Evropska zamka samodopadnosti

Članovi establišmenta Evropske unije ne bi trebali previše analizirati neuspjehe „populističkog“ upravljanja.

U Francuskoj se politički establišment urušio nakon decenija neuspjeha vlada (i lijevih i desnih) da riješe nekoliko osnovnih problema, od kojih je nezanemariv veoma visoka nezaposlenost, navodi autor (EPA)

COVID-19 je ranio gotovo svaku razvijenu državu, ali istina je da je životni standard u mnogima od njih u stagnaciji ili opadanju već godinama. Mnoga mjerenja naglašavaju ovaj trend, ali možda je najindikativniji onaj od OECD-a, koji prijavljuje pad od četiri posto u srednjim primanjima u domaćinstvima diljem država članica od 2010.

Ni ne čudi što su napredne ekonomije iskusile periodične eksplozije ljutnje u novije vrijeme – od izbora Donalda Trumpa i referenduma o Brexitu 2016. do protesta gilets jaunes (“žutih prsluka“) u Francuskoj i izbora u Italiji koji su na vlast doveli dvije opozicione stranke. Uprkos ovim nemirima, predviđanja demokratskog kolapsa nisu se obistinila. Sasvim suprotno, establišment se ponovo ustoličio.

Populisti su bili efikasniji izvana

Kad god ljutita javnost dovede na vlast političke avanturiste, samo je pitanje vremena prije nego otkriju da oni nemaju stvarna rješenja za probleme ljudi. Stoga ne treba previše analizirati neuspjehe „populističkog“ upravljanja. Historijski su populisti bili efikasniji izvana, gdje mogu pomoći da fokusiraju umove mainstream političara na pitanja koja bi ovi radije izbjegli.

Čak je i tokom revolucija koje su naizgled rušile sve institucije, haos često maskirao temeljni kontinuitet. Francuska revolucija je počela dvije godine nakon što ministar finansija Luja XVI Charles-Alexandre de Calonne, nije uspio ukloniti izuzetke od poreza privilegovanih. Osvrćući se 60 godina unazad, Alexis de Tocqueville je zaključio da očita kataklizma iz 1789. nije zapravo promijenila mnogo u načinu na koji je upravljano Francuskom.

Kultura, izgleda, nadjačava revoluciju. U Rusiji su Boljševici prigrabili vlast sa fanatičnim milenijskim ciljem da ponovo izmisle društvo, ali završili su kao tradicionalna autokratija – iako sa jedinstveno okrutnim i ubilačkim metodama.

Ali iako revolucije često ne uspiju donijeti velike promjene, to ne znači da ih se ne trebamo bojati. Ipak je ljudski danak obično visok. Sve i ako do iznenadne institucionalne promjene dolazi bez nasilja, ona će gotovo sigurno našteti izvorima primanja. Oni koji predskazuju kraj demokratije bi možda trebali biti saslušani, posebno u Evropi.

Depresivni standardi života

Tvrdo upravljanje i hronično depresivni standardi života kreirali su uslove za dodatne slomove i premještanja. Nije tajna da su tehnologije koje zamjenjuje radnike i globalizacija rada skresale plaćena i srednjoškolska radna mjesta koja su dugo bila u temelju životnih standarda i socijalne stabilnosti u razvijenim državama. Ali tokom protekle decenije, ovaj problem je usložnjen zbog finansijske represije, kao posljedice kombinacije fiskalnih mjera štednje i historijski niskih kamatnih stopa.

U ovom kontekstu, produbljivanje institucionalnih linija razdvajanja u Evropskoj uniji kreiralo je osjećaj da negdje mora pući. Današnji hibridni aranžman federalizma (kroz Evropsku centralnu banku), nadnacionalizma (kroz Evropsku komisiju), i tradicionalno upravljanje imaju i prednosti i mane. Dok izgleda da odražava preferenciju većine Evropljana za neki ograničen stepen zajedničke uprave, ovo isključuje efikasnu političku akciju.

Uzmite u obzir vakcinacijski fijasko u Evropskoj uniji. U prikazu evropske solidarnosti, države Evropske unije su se složile da će delegirati svoju „kompetenciju“ u ovoj oblasti Evropskoj komisiji. Ova je namjera bila plemenita. Ali Evropska komisija nikada nije bila opremljena da vodi program velike nabavke za javno zdravstvo, a nacionalni regulatori i političari uskoro su potkopali taj napor (i povjerenje javnosti) suspendovavši AstraZeneca vakcinu – na taj način se miješajući u kompetencije regulatora na nivou Evropke unije (Evropske agencija za lijekove).

Kad god se pojave takvi problemi, preovladavajući konsenzus je da bi se Evropa naprosto trebala snaći. Rijetko postoji spremnost da se promijene stvari, ili kreiranjem originalne evropske vlade sa nužnom fiskalnom snagom da se obrne relativno slab ekonomski performans ovog kontinenta, ili obrtanjem procesa integracije.

Slaba rođaka svojih saveznika

Umjesto tog, institucionalno čišćenje čini Evropu slabim rođakom svojih prijatelja i saveznika. Dok američke kamatne stope rastu na osnovu relativno aktivne ekonomije, Evropska centralna banka će opet biti svedena na sada poznatu poziciju. Tok kapitala u visokoprinosne dolarske instrumente oslabit će euro, i Evropa će iskoristiti to umanjenje da dopuni rast u onoj mjeri u kojoj je to moguće tako što će iskoristiti vanjsku potražnju, umjesto da materijalno pojača domaću potražnju. Sve i ako evropski građani budu spremni da žive u ovakvom stanju, SAD i drugi neće to zauvijek tolerisati.

Paraliza na evropskom nivou u suprotnosti je sa politikom unutar država članica Evropske unije. U Francuskoj se politički establišment urušio nakon decenija neuspjeha sukcesivnih vlada (i lijevih i desnih) da riješe nekoliko osnovnih problema, od kojih je nezanemariv veoma visoka nezaposlenost. Kao rezultat, dvije tradicionalne stranke je na izborima 2017. nadjačao jedan mainstream pokret koji je predvodio Emmanuel Macron, koji je spremno porazio fragmentirani niz osporivača establišmenta.

Macronova pobjeda je pokazala da su dugogodišnje blokade savladive na nacionalnom nivou. Ali novi francuski establišment se od tada blokirao pokušajima da nadiđe ljevicu i desnicu. Macronova poznata krilatica „en même temps“ („u isto vrijeme“) počela je zvučati kao pokušaj da se spoji nespojivo. Tipični primjer je bezizlaznost u upravljanju pandemijom korona virusa. Umjesto da su odabrali između strogog lockdowna i blažeg, švedskog pristupa socijalnoj distanci, Macronova vlada je spojila gomile policijskih satova i drugih mjera koje su donijele najgore od oba svijeta.

Dodatno klaćenje klatna na narednim nacionalnim izborima, koji će se održati za nešto više od godinu dana, doprinijet će glavnoj opozicionoj političarki: Marine Le Pen iz ultradesničarskog Nacionalnog skupa. Nedavne ankete pokazuju da Macron nadjačaca Le Pen za svega 52 posto većine (u poređenju sa njegovim rezultatom od dva naprema jedan 2017), dovodeći Le Pen u blizinu Jelisejske palate.

Ali sve i ako Le Pen šokira Francusku i svijet, njen mandat, kao i prethodne „populističke“ međuepizode, vjerovatno će proizvesti više buke nego stvarne promjene. Dalje od njenih ograničenja, evropska institucionalna međuovisnost ponovo bi se pojavila kao odlučna prepreka promjeni, posebno unutar monetarne unije. Evropski loš performans može i vjerovatno će trajati još neko vrijeme. Ali ovaj izgled je jednako neinspirativan koliko je u konačnici i opasan.

Izvor: Project Syndicate