnosti, optimizma i nade, ona očajnički traži način opstanka.

Međudržavni problemi kakve je Europa dosad poznavala u usporedbi s današnjim prijetnjama mogu se činiti minornim, piše autor (Ilustracija)
Međudržavni problemi kakve je Europa dosad poznavala u usporedbi s današnjim prijetnjama mogu se činiti minornim, piše autor (Ilustracija)

“Svjetski mir ne može biti zaštićen bez kreativnih napora proporcionalnih opasnostima koje mu prijete.”

To je prva rečenica Schumannove deklaracije, temeljnog dokumenta Europske zajednice ugljena i čelika, iz koje je iznikla Europska unija.

Schumannova deklaracija potpisana je na današnji dan 1950. godine – nipošto slučajno na dan pobjede nad nacizmom – i u sjećanje na taj događaj, pun odvažnosti, optimizma i nade, Europska unija od 1985. godine, 9. svibnja slavi kao Dan Europe.

Ali, sedamdeset godina kasnije, EU više nije zajednica odvažnosti, optimizma i nade. U svijetu ugroženom pandemijom, dodatno opterećena vlastitim razdorima, EU danas očajnički traži način opstanka i obnove vlastitog poslanja: sačuvati mir i ljudsko blagostanje. U tome često luta i gubi pravac. Da bi uspjela, pomažu joj izvorišta. I zato, još jednom prva rečenica Schumannove deklaracije: “Svjetski mir ne može biti zaštićen bez kreativnih napora proporcionalnih opasnostima koje mu prijete”.

Evropa COVID pasoša

Medicinska sestra u stomatološkoj ordinaciji u Zagrebu svakoga je dana osam sati izložena bolesti COVID-19. Školovala se da liječi ljude, vjeruje lijekovima i poznaje ih. Pa ipak, neće se cijepiti protiv korona virusa.

“Nisam još rodila, pa… Tko zna kako cjepiva utječu…? Nitko to još ne zna. A ako se zarazim, valjda ću brzo preboljeti”, kaže, s prizvukom nelagode u glasu.

Ona nije antivakser, štoviše – njezin je izbor racionalan, nema ništa s čudovišnim teorijama zavjere. Svjesna da medicina ne može sve predvidjeti, mlada žena promišljeno žrtvuje vlastitu sigurnost kako bi izbjegla i najmanju mogućnost da joj djeca jednog dana postanu žrtvom kakve neotkrivene, a moguće, još nepoznate posljedice cjepiva.

I tko joj može zamjeriti, nakon što se  tvrdilo da cjepivo AstraZenece ne izaziva krvne ugruške, a potom čak i Europska medicinska agencija priznala da ih ipak može izazvati, ma koliko rijetki bili? I je li medicinska sestra iz Zagreba zaslužila da joj pomanjkanje COVID putovnice onemogući da živi slobodno koliko bi mogla? Je li Europa COVID putovnica zajednica kakvu marljiva i zabrinuta mlada žena zavređuje? Jesu li COVID putovnice, ti papiri novih podjela među Europljanima, “kreativni napor” o kakvome govori Schumannova deklaracija?

Mate Rimac inovator je svjetskog ranga. Njegova tvrtka u Zagrebu proizvodi jedinstvene automobile, i udružuje se s najuglednijim svjetskim proizvođačima. Pa ipak, u nedavnom intervjuu, Mate Rimac predviđa – kraj automobilske ere.

“Mi imamo veliki parking ispred firme i često me ljudi pitaju kad će taj parking biti na struju, a ja im kažem – nikad. Doći će do 20-30 posto auta na struju i onda će parking nestati, jer ljudi neće više kupovati drugu najveću imovinu u životu, koju koriste četiri posto vremena. To je iracionalno i s ekonomske i društvene perspektive, i gubitak ljudskih života kroz vožnju”, kazao je Rimac u intervjuu hrvatskom novinaru Zoran Šprajcu 12. travnja.

Neriješeni ključni problemi EU-a

“Jednostavno, način na koji će transport funkcionirati u budućnosti potpuno će se promijeniti. Danas zvuči suludo, ali ja čvrsto vjerujem da je elektrifikacija samo jedan mali korak prema mobilnosti budućnosti”, dodao je Rimac.

I na tome, kaže, radi inovativni dio njegove tvrtke za proizvodnju automobila: još neviđenim rješenjima budućnosti – bez automobila.

Medicinska sestra koja se odbija cijepiti i automobilski inovator koji najavljuje kraj automobila maleni su ali indikativni primjeri odgovora na paradoksalni ambijent opasnosti koje danas prijete svijetu i Europi. To je, istodobno, ambijent u kojemu, baš na današnji Dan Europe, započinje Konferencija o budućnosti Europe, kontinentalna, institucionalizirana i otvorena javna debata o budućnosti EU kao političke zajednice, ali i budućnosti Europe kao jedne od velikih ideja ljudske civilizacije.

Dan ranije, u subotu, 8. svibnja, predsjednici svih 27 članica EU objavili su zajedničko pismo s naslovom upućenom svim Europljanima: “Razgovarajmo o Europi”. Jedna rečenica iz tog pisma čini se naročito važnom: “Pandemija COVID-19 podsjetila nas je na ono što je uistinu važno u našim životima: naše zdravlje, naš odnos s prirodom, naš odnos s bližnjima, međusobna solidarnost i zajednički rad. Otvorila je pitanja o načinu na koji živimo naše živote.”

Jer, ta rečenica nije politička. Ona zvuči kao konačno priznanje da politika sama po sebi – pa bila ona i demokratska politika ujedinjene Europe – nije uspjela riješiti ključne probleme EU i današnjeg svijeta.

Ako uistinu jest tako – ako predsjednici članica EU tom rečenicom svjesno odustaju od uvjerenja da politika kakvu poznajemo može otkloniti opasnosti današnjeg svijeta – na dobrom smo putu. Čovječanstvo je suočeno s prijetnjama kakvih nikada još nije bilo – o tome se znanost odavna već slaže.

Preispitivanje etičkih i aksioloških načela

Klimatske promjene, udružene s neizvjesnim putem kojim kroči umjetna inteligencija, kreiraju svijet u kojemu ljudska vrsta kao da postaje suvišna, a unutar sebe međusobno suprotstavljena kao rijetko kada ranije. Državne administracije, baš kao ni globalne organizacije, nad tim procesima kao da gube svaku kontrolu.

Međudržavni problemi kakve je Europa dosad poznavala – nacionalizam, granice, ekonomija, pa čak i ratovi – u usporedbi s današnjim prijetnjama mogu se činiti minorni. Da, Velika Britanija napustila je EU – je li time usporila globalno zagrijavanje? Da, Poljska i Mađarska odustaju od demokracije – hoće li time zaustaviti samovolju algoritama umjetne inteligencije? Da, Republika Srpska nastavlja prijetiti otcjepljenjem od BiH – hoće li time zaustaviti izbjeglice na granicama?

A možemo li globalnu kataklizmu i nastupajuću vladavinu umjetne inteligencije zaustaviti promjenom načina života? Možemo li ih zaustaviti odvažnim promišljanjem i odlučivanjem o onome što je, kako kažu europski predsjednici, “uistinu važno u našim životima”?

Ako ikako možemo, tako možemo: preispitujući iz temelja – poslužimo se opet izrazima europskih predsjednika – ljudski odnos prema zdravlju, prema prirodi, prema bližnjima, međusobnoj solidarnosti i prema zajedničkom radu; preispitujući, riječju, “način na koji živimo naše živote”.

To preispitivanje, dakako, najteže je. Ono gleda mnogo dalje od važnog, ali nedovoljnog institucionalnog funkcioniranja EU. Ono, ni manje ni više, zahtijeva preispitivanje etičkih i aksioloških načela koja su dosad vodila ponašanje Europe.

“Europski projekt je projekt mira i pomirbe”, kažu europski predsjednici u svom pismu Europljanima.

“Sva temeljna načela europskih integracija iznimno su relevantna i danas: sloboda, jednakost, poštivanje ljudskih prava, vladavina prava i sloboda izražavanja, solidarnost, demokracija i lojalnost među državama članicama”.

Utapanja, skapavanja i bolesti

Ali, kakav je to mir, kakva ljudska prava, kakva solidarnost, i kakva pomirba, kad se u Mediteranu ljudi utapaju, kad skapavaju na granicama i po šumama Europe, i kad svijetu i Europi prijete bolesti i migracije kataklizmičkih razmjera?

Prazno zvuče danas velike riječi o Europi. Ni kolosalan napor u pandemiji, ni plemenito zamišljeni Zeleni plan, nisu zasad vratili vjerodostojnost govoru o Europi. S nostalgijom i tugom sjećamo se žara s kojim smo devedesetih osjećali da nam je mjesto u Europi ljudskih prava, mira i slobode. A nije to ni čudno: današnji problemi Europu kao da nadrastaju.

Cijeli je svijet danas malen pred opasnostima koje prijete. Sve što Europa može, jest pokušati ono što je činila kroz povijest, za dobro ili za zlo: pokazivati put. Prva bi riječ morala biti: empatija. Suosjećanje. Prepozna li Europa važnost suosjećanja za sudbinu svijeta, i pronađe li način da ga ugradi u srž svoje politike, može ona opet postati luč slobodnog svijeta.

Suosjećanje, pritom, nije nikakav prolazan lahor sentimentalnog kiča: ono je tehnika, može se naučiti, i treba prerasti u gradivnu os cijelog ljudskog svijeta. No ovaj put, to novo suosjećanje, ta institucionalizirana empatija, mora biti najšire moguće – prema svim ljudima, prema svim bićima, prema prirodi kao takvoj. Izazov je to čije je zahtjeve, iz današnje perspektive “napretka” i “profita”, teško i domisliti. Drugog izbora, međutim, vjerojatno više i nema. Jer sjetimo se: “Svjetski mir ne može biti zaštićen bez kreativnih napora proporcionalnih opasnostima koje mu prijete.”

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Čelnici država članica će se 25. maja okupiti na vanrednom sastanku u Briselu, na kojem će se razgovarati o epidemiološkoj situaciji, klimatskim promjenama i Rusiji.

24 Apr 2021
Više iz rubrike Piše
POPULARNO