Non-paper o Balkanu: Utjecaj Rusije na procese u EU

Postaviti u državničkom razgovoru pitanje o tome bi li bilo moguće osigurati mirni razlaz Bosne i Hercegovine nije samo pitanje onkraj diplomatske etikete.

Otkud ideja o tome da bi se Bosna i Hercegovina trebala „mirno razići” kako bi se „oslobodilo” entitet, kojim su u BiH ovladali Srbi, i omogućilo mu da se pridruži „Srpskom svetu”? (Armin Durgut / PIXSELL)
Otkud ideja o tome da bi se Bosna i Hercegovina trebala „mirno razići” kako bi se „oslobodilo” entitet, kojim su u BiH ovladali Srbi, i omogućilo mu da se pridruži „Srpskom svetu”? (Armin Durgut / PIXSELL)

Lako je Europskoj uniji nalaziti ozbiljne mane u brzini reagiranja, sposobnosti zaustavljanja opasnih vanjskih utjecaja, efikasnosti donošenja odluka i sporom postizanju konsenzusa. Cinici zato često govore kako EU ne bi ni trebala imati ambicija da funkcionira kao državni savez ili kao labava konfederacija, već bi trebala maksimalno ograničiti zajedničke politike, a ustrajati u onome u čemu je dobra – kao zajedničko tržište.

Oni koji Uniju nastoje svesti samo na veliko zajedničko tržište ne razumiju ništa i ništa ne znaju o europskoj povijesti. Unija je počela kao ekonomska zajednica, unutar koje su uspostavljene kompatibilne ekonomije i regulirano, ali slobodno, tržište, koje je privredama zemalja članica osiguralo veliki potencijal razvoja i „ekonomiju obujma”, ali je ta zajednica nastajala, prije svega, kao mirovni projekt. Jedna od ključnih ideja bila je prevladavanje gladi i neimaštine, koje su nakon Drugoga svjetskog rata harale Europom, ali je u osnovi zamisao bila daleko šira i ambicioznija.

Temelj na zajedničkim vrijednostima

Europska integracija bila je mirovni projekt, projekt koji je trebao osigurati trajan mir na Starom kontinentu, a upravo je zato integracija počela kao Unija za ugljen i čelik, kao integracija nacionalnih teških industrija zemalja osnivačica. S jedinstvenim sustavom teške industrije tajno naoružavanje i pripreme za rat postali su nemogućima, a rat je prestao biti način rješavanja problema zato što je uspostavljen i sustav kompatibilnih demokratskih političkih sustava, granice država su definirane kao čvrste i nepromjenjive, ali kao takve koje ne ograničavaju prava i šanse građana. Sloboda kretanja roba, ljudi, radne snage i kapitala preduvjeti su za trajan mir i povezanost svih članica Unije. EU zato nije tek pragmatična zajednica država članica, nego je organizacija utemeljena na zajedničkim vrijednostima.

Upravo zato je najnovija vijest o tome da unutar institucija EU kruži „non-paper”, dakle, neslužbeni dokument u kojem se iznosi prijedlog o tome da bi prostor Balkana trebalo preurediti tako da se pusti na volju konceptima „velikih država”, a da se zemlje poput Crne Gore ili Bosne i Hercegovine ostavi na milost i nemilost velikodržavnim nacionalizmima, dakle, predlaže da Unija mirno promatra rušenje državnih granica na svom rubu, da ga tolerira, pa možda i potakne.

Ako je tome tako, riječ je o skandalu. Skandalozan je, naravno, prije svega, odnos prema državama čijom se sudbinom kockaju ovakvom politikom, ali je jednako tako skandalozan i s pozicije temeljnih načela Unije, dakle, zajednice koja se ne zasniva na ideji kratkoročnih dobiti, nego na vrijednostima, kao što su razvoj i izgradnja mira, zaštita ljudskih prava, vladavina zakona, održiv i ravnomjeran razvoj, pravo svih građana da sudjeluju u tekovinama društvenog razvoja.

Ako takav dokument postoji, skandal ima i svoju vrijednosnu dimenziju, dimenziju unutarnjih odnosa unutar Unije, ali i geopolitički aspekt, koji govori o utjecaju onih snaga, koje sustavno nastoje podrivati Uniju, na proces donošenja odluka unutar Unije.

Načelo solidarnosti

Ako je istina, a po svemu sudeći jest, da se pojavio neslužbeni dokument koji govori o prekrajanju balkanskih granica, koje bi trebalo omogućiti razbijanje BiH i Crne Gore, a vjerojatno i Kosova, i to BiH na taj način da se za početak manji entitet izdvoji iz BiH i priključi „Srpskom svetu”, a Crne Gore i Kosova tako da te države budu podijeljene između Srbije i Albanije, pisac tog non-papera jasno je izrekao da za njega vrijednosti na kojima je EU zasnovana više ne vrijede. Unija funkcionira tako da u slučaju sukoba članice s državom koja je izvan obitelji EU sve ostale članice ili podupiru članicu ili se izbjegavaju izjasniti o problemu. Međutim, načelo solidarnosti vrijedi samo tako dugo dok zemlja članica djeluje unutar okvira „acquisa”, dok poštuje načela Europske unije, sklopljene međunarodne ugovore, načelo vladavine prava… Primjerice, kad je vlada Zorana Milanovića na početku migracijske krize 2015. protivno međunarodnim ugovorima i preuzetim obvezama jednostrano zatvorila svoju granicu prema Srbiji, koja je ujedno i vanjska granica EU, reakcija Bruxellesa je bila promptna i nije se vodila načelom solidarnosti, nego načelom vladavine zakona. Dakle, Hrvatska je preko noći morala odustati od političke prakse kojom je kršila međunarodna načela. Jednaka reakcija morala bi uslijediti i u ovoj situaciji, kad se ovakvim dokumentom opasno i ozbiljno narušavaju temelji Europske unije.

Postaviti u državničkom razgovoru pitanje o tome bi li bilo moguće osigurati mirni razlaz Bosne i Hercegovine nije samo pitanje onkraj diplomatske etikete. Državni suverenitet i nepromjenjivost granica se podrazumijevaju, a jedini izuzetak od načela superiornosti značenja državnog suvereniteta u međunarodnim odnosima slučaj je ozbiljne ugroženosti ljudskih prava i prijetnja genocidom, kao što je bilo u slučaju Kosova, kad je UN-ov Međunarodni sud u Haagu prosudio da načelo zaštite ljudskih prava ima prioritet pred načelom državnog suvereniteta, pa proglašenje neovisnosti Kosova nije ocijenjeno protivnim međunarodnom pravu.

Koncept „appeasmenta”

Koncept da bi valjalo završiti raspad Jugoslavije i razoriti složene političke entitete, a na volju dati velikodržavnim nacionalizmima, prije svega, onom koji u Srbiji zastupa neoradikal Aleksandar Vučić, svjedoči o potpunom nedostatku političkog znanja i poznavanja političke povijesti Balkana. Niti su Bosna i Hercegovina, niti Crna Gora, čijim se državnim sudbinama autor non-papera, po svemu sudeći, poigrava, tvorevina bivše Jugoslavije, dakle, nekakav politički provizorij kojim je to moguće činiti, već se radi o starim političkim entitetima, koji su u vrijeme prve monarhističke Jugoslavije bili zatrti i ugušeni, čiji su stanovnici osjetili teror režima Kralja Aleksandra (teror u Crnoj Gori) i bili sustavno raseljavani (preseljavanja Bošnjaka i Albanaca pod prisilom u Tursku). I BiH i Crna Gora i Kosovo povijesni su entiteti, radi se o složenim državama s više nacionalnih zajednica, koje ih konstituiraju, a politički identitet tih država veća je vrijednost od pukog zbroja identiteta njihovih konstitutivnih nacionalnih entiteta.

Otkud ideja o tome da bi se Bosna i Hercegovina trebala „mirno razići” kako bi se „oslobodilo” entitet, kojim su u BiH ovladali Srbi, i omogućilo mu da se pridruži „Srpskom svetu”? Jasno je da se ne radi o tome da predlagači tog modela zagovaraju ponavljanje strategije Europe iz tridesetih godina, od prije Churchilla na čelu britanske vlade. Koncept „appeasmenta” dakle, povlačenja jačega pred slabijim, koji je silno agresivan, kako bi se „spasio mir”, što ga je tridesetih zagovarao britanski premijer Neville Chamberlain, čini se neuvjerljivim objašnjenjem današnjih okolnosti. Režim Aleksandra Vučića je agresivan, ali njegova je snaga ipak minorna i nema govora o tome da bi bilo nužno pred Vučićem spašavati europski mir ustupcima, pa i takvima koji gaze temelje europske integracije. Naravno, Vučić bi bio potpuno irelevantan akter u regiji, kad za svojim leđima ne bi imao Vladimira Putina i njegov koncept euro-azijatizma.

U prosincu lani, u vrijeme posjeta ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova regiji,  Rusija je, prestrašena uspostavljanjem Bidenove administracije u SAD, koja je odmah jasno rekla kako ne misli tolerirati jačanje prisutnosti Rusije na rubu Europe, koja je uspostavljena u vrijeme podkapacitirane Trumpove administracije, definirala da su njeni prioriteti opstanak ruskog utjecaja u manjem BiH entitetu i na sjeveru Kosova, te naravno u Srbiji. Očito je da Bidenova administracija stvari vidi drukčije: da želi Balkan bez ruskog utjecaja i da se priprema „argumentirati” svoje zahtjeve Putinu da se „dezangažira” na ovom prostoru.

Koga Putin finansira

Putin pak sustavno financira sve one političke stranke u zemljama članicama EU, koje nastoje korumpirati Europsku uniju, obezvrijediti je i razoriti. Svi zagovornici „iliberalne demokracije” imaju otvorenu kreditnu liniju kod Putina, a različiti su kanali kojima se te stranke financiraju iz Moskve. Jedan od kanala ide i preko Banja Luke, a i predlagač koncepta razlaza Bosne i Hercegovine, kao završetka rastakanja Jugoslavije, bio je upleten u aferu financiranja svoje stranke posredstvom nekih opskurnih likova iz manjeg bh. entiteta.

Non-paper o kome je riječ nikad neće postati dijelom politike EU prema Balkanu, ali pojava takvog neformalnog internog dokumenta govori o zabrinjavajućem utjecaju Rusije na procese unutar EU i o razornom utjecaju zagovornika modela „iliberalizma” na EU kao zajednicu utemeljenu na vrijednostima.

Vrlo je jasno da je Crna Gora trenutno ključno bojište na rubu Europe, na kojem se Rusija bori za uspostavljanje dominantnog utjecaja i za potiskivanje europskih i euroatlantskih vrijednosti. Borba ondje je u ključnoj fazi, jer je na dnevnom redu pitanje Zakona o državljanstvu, drugim riječima pitanje hoće li Crna Gora ostati definirana kao liberalna država kojoj se granice političkog naroda podudaraju s državnim granicama ili će građani Srbije, koji se osjećaju Srbima, ali su porijeklom iz Crne Gore, biti integrirani u politički narod, dobiti pravo glasa i igrom brojeva u budućnosti dominirati političkim tijelom Crne Gore. Ova Vučićeva borba za podjarmljivanje Crne Gore ujedno je i borba Rusije da se Crna Gora otme euroatlantskome i uključi ju se u euroazijski svijet. Non-paperom, koji zagovara rastakanje Bosne i Hercegovine, samo se želi proširiti to „bojište” i ključnu borbu prenijeti u BiH. Jer ako bi se u Bosni i Hercegovini legaliziralo razbijanje povijesnih državnih entiteta, model europskoga mirovnog projekta i Europska unija, zasnovana na vrijednostima, bili bi konačno poraženi, a Putinova Rusija ne bi dobila samo mogućnost opstanka na Balkanu, nego i manevarski prostor za širenje Europom uz pomoć modela „iliberalnih demokracija”.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO