Dok vlast traži novog Belog, opozicija kao rogovi u vreći

Dijaloga nema ni u samoj opoziciji, a kamoli sa Vučićem i njegovim satelitima.

Prerano je govoriti o tome hoće li 'ekolozi' uspjeti izbaciti nekog svog lidera i eventualno ga nametnuti kao pritivkandidata Vučiću, piše autor (EPA)
Prerano je govoriti o tome hoće li 'ekolozi' uspjeti izbaciti nekog svog lidera i eventualno ga nametnuti kao pritivkandidata Vučiću, piše autor (EPA)

Na političkoj sceni Srbije vri iako do vanrednih izbora na proljeće 2022. ima još godina. Ipak, nema tu ničeg posebno novog, jer su se i domaća javnost i posmatrači “sa strane” već nekako navikli na tu sada već dugogodišnju zapjenušanost, koja stoji više kao kulisa nego kao stvarni odraz suštinske drame koja bi se primicala ka svojoj logičnoj katarzi. Zapravo, više je obična pjena.

Ako izuzmemo za sada jalove pokušaje značajnijeg uključivanja posrednika iz Evropske unije (i SAD-a) u nepostojeći dijalog vlasti i opozicije radi stvaranja ravnopravnih uslova za izbornu utakmicu, na sceni su dva paralelna i oprečna procesa, koja mogu vrlo uvjerljivo pokazati sadašnji politički trenutak kampanje za izbore, koji su još daleko od raspisivanja.

Kampanja u Srbiji nikad ne posustaje već devet godina, bez obzira na zakonima regulisane izborne cikluse. Ili, ukoliko se drugačije ne odluči na najvišem mjestu, kao u slučaju iz juna 2020. godine, kada su, odmah nakon redovnih parlamentarnih izbora i proglašenja pobjednika, najavljeni vanredni parlamentarni za godinu i po i malo više dana, istovremeno sa predsjedničkim.

Rat opozicije protiv opozicije

Prvi je rat opozicije protiv opozicije, kakvog, valjda, nema nigdje na svijetu i koji je vidljiv već na dnevnom nivou. U njemu je sve tanja linija između “prave”, odnosno opozicije koja je bojkotovala prošlogodišnje parlamentarne izbore, i one druge, takozvane Vučićeve opozicije, koja je progutala mamac vlasti zvani obaranje cenzusa sa pet na tri posto, izašla na izbore u junu i na njima prošla kao bos po trnju.

Sada se verbalni rat vodi i unutar same bojkot opozicije, u kojem prednjači narodnjak Vuk Jeremić, koji je političke saborce počeo nazivati “šiljokuranima” i sličnim pogrdnim imenima, koje rijetko, najčešće nikad, ne koristi kada govori o svojim rivalima iz vlasti. Zaoštravanje njegove retorike prema dugim liderima stranaka i pokreta opozicije, naravno, ne znači ništa drugo nego indirektnu najavu njegove kandidature za prvog vođu opozicije i rivala Aleksandra Vučića u predstojećoj trci za novi predsjednički mandat. Kada se Jeremiću pridoda odranije “odmetnuti” šef još desnijeg pokreta “Dveri” Boško Obradović, koji ne krije da hoće biti veći nacionalista i rusofil i od Vučića, ostaje pitanje šta se to stvarno dešava u redovima “bojkotaša”, koje tek čeka prave odgovore.

Jeremića i Obradovića apostrofiram samo kao predvodnike kolone onih sa čela kolone stranaka i pojedinaca koji su bojkotovali prošlogodišnje izbore, a koji bi danas da se nametnu kao rivali Draganu Đilasu iz stranke Slobode i pravde, kojeg, sudeći po svakodnevnim napadima vladajućeg režima i medija pod direktnom kontrolom države, i dalje targetiraju kao državnog neprijatelja broj jedan, odnosno glavnog pretendenta da izađe na crtu Vučiću.

Stvar se dodatno zakomplikovala kada je bivši predsjednik Srbije Boris Tadić, najpoznatiji igrač onog dijela širokog opozicionog spektra koji je prekršio dogovor o bojkotu i izašao na izbore, nedavno predložio samog sebe za zajedničkog kandidata opozicije za predsjednika: “Ukoliko nema boljih kandidata, evo ja ću”, što je izazvalo gomilu negativnih komentara i podsmijeha na društvenim mrežama. Brzo mu je stigao odgovor od Dragana Đilasa lično da “boljih kandidata od Tadića ima”, ne preciziravši ko bi ti bolji kandidati mogli biti.

Očigledno je da opozicija i među sobom razgovara ili, bolje rečeno, prepucava se isključivo preko medija i da pravog dijaloga, a kamoli dogovora, nema i da ga u dogledno vrijeme neće ni biti. Takva situacija, naravno, najviše odgovara Vučiću i medijima koji licitiraju moguća imena Vučićevih izazivača. Na toj svojevrsnoj top-listi mogućih kandidata, koja se stalno apdejtuje, najčešće se pominju imena Marinike Tepić iz Stranke slobode i pravde, ali i mnogih nestranačkih ličnosti, poput sudije Miodraga Majića, predsjednika SANU-a Vladimira Kostića, vladike diseldorfskog i cijele Njemačke Grigorija ili profesora Miodraga Zeca, naprimjer.

