U kakvoj su vezi bunga-bunga žurke i ‘non-paperi’

Jagodinske perverzije, koje tek treba da dobiju pravni epilog, samo su dio sumanute politike koja se kreira – u Beogradu.

Palmina sudbina mogla bi biti i lakmus papir politika čiji je Palma bio i do danas ostao tek običan pijun, piše autor (Reuters)

Zašto nisu u pravu analitičari društvenih prilika koji misle kako su bunga-bunga žurke u Jagodini (i ne samo u Jagodini) od juče, sa svim prestrašnim pričama o podvođenju i seksualnom zlostavljanju maloljetnica ili seks-trefikingu, te da nemaju veze sa ‘non-paperima’, naprimjer, koji ovih dana kruže po kabinetima srpskih vlastodržaca?

Jedan od osnovnih razloga je činjenica da ni žurke, ni muzeji voštanih figura, akvaparkovi i ostale žirafe Dragana Markovića Palme nisu novijeg datuma, niti je priča o stvarnim ili izmišljenim papirima o promjenama granica između bivših jugoslovenskih republika od juče. Te su se granice crtale i na salvetama i u glavama nacionalističkih jastrebova, a ako ćemo pošteno govoriti zbog njih su i vođeni svi ratovi na Balkanu devedesetih u kojima Srbija, kako tvrde njeni zvaničnici, “nije učestvovala”.

Lokalni đilkoši pod zaštitom države

Samo su strahovi od raznih “tigrova”, od onih najpoznatijih koje je predvodio Željko Ražnatović, kojima je pripadao dugogodišnji vlasnik Jagodine i svega u Jagodini Dragan Marković Palma, pa sve do danas – opravdani.

I dalje je previše onih koji bi, eto, još malo da ratuju, mijenjaju granice i uvećavaju svoje imetke uglavnom stečene u ratu, a potom da rade i druge gadosti poput bunga-bunga žurki.

Zato bi Palmina sudbina mogla biti i lakmus papir politika čiji je Palma bio i do danas ostao tek običan pijun. Ako ostane neprikosnoveni gospodar svog moravskog zabrana i pokrovitelj svih jagodinskih perverzija mogao bi to biti i pokazatelj nastavka igre sa starim špilom karata u kojem su, svakako, sve karte odavno označene.

U suprotnom bi to bio znak da se nešto u Srbiji mijenja. Jer je svakom, iole upućenijem u funkcionisanje srbijanskog društva, jasno da se jagodinske perverzije dešavaju u čitavom društvu i da uglavnom služe za odvraćanje pažnje od non-papera ili nekih drugih papira kojima se regulišu važne stvari u regionu kao što su naprimjer granice. I da se ne lažemo, prije svega one najspornije – kosovske.

I nema to mnogo veze isključivo sa Jagodinom i njenim knezom, niti samo sa postojećom vlašću, nego sa prešutnim dogovorima svih vlasti i lokalnih šerifa širom Srbije u dužem vremenskom periodu. Suština tih dogovora je bespogovorna podrška državnoj politici za koju dobijaju “pravo” da zapošljavaju koga i kako hoće, da grade šta god hoće i koliko hoće (gdje se gradi tu se i ugrađuje), da uzimaju reket koliko i od koga hoće i na kraju da ljube ili prostituišu mlade djevojke i žene, na bunga-bunga žurkama, kako tvrdi jedna od najpoznatijih opozicionarki Marinika Tepić, ili kakvim drugim sličnim bahanalijama lokalnih đilkoša.

Palma, nažalost, nije nikakav izuzetak, već samo vrh ledenog brijega. Njegov zarobljeni grad samo je paradigma zarobljene države Srbije koja bi navodno željela ući u evropsku porodicu i biti lider preostalih šest državica koje su ostale ili su sve dalje od zajedničkog evropskog kišobrana uprkos proklamovanih procesa pridruživanja i koje i same imaju beskrajne afere koje se u osnovi ne razlikuju mnogo od bunga-bunga žurki ili ne-papira.

Kad bi svi kao Marinika

Prošlo je više od mjesec dana otkako je Marinika Tepić izjavila kako skoro svaka žena u Jagodini, koja bi da se zaposli u javnom sektoru, najprije dobija “telefon za druženje”, a od toga kako se “druži” zavisi joj posao, uz konstataciju kako se “druženje” se odvija u stanovima, zgradama koji samo tome služe! Ovakva tvrdnja o valjda najponižavajućem obliku zapošljavanju preko seksa samo je za trenutak iznenadila uspavanu i skoro obamrlu srbijansku javnost, odavno imunu na sve vrste svakodnevnih senzacija koje, prema nekim (polu)informacijama, opet, nisu karakteristične samo za Jagodinu, pa ni isključivo za Srbiju.

Ukoliko se ovakve informacije pokažu tačnim biće to najveći poraz društva koje je ogrezlo u nemoral koji se više ne može podnositi. Zamislite samo te muževe, braću i očeve koji na ovakav gnusan način podvode svoje supruge, sestre i kćeri za obećanu platu od 300 ili 400 eura. Ima li ičeg strašnijeg od ovakvog zla?

I dok je Palma, taj svojevrsni egzemplar “junaka našeg doba”, gradeći godinama o sebi mit kao uglednom srpskom domaćinu koji njeguje tradicionalne patrijarhalne vrijednosti, vrištao kako su Marinikine optužbe samo njene laži njegovih političkih protivnika, ova je očigledno izuzetno hrabra žena doputovala u njegovu Jagodinu gdje je otkrila da za svoje tvrdnje ima i svjedoke koje na još gori način kompromituju Palmu i njegov doskora nedodirljivi svijet razvrata i gaženja svih pravila civilizovanog načina življenja.

Od tog dana, Marković svakodnevno gostuje na svim televizijama sa nacionalnom frekvencijom (nema ni pomena o pritvaranju, naprotiv) odakle ponavlja svoju omiljenu tezu kako poslije svega neko mora u zatvor: Marinika koja ga optužuje ili on koji se brani od optužbi. Pošto tužilaštva, kao i uvijek kada treba reagovati, zlokobno šute, sam je Palma otišao u jagodinsko tužilaštvo da prijavi slučaj.

A Marinika? Uspjela je sakupiti desetak svjedoka čije identitete krije do podizanja optužnice i eventualnog suđenja, ako ga uopšte i bude. Uprkos svemu, za sada djeluje nekako usamljena i bez dovoljno podrške, ako se izuzmu one koje stižu sa društvenih mreža. Uspjela se izboriti da se istraga premjesti iz Jagodine u Kraljevo.

Država je, bar kako sada izgleda, na Palminoj strani jer je upravo on svjedok mnogih nepočinstava vlasti. Valjda mu je zbog dugogodišnjeg koaliranja sa socijalistima Ivice Dačića i dozvoljeno neprestano zastrašivanje svjedoka sa TV ekrana i ponavljanje prijetnji Mariniki i onima koji su je podržali – krivičnim prijavama.

Tako je, naprimjer, jednoj drugoj opozicionarki, Sandi Rašković Ivić, koja je izjavila kako bi zbog ovakvog skandala kakve su bunga-bunga žurke, u svakoj normalnoj zemlji vlada pala za pola sata, takođe priprijetio krivičnom prijavom.

Ali, kako to u Srbiji biva sa svim aferama, tako i bunga-bunga žurke polako prekrivaju novi i novi ne-papiri za koje se ne zna ko ih i sa kojim ciljevima štancuje. Kao što se, barem zvanično, i dalje ne zna šta se sve dešavalo u motelu “Alfa” u Palminom rodnom selu Končarevo kraj Jagodine poslije raznih slava i kik-boks turnira na koje je Palma pozivao i najviše predstavnike države, ali i diplomatskog kora.

Probni baloni pred briselske ‘žurke’

Direktne veze između Palminih i ostalih mnogobrojnih srpskih “žurki” i non-papera prve, druge i treće vrste ipak nema. Osim, što i žurke i papiri služe za zastrašivanje sluđenog naroda koji, izgleda, više i nema snage reći “ne” ili “dosta je bilo”. Iako je potpisnik jagodinskih perverzija poznat, a papirne perverzije navodno nemaju autora, njihov učinak je skoro isti. Izazivaju tjeskobu i osjećaj nemoći da će se nešto uskoro promijeniti i da će balkanski narodi konačno krenuti iz blata u kojem se već predugo valjaju.

Tri su posljednja (ne)papira očigledno stigla sa različitih adresa. Prvi je protežirao stvaranje tri velike države, Albanije, Srbije i Hrvatske sa Bosnom i Hercegovinom jedva većom od Sarajeva i bliže okoline, drugi je u centar postavio Bosnu i Hercegovinu kao funkcionalnu državu svih njenih građana, a treći se bavio Kosovom koji je Srbiji dao više nego je onomad ponudio Marti Ahtisari, ali pod jednim uslovom: da Srbija nezavisnost Kosova, odnosno njegove sadašnje granice koje Beograd, kao i sve drugo što dolazi iz Prištine, uporno naziva privremenim.

Ako pretpostavimo da je prvi papir, kako to tvrdi Azem Vlasi, napisan u Beogradu ili Moskvi, jer liči na priču o razgraničenja srpskog i albanskog naroda o kojem su sve doskora pregovarali Aleksandar Vučić i Hashim Thaci, porijeklo drugog moglo bi se vezati za Sarajevo, a trećeg za Prištinu. Lako ćemo zaključiti da njihovi anonimni pisci ne žive ni na Zapadu, ni na Istoku, nego upravo na zapadnom Balkanu iliti jugoistočnoj Evropi kako bi se to reklo politički korektnim novogovorom. Što nikako ne amnestira međunarodne sponzore poput Janeza Janše koji, sviđalo se to nekome ili ne, jest jedan od njih ili bi to žarko želio biti.

Skoro da nema nikakve sumnje kako je obznanjivanje pomenutih papira koji to nisu zapravo puštanje probnih balona pred predsjedavanje Slovenije u Evropskoj uniji pred najavljene nove pregovore o položaju, statusu i nikad gorim međusobnim odnosima lidera balkanskih država u kojima svi žele zauzeti što bolju startnu poziciju za sebe koristeći i non-papere za ostvarenje svojih ciljeva.

Carevo novo odijelo

Nikoga od njih izgleda ni najmanje ne brine što će to pregovaranje manje ili više otvoreno zaličiti na odbranu svojih zabrana u kojima su neprikosnoveni gospodari svega, uključujući i sudbine, pa i gole živote svojih pauperizovanih građana. Ne brine ih ni što će njihove “žurke” iza briselskih ili kakvih drugih evropskih vrata na sreću bez podvođenja žena – metaforički govoreći opasno zaličiti na jagodinske perverzije.

Jer, takozvani obični mali čovjek odavno zna kako su upravo njihovi lideri nedodirljivi pošto za njih zakoni ne važe. Dragan Marković Palma tek je jedan šrafić te godinama građene mašinerije koja obavezno zaogrnuta plaštom patriotizma melje obične ljude koji nemaju ni hrabrosti ni snage da se usprave i da joj se suprotstave.

Pa i kad neko smogne hrabrosti i kaže čuvenu rečenicu malenog dječaka iz Andersenove bajke “car je go”, car će pronaći dovoljan broj ljudi koji će posvjedočiti kako je njegovo odijelo najljepše na svijetu iako ga niko ne vidi. Ili će pisati ne-papire koji iako ne postoje duboko zadiru u integritet i suverenitet drugih država. Ili, će biti poput one 393 žene iz Jagodine koje su spremne tvrditi kako je Palma zapravo jedan zgodan tip i prava duša od čovjeka.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera