Ponudite ‘više za više’ da Iran ne bi nastavio nuklearnim putem

Nedavna eskalacija u „ratu sjenki“ između Izraela i Irana sugeriše da, sviđalo im se to ili ne, nastojanja Bidenove administracije da oživi iranski nuklearni sporazum iz 2015 nisu održiva bez podrške od Izraela i njegovih zaljevskih saveznika, naime Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE).

Ukoliko Izrael nastavi napadati Iran nakon što Biden obnovi stari sporazum, kako je izraelski premijer Benjamin Netanyahu nedavno sugerisao da će Izrael uraditi, Iran bi mogao odlučiti da napusti ovaj sporazum, objavi rat Izraelu ili čak nastavi s razvijanjem nuklearnog oružja u odgovoru na novonastalu situaciju. Osim tog, osigurati popratne sporazume da se ograniči iranski arsenal balističkih raketa ili njegove ratne aktivnosti preko posrednika bilo bi gotovo nemoguće. Nijedan od ovih ishoda nije poželjan. Da bi ih izbjegao, Biden mora djelovati u velikom stilu i sklopiti sporazum koji odagnava izraelske i saudijske strahove da bi Iran mogao dobiti bombu čak i nakon potpisivanja sporazuma, i iransku zabrinutost da bi Izrael mogao nastaviti napadati Iran sve i ako Teheran pristane na to da neće pohraniti dodatne količine obogaćenog urana.

Napad na iransku infrastrukturu

U sklopu nove ofanzive s ciljem da se ometu iranski nuklearni napori koji su započeti prošlo ljeto, Izrael je izveo napade na iransku nuklearnu infrastrukturu, ubio iranske naučnike i onesposobio dijelove iranske elektroenergetske mreže. Ovi su napadi također rezultirali smrću desetaka civila u Iranu. Netanyahu je sugerisao da će se ova kampanja nastaviti sve i ako Washington i Teheran obnove nuklearni sporazum iz 2015, izjavivši „sa sporazumom ili bez njega, uradit ćemo sve što je neophodno da se vi (Iran) ne naoružate nuklearnim oružjem.“

Iran je u međuvremenu izgradio ogromni arsenal sve preciznijih balističkih raketa koje su u stanju da pogode mete širom Izraela i Arabijskog poluotoka. Proslijedio je hiljade raketa manjeg dometa Hezbollahu i Libanu. Vjeruje se da Hezbollah sada ima više od 100 000 raketa, a Iran pomaže da budu što preciznije. Kada je Hezbollah zadnji put ušao u rat s Izraelom 2006, to je rezultiralo sa 165 izraelskih i više od 1000 libanskih žrtava, stotinama hiljada raseljenih civila na obje strane i milijardama štete. Rat danas bi vjerovatno bio daleko, daleko gori.

Režim u Teheranu očajnički želi ukidanje ekonomskih sankcija, zbog čega je iranski ministar vanjskih poslova Javad Zarif bio oprezan da ne optuži Washington za saučesništvo kada je kritikovao Izrael za napad od 11. aprila na podzemno nuklearno postrojenje Natanz. Umjesto da koristi uobičajenu teheransku retoriku o „američko-cionističkom savezu“, Zarif je opisao napad na postrojenje Natanz kao pokušaj da se sabotiraju pregovori između Washingtona i Teherana.

Iran silno želi da osigura novi nuklearni sporazum jer zna da bi se bez brzog i sveobuhvatnog ukidanja sankcija, njegova ekonomija i režim uskoro mogli urušiti. Svejedno, Iran neće zaustaviti svoje napore da obogati još urana, bez obzira na političku i ekonomsku cijenu, ukoliko Izrael nastavi svoje napade.

Ovo znači da će, ako želi dugotrajniji sporazum sa Iranom, Bidenova administracija morati proširiti privlačnost svojih pregovora da uključi ono što muči Izrael i zaljevske države. Kada Izrael kaže da se protivi trenutnim završnim odredbama nuklearnog sporazuma, to znači da obogaćivanje mora prestati. Šta bi moglo zadovoljiti ovaj izraelski zhatjev? UAE poštuje „zlatni standard“ civilnih nuklearnih sporazuma tako što ne obogaćuje i ne reprocesira nuklearne materijale koji bi mogli biti iskorišteni za proizvodnju goriva za reaktor kao i za nuklearno oružje. SAD je zatražio isto to od Saudijske Arabije. Može li se Iran ubijediti da učini isto?

Zlatni standard

Najbolja vašingtonska nada da nagovori Iran da prestane sa obogaćivanjem potpuno i zauvijek je da mu ponudi više za više. Umjesto da Izrael i druge regionalne sile samo ‘informiše o razvoju događaja’ u svojim pregovorima sa Iranom da se ukinu neke sankcije za neka nuklearna ograničenja, SAD bi trebao posredovati u indirektnim pregovorima između Irana, Izraela i zaljevskih država o najboljem načinu da se ukine nuklearno takmičenje u regiji. Bez sumnje, Iran, Izrael i Saudijska Arabija više se pitaju oko tog da li će se nuklearna bomba širiti Bliskim istokom nego Njemačka, Britanija ili Rusija.

U zamjenu za sporazum zlatni standard sa Iranom, bi li Izrael pristao da okonča svoje napade unutar Irana? Bi li Saudijska Arabija pristala na sporazum zlatni standard ako bi pristao Iran? Bi li Saudijsa Arabija i UAE pristali da kupuju manje borbenih aviona sa precizno vođenim bombama, i više odbrambenih sistema, kao što je sistem za odbranu od raketa, od dronova i od brodova umjesto tog? Bi li SAD, njegovi evropski saveznici i bliskoistočne regionalne sile mogle uspostaviti okvir za nenuklearnu energetsku saradnju (tj. za obnovljivu energiju, cjevovode, elektroenergetske poveznice) kako bi učinili rad na nuklearnom naoružanju još manje ekonomski održivim nego što već jeste?

Još odvažnije, bi li Izrael mogao pristati da eventualno eliminiše svoj nuklearni arsenal ako Iran razmontira svoj nuklearni program i ako je šansa da drugi grade nuklearno oružje, kao što su Saudijska Arabija, Egipat i Turska, eliminisana sporazumima zlatni standard i dodatnim ograničenjima?

Ovo su, bez sumnje, veliki zahtjevi. Ali pristanak na manje neće proizvesti dugotrajnija ograničenja na nuklearne planove koji su sada u igri u regiji. Ako želimo više, moramo i ponuditi više.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.