Je li Baka Prase novi Beli

U takvoj atmosferi u kojoj javnog dijaloga nema ni opozicije sa vlastima, ali ni unutar same opozicije, manje transparentno, ali za pažljivije posmatrače ne i sasvim nevidljivo, na sceni je zapravo pokušaj repriziranja događaja sa izbora iz 2017. godine kada je anonimni Beli Preletačević iz Mladenovca, pravo ime poznato redakciji, povukao značajan broj opozicionih glasova (9,6 odsto) i omogućio sigurnu pobjedu naprednjaka.

Zauzvrat je dobio dva kafića u centru grada i povukao se iz politike u kojoj nikad ozbiljno nije ni bio. Sviđalo se to nekome ili ne, ovo je faza kada vlast tražio novog Belog Preletačivića. Možda zvuči apsurdno, ali je pitanje ko bi mogao biti novi Trojanski konj vlasti, odnosno novi Beli na bijelom konju i u bijelom odijelu trenutno zanimljivije i od trvenja u opoziciji kojima je najomiljenija disciplina, ako ne i jedina, ostala optuživanje konkurencije da zapravo rade za režim odnosno Vučića.

Fiktivni lik kojeg je uspješno (za sebe) odigrao Beli Preletačević nedavno se, poput Borisa Tadića, ponovo pojavio u javnosti, ovaj put pod svojim pravim imenom Luka Maksimović, otvoreno najavljujući mogućnost da se ponovo uključi u izbornu trku, računajući u kratko pamćenje građana Srbije. Koji, navodno, poslije Rusa najviše vole Kineze, ali ne vole citirati kinesku izreku kako se “samo budala dva puta saplete o isti kamen”.

Malo je, međutim, vjerovatno da će Beli napraviti deal sa vlastima pošto se govorka kako je sličan aranžman ne samo moguć, nego i ponuđen jednom drugom izmišljenom i opskurnom liku koji ima, vjerovali ili ne, milion pretilaca na Youtubeu u Srbiji i regionu, a zove se – Baka Prase. Sve su glasnija govorkanja da bi ovaj yuotuber koji “ništa ne radi, a ubira više od 27.000 dolara mjesečno” na pomenutoj društvenoj mreži mogao postati upravo ono što je nekoć bio Beli Preletačević – tajni adut vlasti u pridobijanju glasova opozicije posebno mlađih članova izbornog tijela.

Nije isključeno ni da još neko dobije takvu ulogu, jer je vlast svjesna činjenice da sa podrškom trećine glasačkog tijela dobija cijeli kolač. Za takav marketing među “neopredijeljenim” biračima ima još dosta vremena.

Kad ekolozi marširaju

Onda se u Srbiji za tenutak razvedrilo, a ispred Skupštine u centru Beogradu, usred pandemije kad mu vrijeme nije, po lijepom proljećnom vremenu okupilo se, prema slobodnoj procjeni, oko desetak hiljada pretežno mladih ljudi koji su svoj izlazak na ulice sami nazvali početkom “Ekološkog ustanka”.

Njihov program, kako je najavljeno, potpisaće više od 70 organizacija. Šta traže ovi “ustanici” koji bi mogli postati ozbiljan politički pokret, ozbiljniji od mnogih opozicionih partija i od kojih podjednako strahuju i vlast i opozicija. Jesu li oni začetak nečega što Srbija sve nestrpljivije iščekuje? Predstavnici vlasti su ih odmah optužili da je to bio politički, a ne ekološki skup, opozicija se uplašila nove konkurencije, a zahtjevi su, zasad, dominantno ekološki:

1. Poštovanje Ustava i postojećih zakona;

2. Usklađivanje propisa sa najvišim standardima životne sredine;

3. Učešće građanki i građana u pitanjima zdrave životne sredine;

4. Informisanje i obrazovanje o zaštiti životne sredine na svim nivoima;

5. Zaštita prirode;

6. Zaštita svih šuma, zaustavljanje seče u zaštićenim opodručjima i pošumljavanje;

7. Obustava gradnje i revizija štetnih projekata MHE;

8. Očuvanje vodnih dobara;

9. Zdrave urbane sredine;

10. Odgovorno upravljanje otpadom;

11. Da dišemo čist vazduh;

12. Dobru energiju za sve;

13. Sveobuhvatni održivi razvoj

Kako su objasnili učesnici “ekološkog uistanka” predstavnici Pokreta “Odbranimo reke Stare planine” i Skupštine slobodne Srbije, oni su krenuli da se okupljaju zbog čiste i zdrave Srbije. “Nastavićemo dalje da okupljamo ljude, ovaj posao možemo da isteramo ako budemo terali zajedno”, poručio je Aleksandar Jovanović Ćuta.

Učesni protesta su poručili kako će “nositi maske da pokažu kako su svjesniji od onih koji svako malo bez ikakavih maski igraju kolo oko Spomenika Stefanu Nemanji”.

O tome hoće li ekolozi sa ili bez navodnika, svejedno, uspjeti izbaciti nekog svog lidera i eventualno ga nametnuti kao pritivkandidata Vučiću, ipak je prerano govoriti, mada ima mišljenja da bi upravo Aleksandar Jovanović koji je odbranio Staru planu od gradnje mini hidrocentrala kao žestok kritičar režima mogao biti taj potencijalni kandidat iz sjenke.

Hoće li to baš tako i biti u ovom trenutku je teško i pretpostavljati, ali je izvjesno kako je marš ili protestna šetnja ekologa prije svega masovnošću ohrabrio i razgalio mnoga srca onih za koje se ne može reći kako pripadaju režimu. A nema ih ni u mnogo puta kompromitovanim opozicionim stranačkim vrhovima.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO