Šta nam protesti u Gruziji i Armeniji govore o demokratiji?

Gruzijska i armenijska politička kriza pokazuju nam zamke dvije veoma različite demokratske tranzicije.

Šator demonstranata tokom skupa na kojem je zahtijevana ostavka armenijskog premijera Nikola Pašinjana, a koji je organizovao opozicioni Pokret za spas domovine ispred ureda armenske Nacionalne skupštine, u Jerevanu, u Armeniji, 10. marta 2021. (Getty Images)
Šator demonstranata tokom skupa na kojem je zahtijevana ostavka armenijskog premijera Nikola Pašinjana, a koji je organizovao opozicioni Pokret za spas domovine ispred ureda armenske Nacionalne skupštine, u Jerevanu, u Armeniji, 10. marta 2021. (Getty Images)

Upečatljive su sličnosti prizora demonstranata u šatorima u Armeniji i Gruziji tokom proteklih nekoliko mjeseci usred političkih kriza u obje države. To su znaci političke otvorenosti i liberalizacije u obje države koje dijele dugu historiju autoritarne sovjetske i ruske imperijalne vladavine.

Ali dok “politika šatora” sigurno signalizira demokratske proboje, ona također naglašava stalne državne slabosti u obje države, gdje opozicija vidi ograničenu korist ili interes u kanalisanju svojih neslaganja s vladajućim strankama kroz zvanične državne institucije. Ali pronalazak institucionaliziranih rješenja je ključ za rješavanje obiju političkih kriza.

Različite okolnosti

Gruzija je u političkom ćorsokaku od jeseni, kada je opozicioni Ujedinjeni nacionalni pokret (UNM) osporio poštenje parlamentarnih izbora koje je dobila vladajuća stranka Gruzijski san (GD). Do sada, evropska i armenska medijacija nije donijela rješenje. Neprijateljstvo između ove dvije glavne političke stranke u državi ima duboke korijene i nastajalo je godinama.

U Armeniji je vladajuća stranka Građanski ugovor, koja je došla na vlast nakon najnovije Baršunaste revolucije 2018. suprotstavljena koaliciji od više od sedamnaest opozicionih stranaka i njihovih pristalica, koji sebe nazivaju Domovinski pokret spasa. Veliki bijes javnosti zbog načina na koji se vlada ponijela prema pitanju razornog rata 2020. u Nagorno-Karabahu čini pozadinu ove krize. Usred ponovljenih poziva na ostavku premijera Nikola Pašinjana, u martu je vlada konačno sazvala rane parlamentarne izbore najavljene za 20. juni 2021. godine.

Demonstranti u Gruziji i Armeniji imaju različito političko porijeklo i uživaju umnogome različite nivoe podrške svojih društava. Gruzijski ulični demonstranti dolaze iz šireg političkog spektra, ujedinjeni u osporavanju rezultata parlamentarnih izbora iz oktobra 2020. godine. Većina pažnje je, međutim, usmjerena na drugu najveću političku stranku u ovoj državi, UNM, čiji je lider Nika Melia, uhapšen u februaru. Premijer Giorgi Gakharia dao je ostavku nakon hapšenja, ali njegova odluka da odstupi osnažila je konzervativnije elemente unutar GD-a koji su protiv bilo kakvih ustupaka.

Suprotno tome, armenijska “šatorska koalicija” je bučna manjina koja predstavlja mnoge elemente koji su bili na vlasti prije Baršunaste revolucije. Anketa Međunarodnog republikanskog instituta iz februara 2021. pokazala je manje od 10 posto ukupne podrške za sve političke stranke koje su bile uključene u proteste. Javno nezadovoljstvo vladom izgleda ne prerasta u podršku za druge stranke, posebno za one koje predstavljaju interes prethodnog režima. Stoga protestima u Armeniji fali široka socijalna baza podrške, vjerovatno zato što neki od njihovih lidera zagovaraju antiustavne poteze da smijene vladu.

Ipak, za razliku od Gruzije, konsenzus za rane izbore u Armeniji nakon nekoliko mjeseci intenzivnih pregovora između predsjednika, premijera i većine i opozicionih političkih stranaka u Parlamentu. Važno je istaći kako izgleda da su rani parlamentarni izbori kompromis, nakon intenzivne kampanje opozicije u korist tehnokratske i privremene vlade na čijem je čelu bivši premijer povezan sa protestima.

