Živ je Sloba, umro nije

Kako je Slobodan Milošević sa familijom uskrsnuo u mini-seriji ‘Porodica’ na svom najomiljenijem čedu Radioteleviziji Srbije.

Boris Isaković izgledom, gestikulacijom i načinom govorenja bukvalno oživljava Slobodana Miloševića (Screenshot)
Boris Isaković izgledom, gestikulacijom i načinom govorenja bukvalno oživljava Slobodana Miloševića (Screenshot)

Već poslije emitovanja prve od pet epizoda televizijske serije Porodica, u produkciji Radiotelevizije Srbije i Telekoma, iznova se otvara pitanje zašto srbijanski autori poput tamošnjih političara, kada govore o ratovima devedesetih i raspadu Jugoslavije kao po nekom pravilu polaze tek od epiloga velike i krvave drame.

Od toga kako je sve počelo i kakvi su se sve zločini desili od 1991. do 1999. godine u zemljama bivše Jugoslavije svjesno bježi i scenarista i reditelj Bojan Vuletić, koji se prihvatio zadatka da širokoj publici prenese događaje iz vile “Mir” posljednjih 48 sati pred hapšenje Slobodana Miloševića.

‘Nježni’ otac zabrinut za sudbinu porodice

Okupljena je velika glumačka ekipa poznatih imena koju predvode Boris Isaković kao Milošević, Mirjana Karanović kao Mira Marković, Uliks Fehmiu igra Đinđića, Svetozar Cvetković Koštunicu… I već prvi utisak je da većina vjerno pred gledaoce donosi zadate im likove, dok Boris Isaković i izgledom i gestikulacijom i načinom govorenja bukvalno oživljava Slobodana Miloševića. Ali isključivo u ulozi nježnog oca zabrinutog za sudbinu svojih najmilijih, spremnog počiniti i samoubistvo ako je to u interesu njegove porodice i, dabome, vaskolikog srpskog naroda koji je vodio u besmislene ratove protiv komšijskih naroda. O zločinima i pokoljima, ali i odgovornosti za sudbinu miliona ljudi, uključujući i one iz srpskog etnosa zasad ni slova. Epska drama hiljada drugih porodica sa Balkana za autora nije tema.

Sigurno je da gledanje tek jedne epizode možda i ne ostavlja mnogo prostora za njeno kompleksnije sagledavanje i procjenjivanje, ali je i na osnovu toga sasvim jasno kako se radi o projektu svojevrsne rehabilitacije politike koju je vodio bračni par sa Dedinja, a koja se može lako očitati ne samo po trenutnoj vladalačkoj strukturi u Srbiji, nego i naporima ekipe iz devedesetih da reafirmiše svoje ideje od prije dvije ili tri decenije.

Vidjelo se to mnogo puta posljednjih godina, a Porodica je izgleda samo još jedan korak prema nadolazećem sve izvjesnijem narativu o Miloševiću kao srpskom junaku i mučeniku koji zaslužuje bolje počivalište od onog ispod krošnji dvije požarevačke lipe. I na kraju, naravno, uz spomenik zahvalnog srpskog naroda…

Ništa nije slučajno

Činjenica da se igrano-dokumentarna serija Porodica bavi događajima od prije 22 godine ne prikriva onu važniju i vremenski okrugliju – 20 godina od NATO bombardovanja tadašnje Savezne Republike Jugoslavije (tačnije Srbije i Crne Gore) koja će biti uvod u 5. oktobar i prevrat 2000. godine, a potom hapšenje i isporuku Slobodana Miloševića Haškom tribunalu za zločine u bivšoj Jugoslaviji (i Ruandi).

Ne može nikako biti slučajno da na srbijanskim televizijama sa nacionalnm frekvencijom, uključujući i Miloševićevo čedo RTS koju je opozicija godinama s pravom nazivala TV Bastiljom te sudbinske događaje u talk-show programima objašnjavaju isključivo ljudi koje je Tribunal osudio za ratne zločine, poput Nikole Šainovića, predsjednika tadašnje savezne vlade, generala Milana Lazarevića, komandanta Prištinskog korpusa Treće armije ili vođe radikala Vojislava Šešelja. Istina, oni su već svoje kazne “odležali”, ali se i dalje osjećaju kao pobjednici u najboljoj srpskoj tradiciji proglašenja svih svojih poraza u pobjede.

Tako je i njihov komandant Slobodan Milošević sve poraze proglasio pobjedama, uključujući i onaj iz 1999. kada je potpisivanje kapitulacije i napuštanje Kosova proglasio pobjedu nad moćnom zapadnom vojnom alijansom.

Zanimljivo je i da se u toj velikoj “pobjedi” kalkuliše sa ukupnim brojem žrtava koje se kreću u zavisnosti ko podatke saopštava u rasponu od 2.000 do 4.000 vojnika i civila. Jedina koja navodi precizne podatke o broju stradalih za vrijeme NATO bombardovanja je Nataša Kandić iz Fonda za humanitarno pravo, a koje niko nije demantovao.

Ova nevladina organizacija poimenično je navela da je u NATO napadima život izgubilo 754 ljudi, i to 454 civila i 300 pripadnika oružanih snaga. Među civilima je 207 srpske i crnogorske nacionalnosti, 219 civila Albanaca, 14 romskih civila i 14 pripadnika drugih nacionalnosti. Ukupno je stradalo 274 pripadnika vojske i policije Jugoslavije i 26 pripadnika Oslobodilačke vojske Kosova.

Šta je Koštunica stvarno obećao Miloševiću

Ali, vratimo se još jednom na seriju Porodica koja tek treba da odgovori na to kako je došlo do dramatičnog sunovrata vladalačke porodice Milošević, koja će svakako ostati u istoriji kao simbol raspada jedne države i jednog društva, ili kako se to balkanski kasapin preobratio u glavnog faktora mira na Balkanu, a na kraju završio u pritvorskoj jedinici Haškog tribunala, gdje je i umro neosuđen za svoje zločine. Kako je serija krenula od takvih odgovora neće biti (skoro) ništa.

Hoće li se autori dodirnuti možda ključnog dogovora između do tada neprikosnovenog vlastodršca sa opozicijom koja je u trenutku preuzimanja vlasti obećala Miloševiću da neće biti isporučen u Haag ako se mirno povuče i prizna rezultat izbora i to je veliko pitanje. O tim zakulisnim igrama proteklih godina je procurilo jedinu da mu je Vojislav Koštunica to stvarno i obećao nakon što je Milošević u obraćanju naciji poručio kako je došlo vrijeme da se više posveti svom unuku Marku…

Ali o tome nećemo saznati ništa novo dok se ne otvore i dalje zaključane i dobro čuvane arhive.

Prve reakcije uglavnom negativne

I sama serija rađena u apsolutnoj konspiraciji, svaki član ekipe potpisao je prije početka snimanja obavezu da o njenom spremanju neće iznositi ama baš ništa u javnost, kao i događaji o kojima se govori, a čiji neki od aktera i danas sasvim javno defiluju političkom scenom u Srbiji ukoliko nisu u zatvorima ili kakavom biznisu, već sinoć (ponedjeljak uveče) naišli su na burne reakcije.

Za razliku od političara koji zasad mudro šute, obični puk nije krio osjećanja, a gdje drugdje nego na društvenim mrežama na kojima su komentari uglavnom negativni. Pored ocjena dobar ili sasvim gledljivo, te pohvalama glumačkom dijelu ekipe, kritike se uglavnom vrte oko toga da su autori “promašili temu”. O tome najbolje govori mišljenje jednog Beograđanina na Twitteru.

“Hebe mi se da gledam film, seriju, šta god da je o poslednjim satima monstrumskog para Milosević-Marković pred hapšenje. Interesuje me film/serija o užasu koji je priredio 90-ih – o ratovima, zločinima, ubistvima političkih protivnika, premlaćivanjima, uništavanju građanskog društva.”

Drugi tviteraš će napisati kako mu je OK da pogleda jer je, kako kažu, sve rađeno na osnovu istinitih događaja. “Ali ako bude ‘romantizacija’ jadne i ničim zasluženo porodice Milošević, onda ih treba spaliti na Terazijama”, zaključuje on.

‘Volim i ja vas’

Atmosfera koja je napravljena već uveliko podsjeća na neke druge manje ili više primjere pokušaja rehabilitacije istorijskih ličnosti. Kao što je, naprimjer, slučaj komandanta Jugoslovenske vojske u otadžbini, četničkog vođe Dragoslava Draže Mihailovića koji je poslije Drugog svjetskog rata zbog ratnih zločina i saradnje sa okupatorom osuđen na smrt strijeljanjem. Godinama je o njemu razvijan mit kao nepravedno osuđenom patrioti o čemu je spjevan i stih “Živ je Draža, umro nije” (“dok je Srba i Srbije”) da bi na kraju i on i njegov pokret bili rehabilitovani i ušli u đačke čitanke kao antifašisti rame u rame sa partizanskim jedinicama.

Prije nekoliko godina, u Beogradu su mnogi šetali sa krampama i lopatama u potrazi za njegovim grobom, tragajući za mjestom gdje je ukopan ili bačen u kreč.

Što se tiče Miloševića, zna se gdje je i kako je ukopan, ali se to ni tada ni danas nije svidjelo mnogim njegovim saborcima. Zato i na svojevrstan njegov comeback ili barem njegovog duha nije nikakvo iznenađenje. Otud i serije koje bi da naprave jednu sasvim drugu priču o njemu, daleko od obične da je bio na pogrešnoj strani istorije. Otud mu i sasvim pristaje originalni Dražin stih “Živ je Sloba, umro nije”. Čuj umro. Ubili ga dušmani.

Kao i onda, tako i danas, nasred Terazija gomila kao u transu skandira: “Slobo, mi te volimo”, a on joj odgovara: “Volim i ja vas”.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Prije 20 godina u Beogradu su organizovane demonstracije nakon kojih je srušen režim Slobodana Miloševića. Srbija je od tada izašla iz desetogodišnje blokade i izolacije. Tadašnji učesnici u vlasti 20 godina kasnije ponovo zauzimaju najvažnije položaje i funkcije u zemlji.  

Više iz rubrike Piše
POPULARNO