Gdje Trevor Noah griješi u vezi Palestine

Tokom nedavnog okrutnog 11-dnevnog izraelskog bombardovanja Gaze na Bliskom istoku, američki voditelj komične emisije rođen u Južnoj Africi, Trevor Noah, izazvao je kritike proizraelskih grupa jer je naglasio nesrazmjer moći između izraelske vojske i palestinskih grupa otpora, sugerišući da je ovo nametnulo moralnu obavezu za izraelsku vojsku da ublaži svoju reakciju.

Poredivši to sa svađom između sebe kao tinejdžera i svog malog brata, Noah smatra da bez obzira na opravdanja koja nudi bilo koja strana, snažnija strana ima veću odgovornost. U suštini, ubijanje 248 Palestinaca, više od četvrtine od tog djece, ranjavanje više hiljada njih, sravnjivanje domova gotovo 100.000 ljudi i uništavanje zdravstvene infrastrukture u Gazi tokom pandemije, kako bi se zaustavile rakete koje su usmrtile ukupno 12 Izraelaca, uključujući dvoje djece, izgleda kao veliko pretjerivanje.

Izraelske pristalice su se predvidivo fokusirale na ono što su spinovale kao sugestiju da bi se Izrael trebao suzdržati od angažovanja svojih punih kapaciteta da spriječi napad na svoju populaciju, a mnogi su zastupali stav da je ovdje manje riječ o neproporcionalnoj reakciji, a više o nužnoj.

Noah i njegovi protivnici zasnivaju svoje argumente na sličnoj premisi – da postoji legitiman sukob u vezi Palestine u kojem obje strane polažu iznimno kompleksna, nadmetnička, ali ugrubo ista prava na tu zemlju. Počevši odatle, oni se odbijaju uključiti u sadržaj onoga što Noah opisuje kao “jednu od najtežih priča u naše vrijeme” i umjesto toga se fokusiraju na to pretjeruje li Izrael.

Ovakvo predstavljanje stvari je problematično u više aspekata. Pozicionirajući uzroke u izmaglice drevne kompleksnosti i tajanstvenosti, briše se razlika između ugnjetavača i ugnjetavanog i, u najboljem slučaju, predstavlja se nasilje obiju strana kao jednako legitimno, ili još gore (i češće), delegitmizira se palestinski otpor dok se legitimizira izraelski odgovor, sve i kada se poziva na ublažavanje.

Izjednačavanje umjesto izgovaranja očiglednog

Slično je to kao i kada je američka kongresmenka Ilhan Omar napisala na Twitteru: “Mnogi će vam reći da Izrael ima pravo da se brani, pravo na sigurnost i bezbjednost, ali su tihi kada su u pitanju ista ta prava za Palestince. Dok ne budemo mogli braniti prava Palestinaca kao što branimo prava Izraelaca, nećemo imati uporište za pravdu ili mir.”

Predstavljati ovo kao takmičenje između legitimnih prava na samoodbranu, čak i kada to govorite u ime Palestinaca, još jedan je način da se izjednači, umjesto da se izgovori očigledno: iako ovo možda nije bitka između dvojice jednakih u vojnom smislu, kao što to zorno pokazuje broj stradalih, to također nije ni borba između jednako legitimnih prava.

Nemoguće je misliti da Izrael i Palestina zauzimaju isto moralno uporište ako se razmotri kontekst više od 70 godina oduzimanja zemlje, vojne okupacije, aparthejda i etničkog čišćenja. Samo je jedna strana dosljedno kršila UN-ove rezolucije i prkosila međunarodnoj zajednici. Samo jedna strana okupira zemlju one druge i samo su jednu stranu optuživale međunarodne grupe za ljudska prava, kao i globalne ikone, uključujući južnoafričkog nobelovca, nadbiskupa Desmonda Tutua, da je počinila zločin aparthejda.

Noahova tvrdnja da je “Izrael protiv Palestine…zbunio sviju” također je pogrešna. Zaista nije. Nacrt eventualnog sporazuma – povratak okupirane zemlje u zamjenu za mir – očigledan je već duže od 30 godina i u tom periodu, opet je jedna strana bila glavna prepreka za sporazum.

U svojoj knjizi Palestine: Peace Not Apartheid, bivši američki predsjednik Jimmy Carter detaljno objašnjava kako je Izrael, gotovo svaki put, odbio implementirati sporazume postignute s Palestincima, dok je istovremeno nastavljao otimati zemlju i nametati tegobnu politiku aparthejda pod izgovorom da osigurava svoje građane.

On u knjizi kaže: “Izraelska kontrinuirana kontrola i kolonizacija palestinske zemlje primarne su prepreke za sveobuhvatan mirovni sporazum…Kako bi nastavile okupaciju, izraelske snage su oduzele svojim nevoljkim podanicima osnovna ljudska prava. Nijedna objektivna osoba ne bi mogla lično posmatrati postojeće uslove na Zapadnoj obali i osporiti ove izjave”. Šta se moglo reći da zbuni sviju – “svi” su ovdje uglavnom Amerikanci – jeste kako održati kolonijalnu okupaciju i oduzimanje zemlje dok se zadržava privid poštovanja prava onih koje se okupira i kojima se oduzima zemlja.

Država koja je svijetu dala termin aparthejd

U svojoj knjizi Born A Crime, Noah detaljno objašnjava neka od poniženja života u državi koja je svijetu dala termin aparthejd. Siguran sam da bi se naljutio kada bi neko rekao da je Južna Afrika predio tajanstvenog, 300 godina dugog sukoba između dva društva sa jednakim pravom na zemlju, umjesto da je to borba protiv rasističkog, ugnjetavačkog kolonijalnog sistema.

On vjerovatno ne bi prihvatio da “ko je upravu, a ko nije zavisi od tog gdje počinjete mjeriti vrijeme” ili da je problem naprosto u tome što južnoafrička vlada pretjerano reaguje protiv “terorista”, kako su Pretoria i njeni zapadnjački saveznici opisivali one koji su se odbili šutke pristati na njihovo ugnjetavanje.

Trebalo bi biti očito Noahu, kao što je očito njegovim sunarodnjacima, kako izgleda borba protiv aparthejda i za slobodu. Malo je šta teško razumjeti u vezi etničkog čišćenja ili otpora prema krađi imovine i brisanju identiteta kroz brutalnu vojnu okupaciju. Borba Palestinaca za zemlju, dostojanstvo i slobodu nije drugačija od borbe crnih Južnoafrikanaca ili antikolonijalnih borbi širom kontinenta. Tu se ne radi o disbalansu moći, već o ugnjetavanju koje ovaj disbalans čuva.

Ukratko, bez obzira na to koliko odmjeren ili čak nužan Izraelci smatrali svoj odgovor na palestinski otpor, on nikada ne može biti legitiman. Ne postoji pravo da ugnjetavate, kojem se protivi jednako i suprotno pravo da ne budete ugnjetavani. Postoji samo ovo drugo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.