Među srpskim akademicima, čuvenim po memorandumskoj ideologiji krvi i tla koja je utemeljila raspad Jugoslavije i ponavljanje svih ratne užasa i strahota iz vremena Drugog svjetskog rata – ponovo vri. U zdanju u beogradskoj Knez Mihailovoj ulici i oko njega ovih se dana ponovo vodi rasprava o tome čije Kosovo, mada u SANU o tome prevelikih nesaglasja nikad nije ni bilo.
Ne, barem ne javno, nije se govorilo o tzv. memorandumu dva o kome se više pisalo od 2011, kada je nastao, u regionalnim, a manje u medijima u Srbiji. U njemu je poznata rečenica “oca nacije” Dobrice Ćosića i glavnog autora Memoranduma premetnuta od “Srbija pobjede u ratu gubi u miru” u “Srbija u miru treba dobiti ono što je osvojila ratom”.
Novo je to što se svaki iole disonantniji glas, odnosno onaj koji misli i glasno kaže kako “Kosovo nije naše”, jer Srbija odavno nema nikakvu jurisdikciju nad Prištinom – srpski izdajnik ili u najmanju ruku, kako se to na skoro svim važnim mjestima u Srbiji svakodnevno opetuje – antisrpski nastrojen. Što mu dođe na isto.
Kosovo nije u srpskim rukama
Istina, ima tu jedna kvaka koja u ovom trenutku nije u krupnom planu “rasprave”, ali ni ona nije uopšte nova. Tačnije je reći – vrlo je stara skoro pa vječita: ko će biti primljen u Akademiju, što obezbjeđuje sasvim pristojnu državnu apanažu svim članovima bez skoro ikakvih obaveza, ali i ko će biti njen prvi čovjek. Što, naravno, nema mnogo veze ni sa naukom, ni sa umjetnošću i više liči na političku igranku koja nije završena još od spomenutog neslavnog tajnog dokumenta koji nikad, navodno, nije usvojen, ali su ga eksluzivno objavile Večernje novosti u stotinama hiljada primjeraka…
Na svojoj koži je to najbolje osjetio Vladimir Kostić, predsjednik SANU, koji je prije oko dva mjeseca eksplicitno izjavio kako “Kosovo ni de facto ni de yure nije naše”, a kome je osporeno da smije imati svoje mišljenje jer je na čelu institucije u čijim organima to mišljenje, kako objašnjavaju osporavatelji prava na mišljenje, ono (mišljenje) prethodno mora da se usaglasi i tek onda objavi kao stav Akademije.
Kostić naravno nije ni tvrdio da je to mišljenje SANU ili nekog njenog organa, nego prosto njegovo za koje je iznio i argumentaciju kao i nebrojeno puta ranije.
Rasprava se ponajprije povela daleko od očiju javnosti, a onda se svom silinom pojavila na TV ekranima propagandističkih servisa u kojima su udarne pesnice državne i nacionalne svijesti, kao što su Matija Bećković ili Emir Kusturica, otvorili pitanja tipa smije li predsjednik Akademije misliti svojom glavom ili je za iznošenje svog stava morao sazvati barem Predsjedništvo kojem je na čelu. Ko umije čitati između redova lako će vidjeti kako se zapravo traži smjena predsjednika Akademije zbog slobodno iznijetog mišljenja koje se ne sviđa onom većinskom koje godinama kreiraju i država i njeni intelektualni i nacionalni žreci.
Usput, članstvo u SANU donosi i sasvim pristojnu državnu apanažu koja, kako je to regulisano pravilnikom ove institucije, isplaćuje dvije i po prosječne zarade u Srbiji iz juna prethodne godine svim “besmrtnicima”. Mjesečno. To je ugrubo oko 150.000 dinara iliti oko 1.300 eura tzv. akademijske nagrade. Što nikako ne znači da je novac glavni motiv za ulazak u Akademiju. Pogotovo ne u ovom slučaju.
Duh humoreske ‘Vojko i Savle’
Tako se duh jedne paškvile anonimnog autora tzv. humoreske Vojko i Savle, koja je objavljena 18. januara 1987. godine u Politici vratio u Srbiju poslije 24 godine. Umjesto Gojka Nikoliša i tadašnjeg predsjednika SANU Pavla Savića, koje su oduvali vjetrovi tzv. antibirokratske revolucije (čitaj: Slobodan Milošević), ovaj put je haranga povedena protiv akademika Kostića. I nije anonimna, što je jedini “demokratski” iskorak.
Nije ni od juče. Zahtjevi za Kostićevu smjenu traju još od 2015. godine kada je ovaj vrhunski neurolog izabran za predsjednika SANU. Sada su protesti samo kulminirali do te mjere da to ispred zgrade SANU bučno traži grupa zajapurenih ultradesničara ili da se Kostićeva smjena traži pismom sa potpisima 93 intelektualca. Novo je jedino to da su se među perjanicima svrgavanja našli i pjesnik i akademik Matija Bećković, te režiser i akademik u drugom pokušaju Emir Kusturica. Svaki iz svojih interesa, što je sasvim u duhu humoreske Vojko i Savle.
Šta se to njima i ostalim osporavateljima “ne sviđa” kod predsjednika SANU sa osnovnom tezom da Vladimir Kostić ne smije imati vlastito mišljenje o krupnom političkom problem, što Kosovo svakako jeste? Zamjeraju mu upravo ono što i Bećković kao član SANU, naprimjer, s pravom obilato koristi, a to je pravo na sopstveno mišljenje. Koje se, po njima, ograničava kada je u pitanju Kosovo, ta najskuplja srpska riječ, kako ju je krstio – Dobrica Ćosić.
Znaju i Bećković i Kusturica da mnogi u Srbiji, istina u manjini, misle ali ne smiju glasno reći poput Kostića kako “Kosovo de facto i de jure više nije u našim rukama“ i da to neko „narodu mora da kaže“, zbog čega i istrajavaju na filozofiji vječnog “ćeranja” oko te proste činjenice koju Kostić nikako ne izgovara prvi put, jer im se to kao nacionalnim veličinima jednostavno može.
Kusturica ‘neće’ da bude akademik
Znaju i Bećković i Kusturica da se novi akademici predlažu svake tri godine i da je za izbor potrebna dvotrećinska većina Skupštine SANU koja, prema posljednjim podacima broji 130 akademika. Znaju i da novi izborni ciklus počinje tek najesen, ali i da je kosovski mit prosto idealan za promociju Emira Kusturice u novog akademika.
Bećković to i ne krije.
“Ja sam predložio Emira Kusturicu za članstvo u Odeljenju za jezik i književnost Srpske akademije nauka i umetnosti i nije ovo prvi put, jer sam ga predlagao i u ranijim izbornim ciklusima za SANU”, izjavio je Bećković.
A onda se kao u kakvoj melodrami desio neočekivano obrat.
“Teška srca sam donio odluku da se zahvalim Odjeljenju jezika i književnosti SANU na kandidaturi za članstvo u uglednoj ustanovi i da, evo, ljubazno zamolim brisanje moga imena i prezimena sa pomenutog spiska”, napisao je Kusturica u otvorenom pismu.
Zasmetala mu je činjenica da je predsjednik SANU obavijetio Odjeljenje za jezik i književnost da trebaju predložiti Kusturicu, a ne novostvoreno Odjeljenje za umjetnost, “gdje su kandidati scenski umjetnici i što predstavlja medij u kojem je postigao najveće rezultate”.
Na Kostićev odgovor nije se dugo čekalo.
“Koliko je meni poznato, gospodin Emir Kusturica je, kao uostalom i svi drugi razmatrani stvaraoci, evidentiran kao jedan od mogućih kandidata odeljenja o kojima će se tek glasati u nekoliko krugova tokom narednih meseci, i to na predlog akademika Matije Bećkovića. Uostalom, na isti način i na istom odeljenju gospodin Emir Kusturica je bio predložen i u izbornom ciklusu 2018. godine. Ideja da sam ovoga puta izvršio uticaj na akademika Matiju Bećkovića da ga predloži, zvuči mi krajnje apsurdno”, odgovorio je Kostić.
Nije Kusturica propustio da se osvrne na Kostićevo viđenje budućnosti Kosova:
“Ono se razlikuje ne samo od ćutljive većine u SANU, nego je potpuno u skladu sa soroševskim viđenjem okupiranog Kosova i Metohije, ali i budućnosti Srbije”, na šta mu je Kostić uzvratio da reditelj “ne zna šta on misli o tragediji otetog Kosova i Metohije”.
“Ne želim da se po pitanju patriotizma nadgornjavam sa bilo kim, pogotovu ne sa onima koji koriste jeftine denuncijacije o soroševskim viđenju problema, organizacije sa kojom nikada nisam imao nikakav kontakt,” rekao je Kostić.
Nedopustiv linč protiv mišljenja
Ne treba gajiti iluzije kako će se Kusturica i Kostić izmiriti do 4. novembra u Kusturičinim htijenjima da dobije status akademika, niti da će Kostiću biti lako ostati u fotelji prvog akademika Srbije, ali to nikako nije najvažnije u ovoj priči koja je manje priča o nesuglasicama kuće koja okuplja vremešne umjetnike ili naučnike, a više o slobodi mišljenja koja se u ovom slučaju osporava čak i predsjedniku SANU, ma šta neko o ovoj ustanovi mislio.
Jer, mislio neko ovako ili onako, teško je prenebreći činjenicu kako u stvarnosti, organi Srbije nemaju nikakve nadležnosti čak ni nad sjeverom Kosova, na teritorijama gdje je većinsko stanovništvo srpsko.
S druge strane, kako stoji u redakcijskom kometaru lista Danas na primjer, dijalog o statusu i dalje traje i na njemu insistira međunarodni faktor. Što opet može biti protumačeno da ništa nije gotovo ili da se, pak, čeka samo to famozno priznanje.
“Taj pravno-politički vakuum upravo ostavlja prostor za različita tumačenja, ali ono što je nedopustivo, a čega smo sve češće svjedoci, jeste da zbog iskazanog stava ili mišljenja o statusu Kosova neko preživljava linč,” zaključuje Danas.
Nikome sve, a svakome dovoljno
A šta kaže onaj koji se za sve pita u Srbiji i kome memorandumska politika nije (bila) strana.
“Ne razumem histeriju zbog reči Vladimira Kostića, iako sa njim u mnogome nisam saglasan. Prvo mi moramo da razgovaramo i čujemo jedni druge, on je izneo svoj stav, kao što su mene napadali kad sam se zalagao za razgraničenje. A niko drugi nije ništa ponudio. Zamrznuti konflikt znači čekanje da neko prvi izvuče sablju, ja ne bi voleo da moji sinovi idu u rat. Borićemo se da dobijemo mnogo više od tog ništa”, izjavio je preddsjednik Srbije Aleksandar Vučić.
Ako se pažljivo pročita ovih nekoliko redova nije teško zapaziti kako je, zapravo, Vučić u ovom slučaju na Kostićevoj strani i da je protiv održavanja zamrznutog konflikta koji je i dalje većinsko mišljenje u Srbiji. I među akademicima i među običnim smrtnicima.
Ali, šta je to “nešto” (umjesto prosto “ništa”) što Srbija treba da dobije u dijalogu sa Prištinom, to niko ne zna. Pa ni sam Vučić. Otprilike tako glasi i njegova najnovija dosjetka poslije najnovijeg razgovora sa Miroslavom Lajčakom: “Nikome sve, a svakome dovoljno”. Šta to tačno znači za sada ne znaju ni Srpska akademija nauka i umjetnosti, ni obični građani. Ni Kostić, ni Bećković, a bogami ni Kusturica.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
