Zapadne inicijative i zabrinjavajuća defanziva Sarajeva

Izvikani „Non-paper“ slovenačkog premijera Janeza Janše o “mirnom konačnom raspadu Jugoslavije“, jasno je, nije izazvao buku u regiji svojom kredibilnošću, već raskošnošću radikalizma u predlaganju solucija za Zapadni Balkan.

Činjenica da se u institucijajma Evropske unije na taj „nezvanični dokument“ iz Ljubljane niko proteklih dana nije osvrtao, dovoljno je jasna poruka šta zvanična Evropa o tome misli.

Sve što je do ovog momenta zvanično o slovenačkoj inicijativi rečeno sa evropskog nivoa bila je zajednička izjava evropskih kancelarija u Sarajevu. To i jeste prava mjera imajući u vidu da se radi o „non-paper(iću) bez adrese, naslova, datuma i potpisa. Ipak, i sa ovog nivoa je ponovljeno da je „Evropska unija nedvosmisleno posvećena suverenitetu, cjelovitosti i teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine“, te da „EU i njene članice u potpunosti i snažno podržavaju evropsku perspektivu ove zemlje“.

I ranije nagovještavana rasprava o Bosni i Hercegovini na Vijeću evropske unije čije je video-zasjedanje šefova diplomatije zakazano za ponedjeljak, takođe je skinuta s dnevnog reda. Raspravljat će se o „aktuelnim pitanjima uz pregled niza nedavnih zbivanja i predstojećih događaja“ –  od Gruzije, Indije, Mianmara i Mozambika, do  Etiopije i Ukrajine.

Ipak, ne može se sasvim zanemariti da su u neslužbenom slovenačkom dokumentu u podnaslovu „Solucije za Zapadni Balkan“ čak i od desničarskog Janše iznesene prekrupne riječi o balkanskom „putu naprijed“. Osobito su smione navodne smjernice o komadanju Bosne i Hercegovine. Osim ujedinjenja Kosova s Albanijom predlaže se i ujedinjenje Republike Srpske sa Srbijom, te priključenje Hrvatskoj svih bosansko-hercegovačkih kantona s hrvatskom većinom, a alternativa za ovo područje je „specijalni status po modelu Južnog Tirola“.

U „dokumentu“ se ne navodi da u ovoj visokoautonomnoj pokrajini sjeveroistočne Italije većinska germanofonska zajednica, italijanska manjina i „ostali“ žive jedni pokraj drugih. Iako su jezik i tradicija ovdje odavno zaštićeni ustavom, zbog tenzija koje su u ovoj ekonomski visokorazvijenoj regiji stalnost od kako je 1919. godine voljom pobjednica Prvog svjetskog rata oduzeta Austriji, nadležnost u rješavanju međuetničkih sporova je dodijeljena UN-ovom Međunarodnom sudu pravde u Den Haagu. Uprkos tome radikalne stranke njemačke govorne zajednice poput desničarske Lige, sve agresivnije zagovaraju vraćanje matici. Međusobno udaljavanje „odvojenih svjetova“ ovdje se generira od vrtića, predškolskog odgoja i nacionalno odvojenih škola. Baš kao po receptu „dvije škole pod jednim krovom“ koji je duže od četvrt stoljeća aktuelan upravo u kantonima s hrvatskom većinom u Bosni i Hercegovini.

Nes(p)retne okolnosti

U uredima predsjednika Evropskog vijeća Charlesa Michela i predsjednice Evropske komisije Ursule von der Leyen odbacuju svaku mogućnost zaprimanja bilo kakvih depeša s gore navedenim sadržajem „bez glave i repa“. Ni procedure službenog komuniciranja s evropskim liderima i zajedničkim institucijama ne dopuštaju bilo kakve niti bilo čije improvizacije. Nezvanično se u ovim institucijama zato smatra da je regionalna uzbuna povodom spornog „neslužbenog dokumenta“ produkt nes(p)retnih okolnosti s adresom isključivo u Ljubljani.

Osim EU, Vijeća Evrope, OSCE-a, NATO-a i UN-a…, na neslužbeni slovenački dokument nisu zvanično reagirale ni velike zapadne sile pojedinačno niti zemlje regije. Jedini je uoči vikenda na slovenački „dokument“ javno reagirao šef ruske diplomatije Sergej Lavrov, referirajući se isključivo na Janšine „ideje o velikoj Albaniji kao formi za rješenje kosovskog problema“, smatrajući takve solucije „neprihvatljivim, veoma štetnim i provokativnim“.

U sjedištu EU nam je nezvanično potvrđeno da Slovenija još od oktobra prošle godine vodi aktivnosti na utvrđivanju agende za svoje polugodišnje predsjedavanje Vijećem EU koje preuzima 1. jula. Potvrđeno je i da je Zapadni Balkan i ovoga puta u vrhu slovenačkih prioriteta u komunikaciji s EU kao što je to bio i 2008. kada je ova zemlja bila prvi put predsjedavajuća. Kategorički je odbačena mogućnost da su „bilo kakve teme poput ovih dana predočenih javnosti, bile na dnevnom redu razgovora sa slovenačkim premijerom, Ministarstvom vanjskih poslova ili bilo kojom slovenačkom delegacijom ili diplomatskom misijom pri Evropskoj uniji“.

Dobro obaviješteni krugovi u Evropskom parlamentu, međutim, ukazuju na „bliske kontakte“ Janeza Janše s desničarskim evropskim strankama i američkim republikancima, te podsjećaju da je prekrajanje granica na Balkanu „česta i omiljena tema pojedinih utjecajnih republikanaca u američkom Kongresu i Senatu“. Ukazuje se i na činjenicu da aktuelnom slovenačkom premijeru podrška u zemlji opada čak i u dijelu javnosti koja ga je ranije podržavala, te da je među njegovim oponentima navodno i ugledni slovenački portal „Necenzurirarno.si“ koji je ovih dana prvi objavio slovenački „non-paper“.

Što se tiče nedavne izjave slovenačkog predsjednika Boruta Pahora „o mogućnosti mirnog razlaza Bosne i Hercegovine“, naši sagovornici u Evropskom parlamentu su saglasni da se kroz nedavno pitanje članovima bh. Predsjedništva „da li se narodi u BiH mogu mirno razići“ izražava zapravo predsjednikova zabrinutost, a ne želja za raspadom Bosne i Hercegovine. S druge strane, zakašnjelo otkrivanje detalja službenog razgovora sa slovenačkim predsjednikom, smatra se „kalkulantskom dnevnom politikom koja šteti ugledu zemlje i međusobnom povjerenju među liderima“.

Janšin „non-paper“ i Blinkenovo pismo bh. Predsjedništvu

Znajući za stanje duhova u i oko Bosne i Hercegovine, petnaestak dana prije slovenačkog „nezvaničnog dokumenta“, nova američka administracija se oglasila s najzvaničnijeg mjesta: zajedničkim pismom američkog državnog sekretara Antony Blinkena članovima Predsjedništva BiH.

Za razliku od Janšinog navodnog nezvaničnog dokumenta ‘bez glave i repa’ koji je region podigao na noge, o Blinkenovom pismu s punom adresom, suštinom i potpisom koje je u Sarajevo pristiglo 1. aprila, ni u zemlji na koju se odnosi ni u regionu nije se govorilo i pisalo duže od jednog dana iako su američki zahtjevi, poruke i ohrabrenja (za razliku od slovenačkih crnih scenarija) i ozbiljni i kredibilni.

Reakcija nije bilo vjerovatno i zato što se od trojice lidera sa državnog vrha zahtijeva da u očekivanim procesima reformi u cilju stvaranja funkcionalne države „pokažu kako su u stanju biti lideri“ i da u tome „mogu računati na podršku SAD“.

U pismu adresiranom na Dodika, Komšića i Džaferovića se uz ostalo navodi da je američka administracija svjesna da u BiH ima onih koji očekuju da će SAD i EU nametnuti Dayton II ili novu mirovnu konferenciju o Bosni i Hercegovini kako bi se osigurale radikalne promjene sadašnjeg ustroja zemlje. Ali, o takvim scenarijima se ne razmišlja. SAD vjeruju da svu pažnju treba usmjeriti na ograničene ali značajne ustavne i izborne promjene, kao i na reforme na planu vladavine prava i privredne reforme kako bi se osigurala prava svih građana u izbornom procesu, poboljšao integritet pravosuđa, reducirale razmjere korupcije, potaknuo ekonomski oporavak i počelo vraćati povjerenje ljudi u svoju državu“,  poručio je Blinken.

Pogrešni pristupi

Blinkenovim pismom se ukazuje na još nešto važno: da za razbuktavanje stalnih tenzija u regionu i produkciju straha od novih razgraničenja i ratova nisu krivi samo domaći lideri i nacionalisti, već bezidejnost i neodlučnost Evropske unije koja je možda čak i glavni uzrok nervoze i nestabilnosti na Balkanu.

Tridesetak dosadašnjih evropskih strategija za Zapadni Balkan, tri specijalna samita, desetine pojedinačnih ili grupnih inicijativa za ubrzanje procesa integracije regiona u EU i NATO – uvijek su do sada odbacivani odustajanjem od vlastitih principa. Pribjegavalo se pisanju novih, novijih i najnovijih strategija. Suština je izostajala. A suština je jasna i datumski precizna evropska i svejeroatlantska perspektiva zemalja regiona kao što je bilo s deset država centralne i istočne Evrope koje su članicama Unije postale 2004. godine. Suština je i u specifičnostima svake od zemalja Zapadnog Balkana i pojedinačno izmodeliranim striktnim koracima svake od njih. Upravo onako kako je to bilo na početku procesa ‘evropeizacije’ 1998. godine kada je, kroz mehanizme opštih i specifičnih uslova u okviru Regionalnog pristupa za Balkan i kasnijeg Pakta stabilnosti, ostvarivan najdinamičniji progres.

Ali, ni sve ovo neće biti dovoljno za Bosnu i Hercegovinu ako njene državne institucije i lideri budu u zabrinjavajućoj defanzivi na regionalnoj i međunarodnoj sceni; ako iz Sarajeva ne bude vlastitih usklađenih inicijativa za izlazak zemlje iz desetogodišnje pat pozicije; i ako se na sistemske reforme bude čekalo samo zato što se stranačke vođe nisu uspjele dogovoriti, kao upravo i ovih dana o izmjenama Izbornog zakona!