Jerusalemska deklaracija o antisemitizmu je orijentalistički tekst

JDA ne uspijeva proizvesti pravo protivljenje suštinskom problemu IHRA-ine definicije: ućutkivanju i brisanju Palestine i Palestinaca.

Uradak mape sa bojama palestinske zastave na kojem piše 'Jerusalem je vječni glavni grad Palestine' postavljen je na ogradu tokom protesta, u selu Bilinu na Zapadnoj obali pod izraelskom okupacijom [Mohamad Torokman/Reuters]

U intervjuu za izraelski dnevni list Haaretz 2000. godine, novinar Ari Shavit upitao je palestinskog literarnog teoretičara i antikolonijalnog pisca Edwarda Saida da li misli da je „ideja o jevrejskoj državi manjkava“.

U odgovoru Said postavlja svoja pitanja o ideji „jevrejstva“ i „ko je jevrej“ u njegovoj državi. Shavit naprasno zaustavlja tu liniju razmišljanja, izjavivši „ali to je interno jevrejsko pitanje. Pitanje za Vas je da li su Jevreji narod koji ima pravo na svoju državu?“

Shavitov argument je da je sami temelj jevrejske države kao države za Jevreje pitanje o kojem samo Jevreji mogu debatovati i kritički diskutovati. Jedino mjesto ulaska u ovu diskusiju za nejevreje, poput Saida, je da prihvate da se o tim osnovama ne smije pregovarati: naime, da Jevreji imaju pravo na svoju jevrejsku državu. Ovaj argument izostavlja činjenicu da je ova država uspostavljena na zemlji koju su već naseljavali Palestinci. Ovaj arguement i izostavljanje Palestine i palestinskog života iz njega, prethodi Shavitu decenijama i 21 godinu kasnije, i dalje opstaje.

Danas smo usred talasa definicija antisemitizma koje su odlučne da zaštite validnost ideje jevrejske države od bilo kakve ozbiljne kritike koja dolazi od anticionističkih Jevreja (čije jevrejstvo je sve intenzivnije pod znakom pitanja) i nejevreja, ponajviše od Palestinaca kao što je Said.

Jerusalemska deklaracija o antisemitizmu (JDA) ilustruje ovu činjenicu. Ovaj dokument se postavlja kao liberalna zamjena za konzervativnu radnu definiciju antisemitizma Međunarodnog saveza za sjećanje na holokaust (IHRA). Kao i definicija IHRA-e, JDA stavlja sebi u zadatak da odredi koje vrste anticionističke kritike i pogleda čine antisemitizam, a koje ne. Kao jedan od njenih potpisnika Yair Wallach, je nedavno rekao „JDA obraća posebnu pažnju na antisemitizam u anticionističkoj koži“.

Kao liberalni dokument, JDA pokazuje toleranciju za diverzitet pogleda i perspektiva u vezi izraelsko-palestinskog pitanja. Ali kao i svi liberalni dokumenti koji su proizvedeni u jeku kolonijalnog ili doseljeničkog kolonijalnog trenutka, ovaj dokument netaknutim čuva kolonijalni ugovor prema kojem kolonijalni gospodari zadržavaju poziciju privilegije i nadmoći u glasu i statusu nad koloniziranim.

JDA je orijentalistički tekst koji ne uspijeva proizvesti istinsko protivljenje suštinskom problemu IHRA-ine definicije: ućutkivanju i brisanju Palestine i Palestinaca.

Ne dajem sveobuhvatnu izjavu o potpisnicima JDA niti ih žigošem kao orijentaliste. Kažem da su svi potpisali orijentalistički tekst.

Prvi dio ovog dokumenta je jedini segment koji je vrijedan hvale, iako bi se antirasistički i antikolonijalni intersekcionalni okvir mogao upotrijebiti u mnogo dubljem obimu u njegovoj formaciji. Ostavivši to po strani, dopustite mi da se fokusiram na predgovor i drugi i treći dio.

Jedan orijentalistički tekst

Najznačajnije Saidovo djelo Orijentalizam, nije postalo klasik samo zato što je kritikovalo javno imperijalne i eksplicitno rasističke tekstove i autore. Steklo je rašireno priznanje jer je Said u njemu pokazao kako imperijalistički i rasistički svjetonazori mogu također ostati netaknuti u tekstovima koji proklamuju liberalne, pa čak i antikolonijalne stavove.

Dok je IHRA-ina definicija otvoreno konzervativni, doseljeničko kolonijalni i rasistički tekst, JDA se deklariše kao liberalni, tolerantni i antirasistički dokument. Ne trebam ovdje ponavljati kritike za IHRA-inu definiciju, koje su mnogostruke. Ali relativno prikriveni orijentalizam sadržan u JDA zahtijeva dodatno objašnjenje i kritiku.

Dvije glavne odlike teksta Jerusalemske deklaracije jasno ilustruju njen orijentalizam.

Prva odlika tiče se pozicioniranosti Palestinaca u ovom dokumentu. Palestinci i palestinska kritika Izraela pojavljuju se na dva glavna načina u JDA.

Prvo, pred kraj Predgovora, JDA kaže: „[N]eprijateljstvo prema Izraelu može biti izraz antisemitskog animusa, ili bi moglo biti reakcija na kršenje ljudskih prava, ili bi to mogla biti emocija koju Palestinac osjeća na osnovu njihovog iskustva koje im daje Država [naglasak dodat].“

U navodnoj opoziciji sveobuhvatnoj izjavi IHRA-ine definicije da „je anticionizam antisemitizam“, JDA govori svojoj ciljanoj publici, euro-američkom svijetu, da iako je neprijateljski, reakcionaran i emocionalan, anticionizam Palestinaca može, u nekim slučajevima, biti podnošljiv. Stoga, Palestince od optužbe antisemitizma neće spasiti pošteno slušanje sadržaja njihovih tvrdnji, izjava i kampanja koje su uvijek naglašavale da se ne protive Jevrejima već državi koja je protiv njih počinila djela nasilja. Palestince će prije spasiti ideja da blaga srca na „civilizovanom Zapadu“ mogu shvatiti da je Orijent emocionalni subjekt čija su iracionalna pretjerivanja zasnovana na iskustvima brutalnog eliminatornog nasilja i stoga trebaju biti tolerisana. Oprostite mi, mislio sam zasnovana na iskustvima „koje im daje Država.“

Zatim, upravo zato što su tako reakcionarni, emocionalni i neprijateljski, ovaj dokument tvrdi, Palestinci su izvor izjava i kampanja koje Euro-Amerikanci trebaju tolerisati, ali i ostati oprezni po pitanju njih. Ovaj stav je jasan u Predgovoru, gdje se kaže „Određivanje da kontroverzni pogled ili djelo nije antisemitsko implicira da ga mi niti podržavamo niti ne podržavamo.“

Već je palestinska kritika države Izrael obilježena „kontroverzom“, dok debate o jevrejskoj prirodi jevrejske države nisu. JDA nastavlja ovim putem.

Naslov trećeg dijela kaže „Izrael i Palestina: primjeri koji, na prvi pogled, nisu antisemitski [bilo da odobravate ili ne taj pogled ili djelo]“. Ovdje je ključ u zagradi. Ona je upozorenje koje se pojavljuje u dokumentu samo onda kada će identifikovati palestinske kritike i kampanje (kao što je pokret BDS). Od Euro-Amerikanaca se ne zahtijeva nikakav oprez kada Jevreji debatuju o onome što tvrde da je interno jevrejsko pitanje. Ali kada su u pitanju Palestinci i njihove kritike, poruka je da se ostane na oprezu, jer će ovi neugodni Palestinci davati nepotkrijepljene izjave budući da su oni tako emotivni po osnovu svojih iskustava „koja im daje Država“.

U slučaju da je postojala ikakva preostala sumnja o nekonotrolisanim, emotivnim i neproporcionalnim odgovorima Palestinaca, smjernica 15 je uklanja: „Politički govor ne mora biti odmjeren, proporcionalan, smiren ili razuman…Kritika koju neki mogu vidjeti kao pretjeranu ili spornu…nije, u sebi i po sebi antisemitska. Uopćeno, granica između antisemitskog i neantisemitskog govora je različita od granice između nerazumnog i razumnog govora.“

Završni udarac: JDA shvata da je dovođenje u pitanje razumnosti i njenog manjka kod Palestinaca prikladno, posebno kada se protive „cionizmu kao obliku nacionalizma“, zahtijevaju pravdu, traže punu jednakost u jednoj državi, porede Izrael sa drugim doseljeničko kolonijalnim i aparthejdnim državama, ili kada promoviraju BDS, ali to ne znači da su oni antisemiti. Dakle, podnosite i tolerišite njihove emocionalne ispade, uprkos njihovoj nerazumnosti.

Druga odlika koja ilustruje orijentalizam ovog teksta je predstavljanje kao suštinski antisemitske temeljnu odliku palestinske kritike cionizma i Izraela.

JDA pruža dva seta smjernica za određivanje šta predstavlja antisemitizam. Drugi dio nabraja pet smjernica o Izraelu i Palestini gdje pronalazimo „primjere koji su, na prvi pogled, antisemitski“ a treći dio nabraja pet smjernica gdje primjeri nisu, na prvi pogled, antisemitski. U smjernici broj 10 u drugom dijelu, JDA označava sljedeće kao antisemitsko: „Uskraćivanje prava Jevrejima u državi Izrael da postoje i napreduju, kolektivno i individualno, kao Jevreji, u skladu sa principom jednakosti“.

Koje su granice države Izrael kada je to država koja je uključena u trajni projekat pripajanja kojemu se kraj ne nazire? Nauštrb koga se ovo „napredovanje“ dešava? Cinostički projekat unapređuje svjetonazor nultog zbira: ili će Jevreji ili nejevreji vladati u državi historijske Palestine, nema kompromisa. Kako će, dakle, ovaj „princip jednakosti“ biti osiguran u kontekstu gdje izraelska država mora održati jevrejski suverenitet za jevrejsku većinu po svaku cijenu? Trebaju li Palestinci prihvatiti da pravo Jevreja u državi Izrael treba imati prednost nad njihovim suverenim pravima? Prema JDA, Palestincima nije dozvoljeno da odgovore na ova pitanja ili bilo koja druga pitanja o jevrejskom pravu na jevrejsku državu tako što će reći „ne na moju štetu“.

Ako ostavimo retoričku sofisticiranost po strani, veoma je malo suštinske razlike između ove smjernice i tvrdnje u IHRA-inoj definiciji da stav da je Izrael rasistički poduhvat predstavlja antisemitizam. Ovo vjerovatno objašnjava zašto je JDA toliko plašljiva u svom navodnom protivljenju IHRA-inoj definiciji, gdje umjesto da se nedvosmisleno usprotivi njenom usvajanju, JDA kaže „Insitutcije koje su već usvojile definiciju IHRA-e mogu koristiti naš tekst kao alat za njenu interpretaciju“. Na osnovu smjernice broj 10, u potpunosti vjerujem da takva interpretacija ne samo da je moguća već i prihvatljiva autorima i promotorima definicije IHRA-e.

Kolonijalni ugovor samo je prepakovan u JDA: ako bi neki Palestinac doveo u pitanje validnost ideje jevrejske države za jevrejsku većinu [na zemlji historijske Palestine i nauštrb Palestinaca], onda je on u najbolju ruku nerazuman, a u najgoru antisemit. Izostavljanje dijela u zagradi pečati i osigurava ugovor, sve pod rubrikom liberalne tolerancije.

Isprepletena jevrejska i palestinska pitanja

Predgovor Jerusalemske deklaracije kaže, „Postoji potreba za jasnoćom o granicama legitimnog političkog govora i djelovanja koji se tiču cionizma, Izraela i Palestine.“

Ovdje nije stvar u tome da nema slučajeva antisemitizma u koži anticionizma. Ovi incidenti bez sumnje postoje. Ali ne samo da postoje slični jadni i rasistički incidenti protiv Palestinaca, već se Palestinci moraju nositi sa sistemskim antiarapskim i antipalestinskim rasizmom u diplomatskim i navodno miru orijentisanim diskusijama i procesima, koji dehumaniziraju Palestince i uskraćuju im njihovo pravo na suverenitet.

Dehumanizacija, krađa i brisanje Palestine i Palestinaca nikada nisu ispravno pozicionirani u smjernicama JDA o pitanju Palestine, Izraela i cionizma. Umnogome poput izraelskog jednostranog pripajanja Jerusalema, Jerusalemska deklaracija jednostrano određuje šta čini legitimni politički govor i djelovanje bez i najmanjeg razmatranja palestinskog iskustva cionizma kao integralnog za oblikovanje ove diskusije. To je spoznajno nasilje orijentalističkih tekstova kakav je JDA.

U intervjuu koji sam citirao na početku, Said je naglasio poveznice između palestinskog i jevrejskog iskustva egzila, krađe zemlje i nemanja države. Kada je cionizam inicirao i započeo politički projekat da kolonizira Palestinu, uništio je palestinsko društvo i život i kreirao jevrejsku državu na njegovom mjestu. Uništenjem jevrejskog života u Evropi bavilo se uništavanjem palestinskog života u Palestini, i nakon toga je jevrejsko pitanje prestalo biti interno jevrejsko pitanje i postalo je isprepleteno sa palestinskim pitanjem. Da bi se ispravno imenovalo i pozabavilo antisemitizmom potrebno je pravilno imenovati i pozabaviti se kolonijalnom modernošću i doseljeničkim kolonijalizmom u Palestini. Sve manje od toga nužno će replicirati kolonijalni orijentalistički diskurs i samo produžiti kolonijalnu modernost.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera