Kada je utihnulo oružje, okrećemo se obnovi

Da bi izbjegla ponavljanje ranijih grešaka, međunarodna zajednica treba ponovo razmotriti kako koordinira nastojanja za izgradnju Gaze.

Palestinka stavlja ruku na glavu po povratku u svoju uništenu kuću nakon prekida vatre, u Beit Hanounu, na sjeveru Pojasa Gaze, 21. maja 2021. (Reuters)
Palestinka stavlja ruku na glavu po povratku u svoju uništenu kuću nakon prekida vatre, u Beit Hanounu, na sjeveru Pojasa Gaze, 21. maja 2021. (Reuters)

Primirje između Izraela i Hamasa od 20. maja, postignuto nakon zajedničkih napora Egipta, Katara i SAD-a, pružilo je prijeko potrebni predah za narod Gaze nakon 11 dana krvoprolića i uništenja. Dok su se Palestinci raseljeni zbog izraelskog bombardovanja počeli vraćati svojim domovima i obim štete nanesene infrastrukturi Gaze postao jasan, fokus se ponovo pomjerio na “ponovnu izgradnju” ove enklave, koja je pod kopnenom, zračnom i pomorskom blokadom od 2007. godine.

Osamnaestog maja, dva dana prije prekida vatre, egipatski predsjednički ured je već najavio da će dati 500 miliona dolara za finansiranje rekonstrukcije Gaze nakon najnovijeg izraelskog kruga agresije.

Na prvi pogled, obećanje Kaira je iznimno dobrodošao razvoj događaja – Pojasu Gaze bez sumnje očajnički treba svaka humanitarna pomoć i pomoć pri rekonstrukciji koju može dobiti od međunarodne zajednice. Postoje, međutim, razlozi, za zabrinutost u vezi egipatske ponude da pomogne.

Prije svega, tajming egipatskog saopštenja je bio neusklađen, budući da je izdato dok je Izrael još bombardovao civilne mete širom Pojasa Gaze. Egipatsko obećanje da će finansirati rekonstrukciju Gaze prije nego je ostvaren prekid vatre pomoglo je da se skine dio pritiska s izraelske vlade, koja se suočavala sa sve snažnijim međunarodnim kritikama za svoju neproporcionalnu upotrebu sile i nemar spram ljudskih života tokom bombardovanja Gaze. Zatim, postoje sumnje da istinska svrha egipatskog obećanja nije samo da se pomogne u obnovi Gaze, već i da osigura da Kairo ima značajnu kontrolu nad palestinskim pitanjima i da Palestinska samouprava preuzme pitanje sigurnosti u Gazi.

U korijenu ovih sumnji je egipatsko priznanje kako želi da egipatske firme učestvuju u procesu obnove Gaze. Ovo signalizira da će egipatska rekonstrukcija u Pojasu Gaze biti znatno drugačija od turske ili katarske, koje angažuju firme iz Gaze da završe projekte obnove u Pojasu Gaze od 2009.

Uključivanje lokalnih građevinskih i konsultantskih firmi u procesu obnove ključni je način da se osigura zaposlenje za mnoge kvalifikovane radnike u Gazi i da se stimuliše opkoljena i razorena ekonomija ove teritorije. Egipat, međutim, izgleda više zainteresovan za pružanje finansijskih prilika za svoje kompanije i za povećanje svog utjecaja nad Palestinom, nego za ponovno podizanje ekonomije Gaze.

Sisijev Egipat – prepreka pred razvojem Gaze

Odmah nakon izraelskog bombardovanja Pojasa Gaze 2008-2009, predložio sam da bi egipatski grad Rafah, koji graniči s Pojasom Gaze, mogao biti iskorišten kao centar za koordinaciju rekonstrukcije u Gazi. Bio sam uvjeren da bi takav potez podstakao razvoj lokalnih ekonomija na obje strane i smanjio izraelsku kontrolu nad Gazom. Tada je Egipat objektivno bio jedan od najboljih kandidata za pomoć u izgradnji Gaze. Međutim, mnogo toga se promijenilo u protekloj deceniji.

Dok je predsjednik bio Mohamed Morsi, u periodu 2012-2013, Gaza je uživala u periodu ograničenog prosperiteta zahvaljujući originalnim naporima Kaira da podrži ekonomiju ove enklave i popravi uslove života za više od dva miliona njenih stanovnika. Nakon što je Abdel Fattah el-Sisi uklonio Morsija s vlasti u krvavom državnom udaru, međutim, Egipat je postao još jedna prepreka pred razvojem Gaze. Sisijev režim, osim što se pridružio Izraelu u blokadi Gaze, poplavio je i opetovano bombardovao tunele ispod graničnog prelaza u Rafahu koji su pružali ključnu ekonomsku žilu kucavicu za blokiranu ekonomiju Gaze.

Danas mnogi Palestinci u Gazi vide Sisijev Egipat ne kao saveznika, već kao silu koja doprinosi njihovoj patnji. Sumnjičavi su i prema izgledima da će egipatske građevinske kompanije biti operativne u Gazi, jer znaju da će, ako do toga dođe, ove firme vjerovatno funkcionisati poput trojanskog konja za egipatske obavještajne službe i sigurnosni aparat.

Razlozi za zabrinutost koji okružuju egipatsku ponudu za pomoć pri rekonstrukciji signaliziraju potrebu međunarodne zajednice da ponovo razmotri kako koordinira nastojanja da se obnovi Gaza. Kako bi spriječili ponavljanje grešaka iz prošlosti i omogućili Palestincima u Gazi da konačno zauzmu vodeću ulogu u svom razvoju i budućnosti, lideri globalne zajednice trebaju poduzeti pet važnih koraka.

Prije svega, trebaju ponovo razmotriti Mehanizam za rekonstrukciju Gaze (GRM) – privremeni sporazum koji je kreirao UN, a oko kojeg su se složili Palestinska samouprava i Izrael u septembru 2014. Ovaj mehanizam je osmišljen tako da adresira izraelske sigurnosne interese dok dozvoljava ulazak građevinskih materijala (građevinski agregat, cement i čelične šipke samo) u Pojas Gaze koji će se koristiti u građevinskim projektima. Do sada, međutim, GRM nije uspio niti omogućiti veću izgradnju u Pojasu Gaze, niti osigurati izraelsku sigurnost. Omogućio je Izraelu da u više navrata blokira transfer osnovnih građevinskih materijala u Gazu, a nije spriječio Hamas da se nastavi naoružavati. U konačnici, GRM je produbio i institucionalizirao blokadu Pojasa Gaze i ometao pokušaje obnove tokom proteklih sedam godina. Jedino rješenje koje može omogućiti istinsku rekonstrukciju Pojasa Gaze velikog obima, jeste potpuno ukidanje blokade.

Zatim, globalni lideri trebaju priznati potrebu za velikom količinom finansija da se omogući rekonstrukcija Gaze. Potrebe za obnovom u Gazi su ogromne – povrh štete koju je izazvalo izraelsko bombardovanje u protekle dvije sedmice, Pojas Gaze i dalje treba popraviti većinu štete koju su njenoj infrastrukturi nanijeli ratovi iz 2008/2009, 2012 i 2014. Shodno tome, jednokratna donacija od 500 miliona dolara od jedne države, u ovom slučaju Egipta, nedovoljna je da bude katalizator za istinsku obnovu. Gazi je potreban zajednički međunarodni napor koji mobilizira finansije od različitih donatora koji su u stanju pružiti trajnu i istinsku obavezu posvećenosti dugoročnom oporavku. Pa ipak, koordinacija finansiranja Gaze velikog obima postaje sve teža jer su se donatori umorili – najnoviji krug nasilja bez sumnje je testirao riješenost donatora koji su nedavno finansirali projekte obnove u Gazi da bi ih vidjeli oštećene ili uništene. Stoga međunarodna zajednica treba ne samo povećati svoje napore da prikupi sredstva, već i pružiti uvjerenje donatorima da ne finansiraju začarani krug uništenja i rekonstrukcije. U suštini, ovaj krug može biti prekinut samo ukidanjem blokade.

Simbolična poruka Kataru

Osim toga, lideri međunarodne zajednice trebaju shvatiti da rekonstrukcija Gaze može biti uistinu uspješna samo ako je vode Palestinci. Rekonstrukcija u Pojasu Gaze prije i poslije potpisivanja GRM-a bila je proces kojim je upravljano izvana i koji uskraćuje značajno lokalno vlasništvo populaciji Gaze. Ni civilno društvo Gaze, ni predstavnici Hamasa nisu konsultovani tokom razvoja GRM-a, što je rezultiralo sporazumom koji malo pažnje obraća na lokalne potrebe. Nevladine organizacije u Gazi osjećaju se potpuno isključene iz procesa rekonstrukcije do danas, a mnogi smatraju da su navodni izraelski sigurnosni razlozi za zabrinutost iskorišteni da se gurnu ustranu čak i organizacije koje nemaju nikakve veze s Hamasom. Najnoviji krug izraelskog bombardovanja, naprimjer, rezultirao je uništenjem ureda i prostorija brojnih organizacija civilnog društva. Bombe su oštetile urede Palestinskog fonda za pomoć djeci, kao i najmanje 50 škola i medijskih ureda. Bez ulaznih informacija organizacija i institucija pogođenih nasiljem, bilo kakva nastojanja za obnovu neće zadovoljiti potrebe lokalne populacije.

Nadalje, međunarodna zajednica treba priznati potrebu za koordiniranim regionalnim odgovorom koji uključuje donatore i agencije najbolje opremljene resursima i iskustvom da djeluju u veoma izazovnom kontekstu Pojasa Gaze. Bilo kakav takav regionalni plan trebaju predvoditi Katar i Turska, dvije regionalne sile koje su u više navrata pokazale svoju posvećenost pomaganju u razvoju Gaze, nakon što su Izrael i Egipat nametnuli ilegalnu i nemoralnu opsadu ovog pojasa 2007.

Međutim, postoje i neki veoma zabrinjavajući znaci u vezi buduće uloge ovih država u rekonstrukciji Gaze.

Tokom 11-dnevne kampanje bombardovanja, osim mnogih drugih civilnih meta, Izrael je napao urede katarskog Crvenog polumjeseca i katarske međunarodne medijske mreže Al Jazeere.

Mnogi su ove napade vidjeli kao simboličnu poruku Kataru da prestane sa svojim aktivnostima u Pojasu Gaze.

Tokom protekle decenije, Katar je osigurao više od milijardu dolara pomoći za Gazu. Pomogao je da se obnove kuće, autoputevi, bolnice, škole i druge javne i privatne zgrade koje su oštećene izraelskim bombardovanjima tokom godina. Finansirao je i bolnicu Sheikh Hamad za rehabilitaciju i ugradnju proteza u Gazi, jedini takav rehabilitacioni centar na teritoriji koja je dom za stotine invalida, žrtava izraelske vojne agresije. Od 2018, Katar osigurava direktnu mjesečnu pomoć za stotine porodica u Gazi i isplaćuje plate za desetke hiljada državnih službenika. Sve ovo ne bi bilo moguće bez izraelskog pristanka, što čini nedavne napade na katarske organizacije još alarmantnijim. Ova očita promjena stava vjerovatno je povezana s činjenicom da je Al Jazeera Arabic pružila platformu lideru Hamasa Ismailu Haniyehu da komunicira sa širokom regionalnom publikom i da osudi izraelske ratne zločine tokom najnovijeg kruga nasilja.

Međunarodna zajednica treba obratiti pažnju na izraelske napade protiv katarskih organizacija u Gazi i obeshrabriti bilo kakve kasnije napore Izraela ili njegovih regionalnih saveznika da istjera ovaj zaljevski emirat iz Pojasa Gaze.

Na koncu, lideri međunarodne zajednice trebaju početi preuzimati svoju kolektivnu odgovornost da zaštite Palestince i ozbiljno shvatati svoju izrečenu posvećenost sprečavanju sukoba. Svaki destruktivni krug sukoba donosi smrt i uništenje i umanjuje šanse za postizanje mirnog rješenja. Osim toga, sprečavanje mnogo manje košta od rekonstrukcije. Krajnje je vrijeme da međunarodna zajednica progovori jednim glasom u vršenju pritiska na Izrael da spriječi namjernu i sistematsku provokaciju Palestinaca kroz doseljeničko nasilje u Jerusalemu i drugdje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO