Šta koči tursko-saudijsko zbližavanje?

Potencijalno zbližavanje Turske i Saudijske Arabije nije izuzetak u regiji, koja u posljednje vrijeme svjedoči intenzivnim diplomatskim aktivnostima.

Kakvi bi odnosi Turske i Saudijske Arabije mogli biti u budućnosti (Arhiva)
Kakvi bi odnosi Turske i Saudijske Arabije mogli biti u budućnosti (Arhiva)

Izjave glasnogovornika turskog predsjedništva Ibrahima Kalina po pitanju odnosa njegove zemlje s Kraljevinom Saudijskom Arabijom shvaćene su kao pokazatelj nove faze koju Turska želi, pogotovo što se u njima indirektno odstupalo od nekih ranijih stavova prema toj državi.

Međutim, šutnja Rijada i izostanak reakcije na izjave, a zatim i odluka o zatvaranju brojnih turskih škola na teritoriji kraljevine, izravni su pokazatelji nedostatka entuzijazma za zbližavanje s Ankarom, i da se na putu razvijanja odnosa s njom nalaze stvarne prepreke.

”Brojne krize su iscrpljivale ove snage tokom posljednjih godina i nikad nisu u potpunosti okončane. S jedne strane se mogu smatrati pobjedom, a s druge smanjenjem intenziteta vojnih sukoba, što je ublažilo nivo polarizacije i utrlo put za mogućnost dijaloga.”

Motivi zbližavanja

Potencijalno zbližavanje Turske i Saudijske Arabije nije izuzetak u regiji, koja u posljednje vrijeme svjedoči intenzivnim diplomatskim aktivnostima, izjavama, sastancima i dijalozima između nekoliko zemalja: Turske, Egipta, Saudijske Arabije, Irana, zatim Turske, Ujedinjenih Arapskih Emirata i drugih. To potvrđuje da želja za zbližavanjem nije prisutna samo u Ankari, već da kod svih postoje motivi za to.

Prvi od tih razloga je dolazak nove američke administracije, što znači da je završen period odnosa prema regionalnim pitanjima i akterima na način na koji je to Trump činio. Također, usmjerenje Joea Bidena je potaknulo zabrinutost brojnih regionalnih sila, posebno Turske, Saudijske Arabije i Egipta.

Brojne krize su iscrpljivale ove snage posljednjih godina i nikad nisu u potpunosti okončane. S jedne strane se mogu smatrati pobjedom, a s druge e smanjenjem intenziteta vojnih sukoba, što je ublažilo nivo polarizacije i utrlo put za mogućnost dijaloga.

Također, ovo iscrpljivanje snaga iskoristile su druge strane i zabilježile važne bodove u okviru geopolitičkog natjecanja, poput Grčke i Etiopije kada je riječ o Turskoj i Egiptu, te Izraela, koji je bio najveći ulagač u prethodnom razdoblju zahvaljujući normalizaciji odnosa s nizom arapskih zemalja s kojima je saradnju podigao na viši i opasniji nivo.

Konačno, a možda i najvažnije, intenzitet polarizacije u regiji posljednjih je godina u relativnom i postepenom padu kako prolaze godine od važnih prekretnica u tokovima revolucija i kontrarevolucija. Polarizacija i prestrojavanja glavni su razlog neslaganja i sukoba između regionalnih sila, dok interesi ujedinjuju ove zemlje više nego ih razdvajaju ukoliko se politike budu artikulirale u skladu s tim.

Pored svega navedenog, Turska je jedinstvena zbog vlastitih razloga koji je tjeraju na normalizaciju odnosa, poput ekonomskih uvjeta na koje je ostavila traga pandemija korona virusa, zatim blizine predsjedničkih i parlamentarnih izbora, značaja ovog pitanja za Stranku razvoja i pravde (AKP), dešavanja u 2020. godini, tokom koje je bila uključena u nekoliko pitanja i sukoba u isto vrijeme. Ove godine to želi pretvoriti u političke i diplomatske koristi, posebno nakon prodora ostvarenog u Libiji, a posebno na Kavkazu.

Izuzetak

Prevrat koji se desio 3. jula 2013. bio je prekretnica u odnosima Turske s nizom arapskih zemalja, prije svega s Egiptom, koji je, naravno, najveću podršku nakon puča imao od Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata.

Turska je zauzela oštar stav prema novom režimu u Kairu, a mnogi događaji koji su uslijedili nakon toga stavili su Ankaru i Abu Dhabi na suprotne strane. Međutim, tursko gledište o Saudijskoj Arabiji ostalo je drugačije, kao da postoji neki izuzetak u smislu odnosa prema toj državi i izrazita pažnja da ne dođe do pogoršanja relacija.

To je bilo vidljivo i ranije po pitanju toka saradnje u Siriji, u kojem je kasnije došlo do turbulencija. Ponavljalo se to u više događaja i situacija, posebno u izjavama turskog predsjednika. U incidentu s kranom koji se dogodio u Velikoj džamiji u Meki 2015. godine, kada je više od 100 hodočasnika preminulo, što je potaklo brojne kritike na račun Saudijske Arabije, Erdogan je snažno stao u odbranu napora koje kraljevina ulaže u služenju hodočasnicima i svetim mjestima.

Na samitu Organizacije za islamsku saradnju, čiji je domaćin bila Turska tokom svog rotirajućeg predsjedanja, bila je upečatljiva dobrodošlica koju je turski predsjednik iskazao saudijskom kralju, na što ukazuje i kršenje protokola kada se kralj obratio na otvaranju.

Čak i u zaljevskoj krizi, u kojoj je jasno i otvoreno stala uz Katar, stav Turske nije bio usmjeren protiv Saudijske Arabije. U turskoj službenoj retorici kraljevina se nazivala “starijom sestrom” zaljevskih zemalja koja bi mogla riješiti problem, a Erdogan je u tom razdoblju više puta posjetio Rijad nego Dohu.

Čak i u slučaju atentata na saudijskog novinara Jamala Khashoggija u konzulatu Saudijske Arabije u Istanbulu, koji je doveo dvije zemlje u indirektni sukob, turske vlasti su izbjegavale imenovati bilo koga u optužbama u tom slučaju, zadovoljavajući se zahtjevom da se otkriju svi detalji slučaja, što je i službeno saudijsko stajalište. Jedino ime koje je Erdogan spomenuo bilo je ime saudijskog kralja, odbacujući njegovu odgovornost za zločin za koji nije znao i ne može se dovesti u vezu s njim.

Ankara je najviše kritizirala nedostatak saradnje Rijada u istrazi, a zatim i presude izrečene optuženima za zločin, koje su kasnije smanjene s pogubljenja na zatvorsku kaznu. Međutim, u posljednjim Kalinovim izjavama došlo je do povlačenja ovakvih stavova Turske, kada je potvrdio da njegova zemlja ”poštuje odluke saudijskog suda”, što je važan pokazatelj ozbiljne želje da se otvori nova stranica u odnosima s Rijadom.

Ova ozbiljna želja dodatno se potvrđuje statistikama o obujmu trgovinske razmjene između dvije strane. U kontekstu saudijskog bojkota turske robe, za koju je teško povjerovati da je isključivo reakcija “javnosti” (kako je to rečeno) i da nema nikakve veze s donositeljima odluka, postoji očito zalaganje Turske da radi na unaprjeđenju ekonomskih i trgovinskih odnosa. Ako se posljednji kvartal 2020. godine uporedi s istim periodom iz 2019. godine, obujam saudijskog uvoza iz Turske smanjen je s 583 miliona dolara na 145 miliona, u odnosu na povećanje turskog uvoza iz Saudijske Arabije s 441 na 722 miliona.

Interesi i prepreke

Suprotno onome što se može čuti u pojedinim krugovima, ne postoji velika proturječnost u interesima dvije zemlje u regiji. Osim očitih ekonomskih i trgovinskih interesa, nema ničega u ukupnom turskom vanjskopolitičkom usmjerenju, prije svega u Libiji, istočnom Mediteranu, Iraku, palestinskom pitanju i Kavkazu, što šteti interesima Rijada. Štaviše, u nekima od njih možda postoji implicitni ili indirektni turski interes ili predpostavljeno podudaranje stavova između dvije strane.

Što se tiče Irana, Turska je najočitija regionalna protuteža za njega, u slučaju da ograničavanje ili izbjegavanje iranske prijetnje bude glavni stup saudijske vanjske politike, što čini još čudnijim insistiranje na zaoštravanju atmosfere s Ankarom.

Kada je riječ o sirijskom pitanju, tursko stajalište, iako različito od saudijskog, pogotovo ako su tačna predviđanja o nedavnom otvaranju prema Assadovom režimu, ne predstavlja izravnu prijetnju saudijskim interesima. Naprotiv, Ankara vjeruje da potonja šteti svojoj nacionalnoj sigurnosti podrškom i/ili finansiranjem nekih skupina u sjeveroistočnoj Siriji.

Dakle, ako interesi generalno posmatrano više spajaju dvije strane nego ih razdvajaju, zašto je onda približavanje dvije strane odgođeno u usporedbi s Egiptom, na primjer? I zašto su turske izjave naišle na šutnju, a potom i na odluku o zatvaranju škola, pa se učinilo kao da je ispružena turska ruka ostala prazna? I zašto izjave saudijskog prijestolonasljednika o čvrstim odnosima između dvije zemlje i njihovog rukovodstva nisu pretočene u stvarnost?

Prije svega, stvar se može sagledati u okviru pregovora između dvije strane, jer se stječe dojam da je Ankara sklonija zbližavanju ili više prisiljena na to, što znači da odgađanje i suzdržanost mogu Rijadu donijeti veće koristi od pozitivnog odnosa.

Svakako postoji nešto što se tiče promoviranja ovog pitanja pred domaćom javnošću i nekim stranama u inostranstvu, gdje se želi pokazati da je Ankara ta koja želi pomirenje i insistira na tome, dok je Rijad suzdržan, što je slično putu približavanja Turske i Egipta sve do ovog trenutka.

Stvar se također može posmatrati iz ugla ”kažnjavanja” Turske zbog prethodnih stavova, bilo da je riječ o arapskim revolucijama, zaljevskoj krizi, a posebno slučaju ubistva Khashoggija. Uz sve to, treba uzeti u obzir pretpostavku da bi ”Bidenov utjecaj” u regionalnim pitanjima i odnosima mogao biti privremen i prolazan, što ne čini privlačnim pristupanje potpunom pomirenju ili radikalnim preokretima u vanjskoj politici.

Nedavno je saopćeno da su turski predsjednik i saudijski kralj razgovarali telefonom, a u izvještajima se govorilo o posjeti turskog ministra vanjskih poslova Mevluta Cavusoglua Rijadu za nekoliko dana. Hoće li to dati novi zamah u odnosima dvije zemlje?

Teško je sa sigurnošću predvidjeti šta bi se moglo očekivati, no može se reći da bi upotreba zdravog političkog rezona mogla dati prednost zajedničkim i suštinskim interesima, što bi bilo dovoljno da se otvori nova stranica u odnosima dvije zemlje. Međutim, u slučaju odsustva realpolitike i kolebanja u okvirima polarizacije i podjela, situacija će ostati takva kakva jeste bez značajnije promjene između dvije zemlje u dogledno vrijeme.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO