Šta je NATO danas, šta će biti sutra?

Dok zapadni saveznici smatraju da je proces proširenja NATO-a ‘prirodni proces koji pridonosi miru i sigurnosti u Evropi’, ruska strana je uvjerena u suprotno.

Politika 'otvorenih vrata' jedna je od temeljnih politika Saveza (EPA)
Politika 'otvorenih vrata' jedna je od temeljnih politika Saveza (EPA)

Početkom ovog mjeseca navršilo se 72 godine od potpisivanja vašingtonskog Ugovora o osnivanju Sjevernoatlantske sporazumne organizacije (North Atlantic Treaty Organisation).

Zbog mjesta potpisivanja i uloge koju ima, zasluge za stvaranje NATO-a se u javnosti najčešće pripisuju Sjedinjenim Američkim Državama. Ali formalni korijeni danas najmoćnijeg vojnopolitičkog saveza nisu američki.

Niz dramatičnih političkih događaja između 1947. i 1949. godine koje je izazvala sovjetska militarna politika ozarena pobjedničkim uspjesima protiv fašizma – od otvorenih prijetnji suverenitetu Norveške, Grčke i Turske, preko državnog udara u Čeholsovačkoj, pa do sovjetske blokade saobraćajne infrastrukture prema zapadnom dijelu Berlina – podstakli su neke evropske zemlje na stvaranje mehanizma kolektivne odbrane bojeći se upravo svog “ratobornog saveznika iz Drugog svjetskog rata”. U martu 1948. godine Belgija, Nizozemska i Luksemburg (zemlje Beneluksa) te Francuska i Velika Britanija potpisale su Briselski sporazum “o stvaranju zajedničkog odbrambenog sistema i jačanju saradnje u borbi protiv ideoloških, političkih i vojnih prijetnji”.

Politika ‘otvorenih vrata’

Briselski sporazum je tako postao prvi korak u poslijeratnoj rekonstrukciji zapadnoevropske sigurnosne politike kroz osnivanje Zapadnoevropske odbrambene unije kojoj su se ubrzo pridružile Norveška, Danska, Island, Italija i Portugal. Na inicijativu potpisnica Briselskog sporazuma, ponuda je upućena i Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi. Po okončanju pregovora, u aprilu 1949. godine potpisan je Vašingtonski sporazum o stvaranju jedinstvenog sjevernoatlantskog sigurnosnog kišobrana temeljenog na partnerstvu i solidarnosti dvanaest tadašnjih osnivača NATO-a.

Kroz sedam proširenja između 1952. i 2020. godine, NATO-u je pristupilo 18 evropskih država, posljednja Sjeverna Makedonija kao 30. članica Saveza.

Politika “otvorenih vrata” jedna je od temeljnih politika Saveza. Svaka evropska država koja može doprinijeti kolektivnoj sigurnosti i zajednički prihvaćenim načelima, može zatražiti prijem u stalno članstvo ove vojnopolitičke organizacije.

Među zemljama koje su trenutno u NATO-voj čekaonici za stalno članstvo su Bosna i Hercegovina, Gruzija i Ukrajina. Svaka od ovih zemalja je geopolitički delikatna i svaka ima geostratešku težinu za sve glavne suparnike. Svaka na svoj način doprinosi i trenutnom usijanju zapadno-ruskih odnosa koji nisu bili klimaviji od već spomenute “berlinske blokade” čiji je krajnji smisao i bio upravo sovjetsko preuzimanje kontrole nad Zapadnim Berlinom, koji je po okončanju Drugog svjetskog rata bio pod patronatom zapadnih saveznika.

Dok za NATO i potencijalne članice ovog vojnopolitičkog saveza politika “otvorenih vrata” predstavlja strateško opredjeljenje, za Rusiju je to bio i ostao kamen spoticanja i alibi za agresvno djelovanje prema susjedima i ostalim državama čije su vizije sigurnosti i ekonomskog razvoja okrenute Zapadu.

Bosna, Gruzija, Ukrajina…

Saveznička politika “otvorenih vrata” kroz koja su zapadne vojne trupe stigle i do granica s Rusijom, oduvijek je izazivala tenzije između Istoka i Zapada. Što je za zapadne saveznike “prirodno pravo svake države da bira svoj put”, za Moskvu je bio “udar na rusku sigurnost i njene saveznike”.

Ogorčenje Moskve traje duže od dvadeset godina, još od 1999. kada su u paketu u NATO primljene Poljska, Češka i Mađarska. Samo pet godina kasnije NATO kišobran je razapet i nad još četiri zemlje istočne i centralne Evrope (Bugarska, Rumunija, Slovačka i Slovenija) i tri bivše članice Sovjetskog Saveza (Estonija, Latvija i Litvanija). Pet godina kasnije uslijedio je prijem i prvih balkanskih zemalja: Albanije i Hrvatske (2009.), Crne Gore (2017.) i Sjeverne Makedonije prošle godine. Sa aspekta geopolitike, dakle, ne postoje male i velike države, postoje samo geostrateški interesi.

Ništa manju ogorčenost Rusije ne izaziva ni sadašnji kakav-takav napredak Bosne i Hercegovine, Gruzije i Ukrajine u procesu pristupanja sjevernoatlantskom Savezu. Prva s ove liste izaziva sve vidljiviju nervozu Kremlja, koja je nedavno prerasla i u otvorene diplomatske prijetnje ruskog ambasadora u Sarajevu. Bivše sovjetske bratske republike, Gruzija i Ukrajina, trn su u oku ruske vanjske i sigurnosne politike zbog kojih se Moskva sprema za najgore scenarije. Sada pogotovo kada je, nakon narušavanja ukrajinskog suvereniteta od strane Rusije na Krimu i Donjeckom industrijskom bazenu (Donbas) na istoku zemlje, Ukrajina otvoreno zatražila američku vojnu zaštitu, finansijsku pomoć Evropske unije i ubrzavanje prijema u NATO.

Dok zapadni saveznici smatraju da je proces proširenja NATO-a “prirodni proces koji pridonosi miru i sigurnosti u Evropi”, ruska strana je uvjerena u suprotno i preduzima sve kako bi se taj proces zaustavio.

Iako je pred svakom od zemalja koje žele u NATO dug i težak put implementacije širokog raspona političkih, ekonomskih i sigurnosnih reformi, perspektiva članstva sve tri navedene zemlje je trenutno podjednako i izvjesna i upitna.

Ko gradi, a ko ruši globalni poredak?

Ne ulazeći u detalje paradoksalnih okolnosti koje su nekadašnje saveznike u svjetskim ratovima dovele ponovo u predvorje hladnog rata, jasno je da zapadne zemlje problem vide u “ekspanzionističkoj politici Rusije” i njenoj “prosovjetskoj metodologiji rješavanja sporova”. S ruske strane se, međutim, problem vidi u američkom strahu od multipolarizma i nespremnosti Zapada da Kinu, Rusiju i druge ekonomski ili vojno rastuće zemlje kao što su Japan, Indija, Tuska, Iran i Sjeverna Koreja – prihvate kao neminovnost novog svjetskog poretka i da se, shodno tome, prema njima odnose s poštovanjem i uvažavanjem obostranih interesa. Bez toga nema konstruktivnog dijaloga, smatra Moskva.

Kada je stvaran prije 72 godine, uloga NATO-a je bila garantiranje mira i sigurnosti u Evropi i transatlantska solidarnost kakva je prvi put demonstrirana nakon terorističkih napada u Americi 2001. godine.

Formalno, strategija Saveza se i dalje zasniva na prevenciji rata i uzajamnoj odbrani od agresije u skladu s članom 5. Vašingtonskog sporazuma po kojem se napad na jednu članicu smatra napadom na cijeli Savez. Natov početni pristup sigurnosti dopunjen je Strateškim konceptom (Strategic Concept) iz 1999. godine u kojem se, uz nezaobilaznu odbrambenu dimenziju Saveza, veliki značaj daje i ekonomskim, političkim i društvenim aspektima, te zaštiti okoliša.

I Strategijom razvoja NATO-a iz 2010. godine “temeljnim zadacima Saveza” označeni su kolektivna odbrana, upravljanje krizama (od Bosne i Hercegovine i Kosova, do Afganistana, Libije do Roga Afrike), te “kooperativna sigurnost, imajući u vidu da terorizam, krijumčarenje oružja za masovno uništenje, piratstvo i kibernetičko ratovanje ne poznaju granice”.

Ko gradi, a ko ruši globalni poredak, pitanje je svih pitanja, imajući u vidu da sve stručne procjene govore da u eventualnom ratnom okršaju između zapadnih saveznika i njihovih suparnika konvencionalno oružje, ma koliko bilo savremeno i brojno, neće biti dovoljno za slamanje protivnika. Hoće li, i ko bi prvi mogao potegniti obarač nuklearnog oružja? Hoće li, i ko, to spriječiti.

Nije daleko 14. juni za kada je zakazan prvi samit NATO saveznika od početka pandemije korona virusa na kojem će uživo sudjelovati i američki predsjednik. Tih je dana planiran i EU-američki samit. Pred zapadnim liderima je da utvrde strategiju za narednih deset godina “kako bi se što uspješnije nosili s izazovima današnjice i sutrašnjice”. Za generalnog sekretara NATO-a Jensa Stoltenberga glavni izazovi su “agresivni postupci Rusije, ekonomski i vojni uspon Kine, opasnosti od terorizma, kibernetički rat, ekspanzija remetilačkih tehnologija i utjecaj klimatskih promjena na sigurnost zapadnih saveznika”.

Hoće li se za nepuna dva mjeseca išta promijeniti nabolje?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO