U Afganistanu je moguć mir

Malo ko još ima nade za Afganistan.

Oni koji podržavaju odluku američke vlade da povuče svoje snage iz Afganistana ne vide put do pobjede američkih snaga i NATO saveznika nad talibanima. U međuvremenu su protivnici Bidenovog predloženog povlačenja manje zainteresovani za dobrobit afganistanskog naroda, a više za ostavljanje uslova zrelih da se ovo terorističko utočište razvije.

Pa ipak, ovaj uopćeni pesimizam u vezi sa trenutnim stanjem stvari u Afganistanu propušta jednu centralnu činjenicu, da od 1979, prije sovjetske invazije, nije bilo ovoliko šanse za mir kao sada.

Sastavni dio ove situacije je činjenica da nijedna strana u ovom sukobu, ni talibani, niti afganistanska vlada, nema sposobnost da potčini onog drugog.

Talibani su, u najboljem slučaju, gerilska pobunjenička grupa bez kapaciteta da zauzme cijelu državu. Prema procjenama, ima 50.000 do.60 000 boraca, što je snaga pet puta manja od vladine. Čak je i tokom talibanske vladavine, 15 posto države ostalo pod kontrolom opozicije, Sjevernog saveza.

Smatra se da danas talibani kontrolišu približno 15 posto države, a vlada tvrdi da je pod njenom kontrolom oko 50 posto, a oko ostatka se nadmeću.

Talibani su izgubili sposobnost da opravdaju dodatni sukob: ranije su tvrdili da treba istjerati strane sile. Sada SAD i NATO govore da su više nego spremni predati upravljanje državom domaćim silama.

Što se tiče afganistanske vlade, izgleda da njena vojna podrška može biti ugrožena povlačenjem SAD-a i NATO-a. Ali povlačenje vojnika nije potpuno napuštanje. Afganistanska vlada ima vojnu snagu od 300.000 ljudi koju će i dalje finansijski podržavati SAD i NATO. Američko vojno vođstvo je također jasno dalo do znanja da je spremno upotrijebiti silu u bliskoj budućnosti ako se neprijateljstvo nastavi.

‘Slijepa ulica, ali ne bez nade’

Takvi komentari i obavezivanja pokazuju da će SAD ostati iza scene, na neki način, godinama. Uklanjanje vojnika ne uključuje upotrebu savjetnika, kao i potencijalnu upotrebu zračne snage za ograničene, ciljane napade u budućnosti.

Istina je da je, nakon što je predsjednik Biden najavio povlačenje američkih vojnika, nasilje poraslo širom države na obje strane. Pa ipak, ovo obostrano iskazivanje sile najbolje se može razumjeti kao dokaz strateškog zauzimanja stava; ova privremena eskalacija dokazuje da obje ove strane zadržavaju kapacitet da dižu stvari u zrak i da se međusobno ubijaju.

Preciznije, ovaj kratki talas nasilja ilustruje kako nijedna strana ne može onu drugu okretati kako želi.

Sada imamo slijepu ulicu, ali ne bez nade.

U ovoj situaciji, umjetnost ostvarivanja održivog mira zavisi od interesa, nekih unutar, a drugih van države, koji se usklađuju sa dugoročnijim izgledima.

Šta bi moglo navesti različite ekonomske i političke interese da posmatraju mir u Afganistanu kao poželjan?

Prije svega, moguće je zaraditi mnogo novca.

Kako? Tu su litij, prirodni plin, kobalt, zlato i drugi minetali koji trenutno stoje u zemlji, netaknuti. Razvoj bi mogao značiti radna mjesta za ljude u Afganistanu, kao i prihod za sve uključene. Budući da je najveći problem u državi glad, stalni dotok novca će bez sumnje ublažiti sukob.

Nadalje, međunarodni projekti kao što je cjevovod TAPI, koji će transportovati prirodni plin iz Turkmenistana kroz Afganistan, Pakistan i Indiju, trebao bi osnažiti regionalni mir kroz saradnju i rezultirati u milijardama dolara prihoda za Afganistan i susjedne države.

Ovaj projekat od 10 milijardi dolara neće samo osigurati plin već će i osnažiti regionalni mir i stabilnost kroz povezivanje ekonomskih i energetskih interesa uključenih zemalja.

Put prema miru

Tu je i potencijalna izbjeglička katastrofa do koje bi moglo doći ako se sukob nastavi ili pogorša.

Ne treba vam bolji primjer od građanskog rata u Siriji koji pokazuje šta bi se moglo desiti ako se ništa ne promijeni ili ako se sukob pogorša. Taj sukob je raselio 50 posto stanovništva, a rezultirajuća izbjeglička kriza samo je dodatno osnažila ultradesničarske, kesnofobne sile širom Evrope. Afganistan ima duplo više stanovnika od Sirije. U poređenju sa afganistanskom izbjegličkom krizom, dešavanja u Siriji bi se činila minorna.

Je li Evropa spremna da primi milione novih izbjeglica?

Evropska unija ima kapacitet (i interes, zbog straha od još jedne izbjegličke krize), da upotrijebi svoju diplomatsku eksperzitu da se uključi i pomogne sukobljenim stranama u afganistanskom sukobu da sjedu i dogovore se.

Praktičan put prema miru može se pronaći u historiji; naime, to je Mirovni sporazum iz Chapultepeca koji je okončao više od 12 godina građanskog rata u Salvadoru 1992.

Građanski rat u El Salvadoru je počeo u kasnim 1970-im. Ova država je razorena dok je SAD podržavao vojnu vladu, a Sovjetski savez, Kuba i Nikaragva su pomagali ljevičarskim pobunjenicima FMLN (Nacionalni front oslobođenja Farabundo Marti). Godine nasilja su navele zaraćene strane da traže posredovanje UN-a 1989. Nakon što je ponovno izbijanje nasilja dokazalo da nijedna strana ne može pobijditi onu drugu, 1990. su počeli pravi mirovni pregovori.

Rezultirajući mirovni sporazum je sadržavao političke i ekonomske elemente.

U političkom smislu, vojska je postala podređena civilnoj kontroli, obuka o ljudskim pravima postala je dio reformisanih vojnih i policijskih snaga, i kreirane su institucije da se osigura izborni integritet. Osim toga, FMLN je pristao da odloži oružje i da postane politička stranka.

U pogledu ekonomije, obećana je preraspodjela zemlje, kao i kreiranje institucionalnog prostora da sindikati, poslovni lideri i vladini zvaničnici diskutuju o politici.

Mirovni pregovori su se pokazali uspješnim u okončanju sukoba, ali nisu postigli sve što su mogli za održivi mir u postkonfliktnom društvu. Pozitivno je, bez sumnje, to što su gerile postali političari a višestranačka demokratija je zamijenila vojnu diktaturu.

Ekonomske reforme su ipak stavljene u drugi plan. Ovo je slaba strana sporazuma i zato je El Salvador država koju i dalje razara nejednakost i nasilje povezano s drogom.

Ekonomija kao osnova trajnog mira

Oni koji pregovaraju o miru u Afganistanu moraju učiti iz iskustva Salvadora.

Za početak, treća strana kao posrednik, kao što je UN, je ključna.

Osim toga, talibani moraju pristati na prekid vatre i da se integrišu u politički sistem. Izvještaji pokazuju da je ovo, zapravo, u ponudi.

Ljudska prava se ne mogu ignorisati, posebno u vezi žena. Čak su i ovdje, uprkos nekim crnim predviđanjima u medijima, talibani uveli izmjene, posebno glede prava žena. Znajući da ne mogu samo izbrisati slobode koje su žene stekle u predjelima države koje kontrolira vlada od 2001, talibani su postali blaži prema ženama i njihovoj uključenosti u javnu sferu kao što je sticanje obrazovanja, posao i učešće u društvenom životu.

Takve promjene bi trebale pružiti nadu za potencijalnu budućnost ljudskih prava u ovoj državi, a ne biti kritikovane jer nisu odmah stvorile savršen svijet.

Pa ipak, osnova trajnog mira leži u ekonomiji.

Pitanje je kako razviti infrastrukturu i promovirati rudarstvo na načine koji će koristiti Afganistancima tako što će im pružiti radna mjesta i resurse za ključne javne usluge kao što je obrazovanje.

U državi koja je korumpirana u onoj mjeri u kojoj je to Afganistan, među 12 je najkorumpiranijih na svijetu, postoji opasnost da će najveći udio profita otići nekolicini.

Zato ekonomski sporazumi trebaju biti ključni za mirovne pregovore, uključujući dodjelivanje profita pokrajinama, promoviranje međunarodnog monitoringa da se osigura transparentnost i ciljana potrošnja na škole i bolnice.

Ovaj novac bi pomogao da se zaustave mladići da biraju put rata i umjesto tog, da ponovo grade svoju državu. Lokalnim talibanskim liderima bi stoga bilo teže regrutovati ljude koji svoje vrijeme žele posvetiti poslu, porodici i školi.

I talibanski lideri će profitirati, tako što će se uključiti u ove poslovne poduhvate i tražiti da se usmjere resursi i pruže usluge njihovim budućim biračima.

Međunarodna zajednica i većina ljudi u Afganistanu slažu se da rat nije odgovor. Mir je neizbježan, bit će koristan za većinu i konačno, moguć. Prosvijetljeni interes različitih sudionika mogao bi dovesti do održivog mira za ljude koji zaslužuju mnogo više i definitivno ne manje od tog.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.