Jerusalem, tragedija koja se razvija

Izrael je kolonijalna ratna mašina koja nikada ne spava. Njegove sve intenzivnije provokacije u Jerusalemu u proteklih nekoliko sedmica su nagnale Palestince da izađu na ulice u znak protesta, što se moglo i predvidjeti.

Stoga je kratki odgovor na pitanje „zašto?“ prosto „zašto ne?“ uzimajući u obzir da svaki novi izraelski dan donosi više užasa Palestincima.

Izraelska okupacija, represija, remećenje, diskriminacija, konfiskacija imovine ili rušenje domova svakodnevno se dešavaju već decenijama. Isto tako, rasističke i nasilne provokacije od strane izraelskih fanatika uobičajena su praksa u okupiranim palestinskim teritorijama.

Ne iznenđauje što premijer Benjamin Netanyahu opravdava izraelsku represiju mirnih protesta i vjerskih aktivnosti predstavljajući je kao „borbu između tolerancije i netolerancija; zakona i reda i kršenja zakona i nasilja“.

Lažac i manipulator

Netanyahuova pažljivo artikulisana, ohola karakteristična „hasbara“ postala je umorna, napadna i neefikasna, otuđujući umjesto što obmanjuje saveznike i razbjesnivši Palestince, Arape i muslimane širom svijeta. Ali djeluje kod kuće.

Zapravo, kratki odgovor na drugo često postavljano pitanje „zašto ne?“ je naravno, Netanyahu. Očito!

Čovjeku za kojeg mnogi vjeruju da je serijski lažac i vješt manipulator se sudi u Izraelu po različitim optužbama za korupciju, uključujući prevaru, zloupotrebu povjerenja i prihvatanje mita. Ako izgubi premijersku poziciju, vjerovatno će, kao i njegov prethodnik Ehud Olmert, ići u zatvor.

Netanyahu je pribjegavao svim mogućim sredstvima da zadrži vlast uključujući treniranje, osnaživanje i udruživanje sa najfanatičnijim elementima izraelskog društva, čak ekstremnijim od njegove ekstremističke stranke Likud.

To su isti ultrareligiozni „neofašisti“ koji su, prema jednom izraelskom novinaru, sredinom aprila sišli u palestinske dijelove grada, zastrašujući, tukući, pljačkajući i uništavajući palestinsku imovinu.

Netanyahu je pomogao ovim rasističkim fanaticima da se organizuju i ujedine u Religioznu cionističku stranku, kako bi osigurali da pređu minimalni prag, uđu u Kneset i pridruže se njegovoj planiranoj koaliciji.

Ali dok je on do sada bio bezuspješan u formiranju još jedne koalicione vlade, oni su uspjeli van svakih očekivanja, osvojivši šest odlučujućih mjesta u novom Parlamentu i pokrenuvši tiradu nasilnih provokacija počevši sa Jerusalemom.

U međuvremenu je krajem prošlog mjeseca nemilosrdni Netanyahu uložio veto i zabranio Palestincima u okupiranom Istočnom Jerusalemu da glasaju na predstojećim nacionalnim izborima, dodatno razbjesnivši Palestince i kočeći njihov interni demokratski proces.

Ironija je u tome da je predsjednik Palestinske samouprave Mahmoud Abbas prigrabio ovu priliku, odgodivši izbore koje se plašio da će izgubiti. Još je ironičnije to što se Palestinci bune u predjelima na kojima Abbas nema sigurnosne kontrole ili koordinacije s Izraelom.

U međuvremenu je Netanyahu reagovao na prijetnje islamističkog pokreta Hamasa da će se osvetiti Izraelu ako nastavi opsadu kompleksa Al-Aksa, i dodatno eskalirao tenzije vodeći do napada, kontranapada i nažalost, desetaka većinom palestinskih žrtava, i skrečući pažnju sa narodnog ustanka u Jerusalemu.

Ne sumnjam da će Netanyahu iskoristiti novu eskalaciju da ostane na vlasti, bilo tako što će uskratiti opoziciji šansu da oformi koaliciju ili tako što će insistirati na novoj nacionalnoj vanrednoj vladi.

Ali iako je on odigrao glavnu ulogu u trenutnoj eskalaciji, on nije ni prvi, a čini se ni posljednji koji izaziva nasilje i rat.

Ko je ideološki guru?

Netanyahua, kao njegove desničarske i ljevičarske prethodnike, predvodi njegov ideološki guru Ze’ev Jabotinsky, koji je prije gotovo stotinu godina objavio svoj revizionistički traktat „Željezni zid“, savjetujući cionističke lidere da naprave sve kako bi ugasili i tračak palestinske nade da će biti u stanju spriječiti preobrazbu „Palestine“ u „zemlju Izrael“.

Jabotinsky je iznio arguement da Palestinci nisu budale koje se mogu prevariti ili podmititi da odustanu od svoje domovine zarad jevrejskih doseljenika i da nikakva odšteta nikada neće biti dovoljna da im nadoknadi gubitak domovine i zato moraju biti dovedeni u totalni očaj prisilom ili silom.

Ovo može zvučati šokantno brutalno, ali za razliku od Netanyahuovog spina, barem je iskreno, posebno u Jerusalemu koji je u fokusu cionističkog osvajanja.

Izrael je sistematski judaizirao Jerusalem nauštrb palestinskih stanovnika, bilo trenutnih ili izbjeglica kojima je onemogućen povratak. Danas su Palestinci zabrinuti da bi džamija Al-Aksa, treće najvažnije mjesto u islamu, mogla biti sljedeća, uzimajući u obzir izraelsku kolonijalnu evidenciju.

Jerusalem je zapravo mikrokosmos okupirane Palestine gdje je decenijama Izrael konfiskovao ili uništavao palestinsku zemlju, domove i biznise u korist svojih jevrejskih imigranata i skrnavio mnoga od palestinskih svetih mjesta u unapređenju procesa judaizacije.

Bivši zamjenik gradonačelnika Zapadnog Jerusalema, Meron Benvenisti, koji je bio i šef jerusalemskog odjela za planiranje od 1971. do 1978, u svojoj knjizi Sacred Landscape: The Buried History of the Holy Land Since 1948, kaže da:

„Nema ništa novo u tome da pobjednički Jevreji preuzimaju mjesta sveta muslimanima, osim činjenice da je to nešto što je možda preuzeto iz druge ere; civilizirani svijet nije od srednjeg vijeka svjedočio masovnom prisvajanju svetih mjesta poražene religijske zajednice od strane članova pobjedničke. Istina je da su bogomolje u mnogim državama vandalizirane, čak i u novijoj historiji, od bombardovanja džamija u Sarajevu 1990-ih i dizanja u zrak crkava od strane Boljševika nakon Oktobarske revolucije, do pljačkanja crkava i manastira tokom Francuske revolucije. Ali da biste pronašli tačne paralele za skrnavljenje bogomolja od strane osvajača, morate se vratiti u Španiju ili Bizantsko carstva sredinom kraja 15. stoljeća.“

Još jedan primjer takve rijetke iskrenosti doašo je od Teddyja Kolleka, koji je bio gradonačelnik Zapadnog Jerusalema gotovo dvije decenije, nakon okupacije istočnog dijela grada 1967. On je otkrio izraelski šovinizam u znakovitom intervjuu za list Ma'ariv nedugo nakon masakra u Al-Aksi u oktobru 1990:

„Kollek: Izgovorili smo stvari, a da ih nismo mislili i nismo ih sproveli u djelo, ponovili smo više puta da ćemo izjednačiti prava Arapa sa pravima Jevreja u gradu, što je prazna besjeda… I Levi Eshkol i Menachem Begin su im obećali jednaka prava i obojica su prekršili obećanja…Nikada im nismo dali osjećaj da su jednaki pred zakonom. Oni su bili i ostali građani drugog i trećeg reda.

Ma’ariv: I ovo govori gradonačelnik Jerusalema koji je učinio tako mnogo za Arape u ovom gradu, koji je izgradio i asfaltirao puteve i unaprijedio njihove četvrti?

Kollek: Glupost! Bajke! Gradonačelnik nije uradio ništa niti je izgradio išta. Za jevrejski Jerusalem sam nešto napravio u proteklih 25 godina. Za Istočni Jerusalem? Ništa! Šta sam uradio? Ništa. Trotoari? Ništa. Kulturne institucije? Niti jednu. Jesmo, postavili smo kanalizacioni sistem i unaprijedili vodosnabdijevanje. Znate li zašto? Mislite li da je to bilo za njihovo dobro, za njihovu korist? Zaboravite na to! Bilo je tamo slučajeva kolere i Jevreji su se pobojali da će se zaraziti pa smo uveli kanalizaciju i vodeni sistem protiv kolere.“

Ovo pokazuje kako izraelski fanatizam u Jerusalemu nije nikakva novina; zapravo traje decenijama i pogoršao se kako su gradonačelnici ekstremisti došli na vlast, intenzivirajući nagomilane tenzije u ovom gradu. Izraelske vlasti u međuvremenu nastavljaju svoje propovijedi o toleranciji i miru.

Danas je samoproglašena „jedina demokratija na Bliskom istoku“ sa samoproglašenim „vječnim, ujedinjenim glavnim gradom“ ponovo razotkrivena i na vidjelo su izašli njeno licemjerstvo i dvostruki standardi, budući da je opet pokrenula krug mržnje i nasilja u Jerusalemu i šire.

Izrael je pripojio Istočni Jerusalem i proširio svoju nadležnost i administraciju na ovaj zauzeti grad nakon rata 1967, ali za Palestince i za veliki dio svijeta, Al-Kuds ostaje okupirani grad, iako sa boljim zdravstvenim osiguranjem.

To je također i izolovani grad. Izrael je odvojio Jerusalem od palestinskog zaleđa u okupiranoj Zapadnoj obali nedugo nakon potpisivanja Mirovnog sporazuma iz Osla 1993, dodatno otežavajući stanovnicima da se povežu da svojim porodicama i bližnjima.

Ukratko, Jerusalem naglašava izraelsku pohlepu i palestinsku vjeru kao nijedan drugi grad. Palestinci uopšteno prihvataju da dijele grad, Izraelci uglavnom insistiraju da ga imaju cijelog za sebe, po svaku cijenu.

Ali Izrael bi trebao paziti šta želi jer bi se to moglo i ostvariti. Jedini način da Jerusalem bude zaista ujedinjen jeste kao glavni grad dvonacionalne države.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.