Takva tehnokratska rješenja bila bi ravna prigrabljivanju vlasti na stražnja vrata i izbacila bi Armeniju sa njenog tehnokratskog puta. Uistinu, lobiranje za tehnokratske umjesto izabrane zvaničnike, pojavljuje se kao indikator demokratskih padova širom svijeta. Armenija je, bar za sada, izgleda izbjegla ovaj metak.

Dva puta izgradnje države

Trenutne političke krize u Gruziji i Armeniji ukazuju na dublje probleme slabe države, iako uz znatne razlike. Gruzijska Ružina revolucija 2003. poravnala je račune. Pod vođstvom novoizabranog premijera Mihaila Sakašvilija, uvedene su značajne ustavne promjene. Sa snažnom podrškom sa Zapada, on je krenuo u operaciju tehnokratske gradnje države koja često obuhvata političke procese potrebne da bi se institucionalne reforme zadržale. Kao rezultat, državne institucije su i dalje slabe u Gruziji, čime se kreira nestabilan politički sistem gdje krupne ličnosti i stranke dominiraju javnim prostorom.

Nakon što je isporučio inicijalni reformski uspjeh u nekoliko predjela, Sakašvilijev tehnokratski pristup gradnji države rezultirao je podjelama unutar vladajuće elite, napadima protiv opozicije i čistkama u državnoj službi. Sudska nezavisnost je od tada ostala neuhvatljiva, a odanost stranki – bilo UNM-u ili GD-u – ostaje neprikosnovena. Kao i u mnogim drugim krajevima svijeta, gruzijska stranačka polarizacija pokazala se paralizirajućom za državnu autonomiju: dvije glavne političke frakcije su zaglavljene u borbi da kontrolišu državne institucije.

Podrška Zapada za Gruziju pomogla je da se stabilizira njena demokratska putanja, ali je i zaštitila gruzijske lidere od političkih prepucavanja i kompromisa sa opozicijom, potrebnim da se ustabile demokratski uspjesi. Geopolitizirana demokratska tranzicija u Gruziji, uz podršku Zapada, iako je uvećala politički utjecaj zapadnjačkog uspostavljanja politike, nije prerasla u stabilnu izgradnju države.

Problem armenijske državnost malo je drugačiji. Njena „uradi sam“ demokratizacija unutar ruske sigurnosne orbite ima svoje rizike i prilike. Armenijsko demokratsko otvaranje 2018, za razliku od gruzijskog, nije poravnalo račune. Baršunasta revolucije razvila se bez osporavanja državnih institucija i unutar manjkavog ali uspostavljenog ustavnog poretka kojem se suprotstavila.

Uz malu zapadnjačku uputu i duboku lokalnu socijalnu podršku, postbaršunasta reformistička vlada je uživala parlamentarnu većinu da brzo unaprijedi zakonodavstvo. Ova država je, naprimjer, registrovala poboljšanje za 15 podioka od 2012. u svom indeksu percepcije korupcije. Njen odnos poreza naspram BDP-a, ključna mjera državnog kapaciteta, na uzlaznoj je putanji od 2004, skočivši nakon demokratskog proboja 2018. Pa ipak, implementacija politika širokog obima putem administrativnih struktura države, pokazala se sporom i teškom. A nakon rata je javno povjerenje u ključne političke institucije doživjelo opasan pad.

Gruzijsko iskustvo pokazuje da ne postoje brza i tehnokratska rješenja za gradnju države. Pa ipak, sa polarizacijom stranaka koja je opasno institucionalizirana, revitalizirana lokalna podrška i građanska uključenost mogu kupiti vrijeme i politički momentum da bi se državna politika produbila i regrupisala u državi.

Armenija pokazuje vrijednost reformske politike odozdo prema gore, ukorijenjene u zamršenoj politici kompromisa. Ovdje prijevremeni izbori ostaju važni da poprave postratni pad podrške javnosti za političke institucije. Ali ova država je još daleko od postizanja institucionalne otpornosti države, koju samo regularni i konsekutivni izborni ciklusi mogu proizvesti tokom vremena.

U oba slučaja, jačanje demokratskih institucija, kroz demokratske mjere uključujući sukcesivne izborne cikluse, predstavlja put za snažniju državnost.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike MIŠLJENJA
POPULARNO