U Hrvatskoj se nazire konačna kompromitacija radikalne desnice

Civilizacijsko ozdravljenje hrvatske politike jedan je od ključnih čimbenika za dobre odnose u regiji.

Poslijeizborna situacija u Zagrebu velik je politički preokret, i otvara niz političkih zagonetki, piše autor mišljenja (Sanjin Strukić / Pixsell)
Poslijeizborna situacija u Zagrebu velik je politički preokret, i otvara niz političkih zagonetki, piše autor mišljenja (Sanjin Strukić / Pixsell)

Završnica političke bitke za Zagreb – drugi krug izbora za gradonačelnika u nedjelju, 30. svibnja – mogao bi prerasti u politički proces važniji od komunalnih tema na lokalnim izborima: u konačnu pobjedu tolerantne i demokratske hrvatske politike nad radikalnom desnicom, koja zemlju teško opterećuje još od trenutka kada je vlast 1990. preuzeo politički shizofreni Tuđmanov HDZ – “dijelom od Tita, dijelom od Pavelića“, kako glasi duhovita komentatorska metafora.

Prilika za tu pobjedu pruža se novoj hrvatskoj ljevici, Zeleno-lijevoj koaliciji i njezinom zagrebačkom  gradonačelničkom kandidatu Tomislavu Tomaševiću, koji su na lokalnim izborima u nedjelju postigli izvanredan trijumf, osvojivši više glasova nego četiri sljedeća kandidata zajedno.

U Hrvatskoj su u nedjelju održani zanimljivi i neizvjesni lokalni izbori, jer su četiri najveća grada u zemlji – Zagreb, Split, Rijeka i Osijek – trebala dobiti novog gradonačelnika, nakon što je gradonačelnik Zagreba Milan Bandić umro, gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel nakon dvadeset godina vlasti odustao od sljedeće kandidature, te nakon što su se gradonačelnici Splita i Osijeka Andro Krstulović Opara i Ivica Vrkić povukli zbog bolesti.

Organizacije iznikle iz protestnog pokreta

I dok su rezultati u Splitu, Rijeci i Osijeku zanimljivi, ali ne i spektakularni, poslijeizborna situacija u Zagrebu velik je politički preokret, i otvara niz političkih zagonetki, čija će razrješenja vrlo vjerojatno mogla utjecati i na nacionalnu hrvatsku politiku, pa možda čak i na susjedne države, naročito BiH i Srbiju.

Trijumfalno je, dakle, pobijedila Zeleno-lijeva koalicija i njezin kandidat Tomislav Tomašević. Riječ je o novoj političkoj snazi koju kolokvijalno zovu i “nova hrvatska ljevica”. Sastavljena od političkih platformi „Možemo!“ i „Zagreb je naš!“ te od stranaka „Orah“ – skraćenica od “ Održivi razvoj Hrvatske“ – „Nova Ljevica“ i „Za grad“.

Te su političke organizacije uglavnom iznikle iz višegodišnjeg, slabo vidljivog ali upornog, građanskog protestnog pokreta za zaštitu javnih prostora u Zagrebu, a nasljednice su aktivističkih napora prethodne generacije hrvatskih aktivista za ljudska prava, koji su se devedesetih hrabro suprotstavljali nacionalističkoj samovolji Tuđmanove vlasti i njezinim rezultatima: u ratu ratnim zločinima, a u miru autoritarnošću, korupcijom, kriminalnom privatizacijom i nesnošljivošću. Zeleno-lijeva koalicija, u jednu riječ, prva je postnacionalistička politička garnitura u hrvatskoj politici, i zato je posve nova i svježa snaga, koja bi dugoročno – jer ima i takvu ambiciju – mogla promijeniti samu bit hrvatske politike.

U prvom krugu izbora za gradonačelnika Zagreba, Tomašević je osvojio 45,08 posto glasova, više od četiri sljedeća kandidata zajedno: predsjednika radikalno desnog Domovinskog pokreta Miroslava Škore, kandidatkinje stranke dvadesetogodišnjeg gradonačelnika Zagreba Milana Bandića Jelene Pavičić Vukičević, kandidata HDZ-a Davora Filipovića te Joška Klisovića, kandidata SDP-a. U brojkama to izgleda ovako: za Tomaševića su glasala 146.224 birača, a Škoro, Pavičić Vukičević, Filipović i Klisović dobili su sveukupno – 132. 978 glasova.

Škoro pred naletom ljevice

Gradonačelnik će biti izabran u drugome krugu glasovanja, za dva tjedna, 30. svibnja, u srazu Tomaševića i Škore. Sve dosadašnje ankete Tomaševiću su davale nedostižnu prednost, pa bi bilo posve neočekivano da Škoro, od kojega je Tomašević u prvom krugu osvojio više nego trostruko više glasova, dostigne i pobijedi kandidata Zeleno-lijeve koalicije.

Ali to ne znači da Škoro neće učiniti što može da Tomaševiću pokvari planove. I ne bi u tome bilo ničeg lošeg ni neobičnog, da Škoro nije odmah najavio ideološki obračun, teškim riječima koje su podsjećale na biblijska zavjetovanja, vraćajući time politički diskurs u vrijeme kada se u Hrvatskoj različito političko mišljenje žigosalo kao izdajničko.

Evo što je izjavio Škoro u prvom poslijeizbornom govoru, čim je postalo jasno da ulazi u drugi krug: “Domovinski pokret će stati nasuprot naletu ljevice koja želi osvojiti grad Zagreb. Posebno ovakve ljevice koje je na mahove pokazivala, i kroz svoje djelovanje i istupe, elemente onoga na što se niti Hrvatska niti Zagreb ne smiju vratiti. To nije budućnost naše zemlje, Zagreba i naše djece. Uvjeren sam da ćemo u drugom krugu pokazati da postoji dovoljno razuma i pameti da u jednoj argumentiranoj raspravi raskrinkamo to što se zove zeleno-lijeva koalicija. To nit’ je zeleno, nit’ je samo lijevo, to je prije svega i nadasve ekstremno lijevo i to će biti zaustavljeno u drugom krugu. Tako mi Bog pomogao”.

Osječanin Miroslav Škoro pjevač je, a ne političar. Uspjeh je postigao početkom rata u Hrvatskoj, kada je skladao nekoliko bolnih pjesama, poput “Ne dirajte mi ravnicu”, u kojima je opjevao tragediju ljudi koje su srpske snage ujesen 1991. protjerale iz njihovih kuća u Slavoniji.

Tomašević trostruko jači

Vremenom je Škoro sve manje pisao o žrtvama, a sve češće o politici, uobličujući u stihove diskurs hrvatske radikalne desnice: njegova pjesma “Sude mi” iz 2003, koju je često pjevao s notornim Markom Perkovićem Thompsonom, postala je nekom vrstom neslužbene himne otpora Haškom sudu i njegovoj optužnici protiv odbjegloga hrvatskog generala Ante Gotovine. Stihovi te pjesme, međutim, izvrću istinu, i to onako kako se to najčešće čini u Srbiji, jer sugeriraju da Haški sud ne sudi za ratne zločine, nego za – patriotizam i obranu domovine: “Sude mi/Zato što svoje volim/Volim najviše/Što sam branio moje najdraže…”

Dosta godina kasnije, Škoro je stihove pretvorio u politički program. Kritizirajući HDZ-ovu kandidatkinju zdesna, kandidirao se na predsjedničkim izborima 2019., ali nije uspio ući u drugi krug. Potom je okupio raznorodno društvo desnih aktivista i neuspjelih političara te oformio Domovinski pokret, političku stranku s kojom je na parlamentarnim izborima ušao u parlament, ali nije ostvario ambiciju da uđe u Vladu, jer je predsjednik HDZ-a Andrej Plenković odbio Škorine ucjenjivačke ponude te kabinet oformio s predstavnicima manjina i nekoliko manjih centrističkih stranaka. I sada bi se Škoro, kad već nije ni predsjednik ni premijer, zadovoljio i gradonačelničkim mjestom u Zagrebu – samo da se domogne kakve-takve vlasti.

Neće uspjeti. Razlika u broju glasova nenadoknadiva je: Tomašević je više nego trostruko jači.

Na račun Škorine nezajažljive političke ambicije šale su krenule još su u poslijeizbornoj noći, pa mu je Sandra Benčić, istaknuta parlamentarna zastupnica Zeleno-lijeve koalicije, poručila “da se počne pripremati i za četvrti poraz, pa neka se prijavi na Doru 2022.” – pjevačko natjecanje za izbor hrvatskog kandidata za Euroviziju.

Gotovo izvjestan poraz, međutim, ne znači da popularni pjevač i neuspješni političar ne može, u dva tjedna kampanje za drugi izborni krug,  onečistiti javni prostor vraćajući politički diskurs u vremena zloćudnih političkih optužbi, koje je HDZ Franje Tuđmana devedestih godina ispisivao s toliko domoljubne strasti.

Cunami ideološke netrpeljivosti

I, točno to se i dogodilo: odmah nakon što je objavljeno da Škoro ulazi u drugi krug, a on u poslijeizbornom govoru najavio ideološki obračun s novom ljevicom, društvene mreža preplavio je tsunami ideološke netrpeljivosti, nerijetko i mržnje, prema navodnim “komunistima” iz Zeleno-lijeve koalicije. Najdalje je u tome otišao John Vice Batarelo, Amerikanac podrijetlom iz Hrvatske, koji je prije nekoliko godina doselio u Hrvatsku te osnovao katoličku fundamentalističku udrugu Vigilare, koja zagovara zabranu pobačaja i program trampističke američke desnice.

Taj je Batarelo na Facebooku Možemo nazvao “otvorenim komunistima” i “rodnim luđacima”, poručujući: “Soros se mora zaustaviti! Sada ili nikada!”. U sljedećem postu, objavio je fotografiju četnika koji se 1945. iz Zagreba povlače prema Bleiburgu, s potpisom: “Možemo! stigao u Zagreb”, i primjedbom: “Nije daleko od istine…” Takve niskosti tipična su ilustracija kampanje političkih prljavština kakvom će zagovornici Miroslava Škore, bez ikakve sumnje, u sljedeća dva tjedna zapljuskivati zagrebačku i hrvatsku javnost.

No sve bi se to radikalnoj hrvatskoj desnici jednom zauvijek moglo obiti o glavu. Prije svega, u kampanji raspirivanja mržnje HDZ ovaj put ne sudjeluje. Andrej Plenković, premda više nego oprezan u odnosima s proustaškom desnicom, radikalno desne sentimente sam ne zloupotrebljava; štoviše, prema Zeleno-lijevoj koaliciji upadljivo je korektan: njegov kandidat za gradonačelnika Zagreba Davor Filipović dvaput je čestitao Tomaševiću, a HDZ je svoje birače pozvao da glasaju “po savjesti”.

Katkad se stječe dojam da je Škoro Plenkoviću veći politički protivnik nego Zeleno-lijeva koalicija, premda bi ideološka usporedba nametala suprotan zaključak. I zato Škoro ne može računati na podršku HDZ-a u svojem ostrašćenom obračunu s političkim himerama koje postoje samo u njegovoj nezdravoj političkoj imaginaciji – a dok HDZ ne mobilizira braniteljske udruge, svaki je radikalno desni pokret u Hrvatskoj osuđen na neuspjeh.

Potom, hrvatska je javnost ipak nešto zrelija. Sociolog s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu Dražen Lalić ocijenio je dan nakon izbora kako je Škoro “ili politički nepismen ili manipulira” kad novu ljevicu naziva “ekstremnom”, a Lalić “misli da je u pitanju i jedno i drugo”.

Štoviše, stvari stoje obrnuto, jer je Škoro radikalan, a Zeleno-lijeva koalicija nije: “Tako se događa da oni koji su radikalni etiketiraju kao ekstremne aktere koji su u svojoj kampanji bili jako umjereni. Radikalni akter optužuje za ekstremizam aktera koji nije čak ni radikalan, a kamoli ekstreman”, rekao je Lalić.

Jalova politika pothranjivanja mržnje

S priličnom se sigurnošću može tvrditi da je hrvatska javnost, tri desetljeća nakon osamostaljenja zemlje, dostigla sposobnost razlikovanja političkih tema koje su relevantne za lokalne izbore od onih koje su važne za nacionalne; a čak da je i riječ o nacionalnim izborima, postoji razlog za nadu da politika teorije zavjere i raskrinkavanja “izdajnika”, kakvom se Škoro kani suprotstaviti Tomaševićevoj Zeleno-lijevoj koaliciji, u hrvatskome javnom diskursu više ne može osvojiti spomena vrijednu skupinu zagovornika.

I zato bi se moglo dogoditi da radikalna desnica Škorinog tipa – desnija od HDZ-a, uvijek radikalna a katkad i ekstremistička, prožeta mržnjom i nikad odbačenim žalom za ustaštvom i NDH – u nedjelju, 30. svibnja 2021, u Zagrebu doživi konačan i završni, povijesni debakl. Posve je moguće da će svojim besadržajnim, očito neistinitim i zlonamjernim napadima na Zeleno-lijevu koaliciju – skupinu uglavnom mladih, suvremenih i očito dobronamjernih političara – Škoro i Domovinski pokret potpuno kompromitirati i sebe, i svoju jalovu politiku konflikta i pothranjivanja mržnje.

Dugoročno, mogla bi to biti posljedica zagrebačke predizborne kampanje s mnogo širim pozitivnim utjecajem nego što ga nose komunalne teme najvećega hrvatskog grada. Jer, civilizacijsko ozdravljenje hrvatske politike jedan je od ključnih čimbenika za dobre odnose u cijeloj postjugoslavenskoj regiji. Kako će se sve završiti, znat će se za manje od dva tjedna, ali pronicljivo je predviđanje ponudio iskusni politički analitičar i poznavatelj odnosa u Hrvatskoj i regiji Žarko Puhovski: “Ukratko, Tomašević je u startu pobjednik, a Škoro je gubitnik. Škoro će uspjeti na neki način osramotiti desnicu tim svojim arhiviranim pristupom, ali desnica se već pokazala otpornom na sramotu”.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO