Šta je NATO danas, šta će biti sutra?

Početkom ovog mjeseca navršilo se 72 godine od potpisivanja vašingtonskog Ugovora o osnivanju Sjevernoatlantske sporazumne organizacije (North Atlantic Treaty Organisation).

Zbog mjesta potpisivanja i uloge koju ima, zasluge za stvaranje NATO-a se u javnosti najčešće pripisuju Sjedinjenim Američkim Državama. Ali formalni korijeni danas najmoćnijeg vojnopolitičkog saveza nisu američki.

Niz dramatičnih političkih događaja između 1947. i 1949. godine koje je izazvala sovjetska militarna politika ozarena pobjedničkim uspjesima protiv fašizma – od otvorenih prijetnji suverenitetu Norveške, Grčke i Turske, preko državnog udara u Čeholsovačkoj, pa do sovjetske blokade saobraćajne infrastrukture prema zapadnom dijelu Berlina – podstakli su neke evropske zemlje na stvaranje mehanizma kolektivne odbrane bojeći se upravo svog “ratobornog saveznika iz Drugog svjetskog rata”. U martu 1948. godine Belgija, Nizozemska i Luksemburg (zemlje Beneluksa) te Francuska i Velika Britanija potpisale su Briselski sporazum “o stvaranju zajedničkog odbrambenog sistema i jačanju saradnje u borbi protiv ideoloških, političkih i vojnih prijetnji”.

Politika ‘otvorenih vrata’

Briselski sporazum je tako postao prvi korak u poslijeratnoj rekonstrukciji zapadnoevropske sigurnosne politike kroz osnivanje Zapadnoevropske odbrambene unije kojoj su se ubrzo pridružile Norveška, Danska, Island, Italija i Portugal. Na inicijativu potpisnica Briselskog sporazuma, ponuda je upućena i Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi. Po okončanju pregovora, u aprilu 1949. godine potpisan je Vašingtonski sporazum o stvaranju jedinstvenog sjevernoatlantskog sigurnosnog kišobrana temeljenog na partnerstvu i solidarnosti dvanaest tadašnjih osnivača NATO-a.

Kroz sedam proširenja između 1952. i 2020. godine, NATO-u je pristupilo 18 evropskih država, posljednja Sjeverna Makedonija kao 30. članica Saveza.

Politika “otvorenih vrata” jedna je od temeljnih politika Saveza. Svaka evropska država koja može doprinijeti kolektivnoj sigurnosti i zajednički prihvaćenim načelima, može zatražiti prijem u stalno članstvo ove vojnopolitičke organizacije.

Među zemljama koje su trenutno u NATO-voj čekaonici za stalno članstvo su Bosna i Hercegovina, Gruzija i Ukrajina. Svaka od ovih zemalja je geopolitički delikatna i svaka ima geostratešku težinu za sve glavne suparnike. Svaka na svoj način doprinosi i trenutnom usijanju zapadno-ruskih odnosa koji nisu bili klimaviji od već spomenute “berlinske blokade” čiji je krajnji smisao i bio upravo sovjetsko preuzimanje kontrole nad Zapadnim Berlinom, koji je po okončanju Drugog svjetskog rata bio pod patronatom zapadnih saveznika.

Dok za NATO i potencijalne članice ovog vojnopolitičkog saveza politika “otvorenih vrata” predstavlja strateško opredjeljenje, za Rusiju je to bio i ostao kamen spoticanja i alibi za agresvno djelovanje prema susjedima i ostalim državama čije su vizije sigurnosti i ekonomskog razvoja okrenute Zapadu.

Bosna, Gruzija, Ukrajina…

Saveznička politika “otvorenih vrata” kroz koja su zapadne vojne trupe stigle i do granica s Rusijom, oduvijek je izazivala tenzije između Istoka i Zapada. Što je za zapadne saveznike “prirodno pravo svake države da bira svoj put”, za Moskvu je bio “udar na rusku sigurnost i njene saveznike”.

Ogorčenje Moskve traje duže od dvadeset godina, još od 1999. kada su u paketu u NATO primljene Poljska, Češka i Mađarska. Samo pet godina kasnije NATO kišobran je razapet i nad još četiri zemlje istočne i centralne Evrope (Bugarska, Rumunija, Slovačka i Slovenija) i tri bivše članice Sovjetskog Saveza (Estonija, Latvija i Litvanija). Pet godina kasnije uslijedio je prijem i prvih balkanskih zemalja: Albanije i Hrvatske (2009.), Crne Gore (2017.) i Sjeverne Makedonije prošle godine. Sa aspekta geopolitike, dakle, ne postoje male i velike države, postoje samo geostrateški interesi.

Ništa manju ogorčenost Rusije ne izaziva ni sadašnji kakav-takav napredak Bosne i Hercegovine, Gruzije i Ukrajine u procesu pristupanja sjevernoatlantskom Savezu. Prva s ove liste izaziva sve vidljiviju nervozu Kremlja, koja je nedavno prerasla i u otvorene diplomatske prijetnje ruskog ambasadora u Sarajevu. Bivše sovjetske bratske republike, Gruzija i Ukrajina, trn su u oku ruske vanjske i sigurnosne politike zbog kojih se Moskva sprema za najgore scenarije. Sada pogotovo kada je, nakon narušavanja ukrajinskog suvereniteta od strane Rusije na Krimu i Donjeckom industrijskom bazenu (Donbas) na istoku zemlje, Ukrajina otvoreno zatražila američku vojnu zaštitu, finansijsku pomoć Evropske unije i ubrzavanje prijema u NATO.

Dok zapadni saveznici smatraju da je proces proširenja NATO-a “prirodni proces koji pridonosi miru i sigurnosti u Evropi”, ruska strana je uvjerena u suprotno i preduzima sve kako bi se taj proces zaustavio.

Iako je pred svakom od zemalja koje žele u NATO dug i težak put implementacije širokog raspona političkih, ekonomskih i sigurnosnih reformi, perspektiva članstva sve tri navedene zemlje je trenutno podjednako i izvjesna i upitna.

Ko gradi, a ko ruši globalni poredak?

Ne ulazeći u detalje paradoksalnih okolnosti koje su nekadašnje saveznike u svjetskim ratovima dovele ponovo u predvorje hladnog rata, jasno je da zapadne zemlje problem vide u “ekspanzionističkoj politici Rusije” i njenoj “prosovjetskoj metodologiji rješavanja sporova”. S ruske strane se, međutim, problem vidi u američkom strahu od multipolarizma i nespremnosti Zapada da Kinu, Rusiju i druge ekonomski ili vojno rastuće zemlje kao što su Japan, Indija, Tuska, Iran i Sjeverna Koreja – prihvate kao neminovnost novog svjetskog poretka i da se, shodno tome, prema njima odnose s poštovanjem i uvažavanjem obostranih interesa. Bez toga nema konstruktivnog dijaloga, smatra Moskva.

Kada je stvaran prije 72 godine, uloga NATO-a je bila garantiranje mira i sigurnosti u Evropi i transatlantska solidarnost kakva je prvi put demonstrirana nakon terorističkih napada u Americi 2001. godine.

Formalno, strategija Saveza se i dalje zasniva na prevenciji rata i uzajamnoj odbrani od agresije u skladu s članom 5. Vašingtonskog sporazuma po kojem se napad na jednu članicu smatra napadom na cijeli Savez. Natov početni pristup sigurnosti dopunjen je Strateškim konceptom (Strategic Concept) iz 1999. godine u kojem se, uz nezaobilaznu odbrambenu dimenziju Saveza, veliki značaj daje i ekonomskim, političkim i društvenim aspektima, te zaštiti okoliša.

I Strategijom razvoja NATO-a iz 2010. godine “temeljnim zadacima Saveza” označeni su kolektivna odbrana, upravljanje krizama (od Bosne i Hercegovine i Kosova, do Afganistana, Libije do Roga Afrike), te “kooperativna sigurnost, imajući u vidu da terorizam, krijumčarenje oružja za masovno uništenje, piratstvo i kibernetičko ratovanje ne poznaju granice”.

Ko gradi, a ko ruši globalni poredak, pitanje je svih pitanja, imajući u vidu da sve stručne procjene govore da u eventualnom ratnom okršaju između zapadnih saveznika i njihovih suparnika konvencionalno oružje, ma koliko bilo savremeno i brojno, neće biti dovoljno za slamanje protivnika. Hoće li, i ko bi prvi mogao potegniti obarač nuklearnog oružja? Hoće li, i ko, to spriječiti.

Nije daleko 14. juni za kada je zakazan prvi samit NATO saveznika od početka pandemije korona virusa na kojem će uživo sudjelovati i američki predsjednik. Tih je dana planiran i EU-američki samit. Pred zapadnim liderima je da utvrde strategiju za narednih deset godina “kako bi se što uspješnije nosili s izazovima današnjice i sutrašnjice”. Za generalnog sekretara NATO-a Jensa Stoltenberga glavni izazovi su “agresivni postupci Rusije, ekonomski i vojni uspon Kine, opasnosti od terorizma, kibernetički rat, ekspanzija remetilačkih tehnologija i utjecaj klimatskih promjena na sigurnost zapadnih saveznika”.

Hoće li se za nepuna dva mjeseca išta promijeniti nabolje?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.