Škorin izborni zalog: Mržnja je posijana

U nedjelju navečer pokazalo se da je sva drama protiv ljevice bila fama, piše autor mišljenja.

Cilj Miroslava Škore je preuzeti glavnu ulogu na desnici i istisnuti HDZ prema centru (Emica Elvedji / Pixsell)
Cilj Miroslava Škore je preuzeti glavnu ulogu na desnici i istisnuti HDZ prema centru (Emica Elvedji / Pixsell)

Završili su lokalni izbori u Hrvatskoj. Miroslav Škoro je, kako je bilo i izgledno, izgubio u utrci za gradonačelnika Zagreba.

Još jedni izbori i još jedan poraz. Ili kako bi iz stožera Miroslava Škore rekli – ciljevi su ostvareni i stvoren je zalog za budućnost. Zalog pronalaze u činjenici da je Škoro u drugome krugu privukao 105.000 birača, a kandidati njegove stranke ili koalicijski partneri su osvajali pojedine gradove. Zato je zanimljivo za podsjetiti se kako je Škoro došao do tog poraza sa zalogom u Zagrebu i kako ti uzastopni porazi profiliraju njega i stranku.

Iza Škore i njegovih falangi dva su tjedna marširanja i dizanja prašine kako bi se prikrili vlastiti nedostaci. Već u večeri ulaska u drugi krug, u svojevrsnom prologu opere koja je uslijedila, Škoro je najavio borbu protiv ekstremne ljevice te, potpuno dehumanizirajući svoje političke protivnike, rekao kako će zaustaviti „TO“.  Govor te večeri je zapravo bio kamilica u odnosu na ono što je uslijedilo u iduća dva tjedna kampanje.

Tonovi vrišteće prijetnje

Prepoznali su iz Domovinskog pokreta da je pred njima pozornica kakva se rijetko pruža. Otvorena pozornica za jednu operu po njihovom ukusu. Nacionalna politika je na dva tjedna otišla u drugi plan, više nije bilo drugih kandidata koji bi zauzimali medijski prostor, a bili su u utrci u kojoj nemaju što za izgubiti. Dobro, možda nešto u ljudskom pogledu, ali u političkom nikako.

Glavni lajtmotiv kampanje, onaj simbol stanja duha koji je promoviran, bio je satkan od tonova vrišteće prijetnje. Jednog jutra se prijetilo da u Zagreb stižu teoretičari lezbijskog sindikalizma, već drugog dana na granicama su u redu stajali transrodni imigrantski četnici, za vikend su eko-lenjinisti iz Tomaševićevog tabora zarađivali više nego kirurzi, a iphone-ljevica je stupala pokretana Sorosevim financijskim sredstvima.

Mržnja je posijana, a pitanje je tko će gnjev žeti. Rodna ideologija i komunizam, kao i u više navrata do sada, zauzeli su tron zastrašivanja. Na isti način su slični akteri 2018. godine plašili građane Istanbulskom konvencijom i tražili referendum, a evo tri godine kasnije se ne ostvaruju dana proročanstva i prijetnje. Međutim, svjesni su da postoji dio publike kod koje prolaze ovakve priče, koja iza ravnopravnosti i uvažavanja drugačijih vidi prijetnju svom identitetu.

Podijeljene su i uloge. Škoro je onaj najčešći glas, bariton, koji je izlazio na van i sučeljavao se. Bio je praćen s Hasanbegovićevim basom koji je u svojim istupima varirao od herojskog do komičnog, ovisno o uhu i oku promatrača.

Druga pratnja je bio kontratenor Peternel, ipak je to glas koji se radikalno mijenjao kroz svoj povijesni razvoj, kao i njegov vlasnik, pa je mogao progovarati o različitim aspektima tog omraženog civilnog društva. Ženskih glasova u ovom spektaklu bilo je malo. Ana Lederer, kandidatkinja za zamjenicu gradonačelnika, jedva je ispustila zvuk.

Drame, misterije i zakulisne igre

S druge strane, u pojedinim trenucima čuo se koloraturni sopran Željke Markić. Puno ukrasa i gipkosti, ali malo novog sadržaja u njezinim nastupima. Sve to bilo je popraćeno zborskim pjevanjem Velimira Bujanca i njegovih gostiju koji su trebali održati pažnju publike, uključiti ih u zajedničku pjesmu, u taj duh vremena koji stvara branu ispred nadirućeg neprijatelja.

Lajtmotiv i uloge ne bi vrijedile puno bez scene. Odlučili su se za sudbonosnu scenu. Scenu referenduma. Nisu, prema njima, u pitanju izbori, nije važno treba li graditi tramvajsku prugu ili most preko Save. Neće scenografiju činiti smeće koje leti iz kontejnera ili žičara u koju je utrošeno sumnjivo puno novca. To su sve sekundarne stvari, profane, obične. Zato je trebalo postaviti nešto prelamajuće, nešto što bi upućivalo da je  u pitanju sad il’ nikada, da je u pitanju odluka koja postavlja dobro naspram zla koje je lajtmotiv kampanje. To je jedino mogao biti referendum – „za“ ili „protiv“.

U konačnici, trebalo je ubaciti i malo drame, misterije, zakulisnih igara. Kad već nije bilo moguće pronaći nešto kompromitirajuće, onda je barem trebalo iznaći načina da se nešto predstavi kao takvo. Najavljivale su se ekskluzivne konferencije pa su se odgađale kako bi se stvorili napetost i iščekivanje, kao najtajniji dokumenti predstavljali su se javno dostupni financijski izvještaji, zbrajalo se i prekrajalo, optuživalo i prišivalo.

Negativce više nisu na scenu dovozili u raskošnim kočijama iz njihovih velebnih zamaka, nego u polovnom Volvu iz stana od 40 m2. Ponekad su te negativce predstavljali i kao brigade biciklista koji nadiru iz svojih štabova. Sve to kako bi se one koji nisu „progutali“ lajtmotiv motiviralo da izađu na sudbonosni referendum. Kad ne ide ideologija, onda se treba pouzdati u osjetljivost građana na javna sredstva. Ovakvom kampanjom su nešto dobili na političkom spektru, ali na ljudskom su svakako izgubili.

Demokršćanstvo i radikalno desničarenje

Međutim, uz svu dramu, akciju, scenu i lajtmotiv, Škoro je uspio na svoju stranu privući 15 posto od ukupnog biračkog tijela u Zagrebu, odnosno 34 posto onih koji su izašli na izbore. Zasigurno je tu među njima bio i dio birača HDZ-a, Mosta pa i nekih drugih kandidata desnice kojima Škoro nije bio prvi, a ni drugi izbor. Zato se već u nedjelju navečer pokazalo se da je sva drama protiv ljevce bila fama.

Već ranije se pretpostavljalo da se Škoro i ekipa nisu borili protiv onoga što vide kao lijevu prijetnju, nego je to bila borba za poziciju na desnici i uzimanje dijela birača s desnog spektra. Zato Škoro u drugom krugu nije dobio izravnu podršku jačih desnih stranaka i pojedinca, nego tek Hrvatskih suverenista. Škoro se nakon rezultata drugog kruga predstavio kao svjetlo kršćanstva i vođa konzervativizma. Cilj je preuzeti glavnu ulogu na desnici i istisnuti HDZ prema centru. Mali je problem za Škoru i ekipu što ne razlikuju demokršćanstvo od radikalnog desničarenja. Zato će dok god siju mržnju, žeti tek ograničeni dio biračkog tijela.

A gnjev, gnjev ionako ostaje drugima da se bave njime.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO