U racionalnom društvu ključni je posao nosilaca vlasti, kao i svih ostalih upravljača, smanjivanje neizvjesnosti u sustavu. Uspješna su ona društva u kojima je postupanje vlasti i nosilaca vlasti predvidivo, proračunljivo i ne izaziva dodatnu nestabilnost.
U parlamentarnim republikama, sustavima parlamentarne vlade u kojima nosilac suvereniteta nije monarh nego izabrani predstavnik, uloga Predsjednika republike uglavnom je svedena na predstavljanje suvereniteta, njegove se ovlasti svode se na one koje ima, na primjer, Britanska kraljica.
Ona je nepogrešiva, jer ne može činiti ništa, a zbog svoje „nepogrešivosti” uživa društveni status i renome. U parlamentarnoj republici od Predsjednika se očekuju suzdržanost, uravnoteženost, distanca prema svim političkim opcijama, jer on ne predstavlja tek jednu od stranaka, kao ostali akteri na nacionalnoj političkoj razini, nego cijeli narod.
U miru i stabilnim situacijama predsjedničke su ovlasti tek simbolične, ali kad nastupi kriza, a pogotovo ratno stanje, one se povećavaju, a Predsjednik obično djeluje kao svojevrstan krizni menadžer.
O tome kako u političkoj krizi treba djelovati predsjednik u parlamentarnoj republici najbolje smo mogli učiti od austrijskog predsjednika Alexandra Van der Bellena, koji je nakon raspada koalicije narodnjaka i desničara, uz prijelaznu vladu i nove izbore, svojoj državi osigurao mirnu tranziciju, bez napetosti i nestabilnosti, i to u uvjetima u kojima se činilo da su institucije ozbiljno poljuljane.
Za razliku od mudrog bečkog profesora, koji je ozbiljnu strukturnu krizu pretvorio u miran, predvidiv i siguran proces, njegov hrvatski kolega Zoran Milanović, nakon godine dana mandata, koji je počeo obećavajuće, uspio je zemlju dovesti na rub ozbiljne političke krize, čiji se ishod čini prilično neizvjesnim.
Početak mandata bio sjajan
Početak njegova mandata bio je sjajan – bez nepotrebne pompe, obilježen dostojanstvenom skromnom ceremonijom bez pretencioznosti, neprimjerenih s obzirom na ograničene predsjedničke ovlasti.
I govor koji je pratio inauguraciju činio se obećavajućim, najavljivao je društvenu integraciju i jačanje institucija.
Snažan naglasak mandata dogodio se prošlog ljeta, na dvadeset i petu obljetnicu Oluje. I Predsjednik i Premijer održali su sjajne integrativne govore, jasno izrazili pijetet prema svim žrtvama rata, uključujući i stradanje srpske nacionalne zajednice u Hrvatskoj, a odgovor te zajednice, koji je izrekao potpredsjednik Vlade koji predstavlja tu zajednicu Boris Milošević, bio je na jednakoj razini.
Tih dana, definirajući poziciju srpske zajednice, njen najvažniji policy planer, Milorad Pupovac, izgovorio je važnu misao: naglasio je konstitucionalni patriotizam kao jednu od ključnih odrednica političkog identiteta Srba u Hrvatskoj.
To znači da Srbi ovdašnji Hrvatsku doživljavaju kao svoju domovinu i namjeravaju svoje probleme rješavati u njenu okviru. S malo patetike mogli bismo ustvrditi da tom Pupovčevom rečenicom “završava građanski rat” i da se srpska zajednica u Hrvatskoj čvrsto integrira u državni korpus.
I doista, nekako istovremeno s ovom rečenicom, u susjedstvu je “proključao” koncept “Srpskog sveta” kao neoradikalske verzije “Velike Srbije”, a ta nova destabilizacija regije, koja se osjetila i u BiH i u Crnoj Gori, u Hrvatskoj nije imala nikakva utjecaja na unutarnji politički život.
Odnosi Predsjednika i Vlade bili su iznenađujuće mirni dugo vremena, iskrice oko toga treba li ili ne, proglasiti izvanredne okolnosti zbog pandemije, jer je predsjednik Milanović nastojao steći dodatne ovlasti i utjecaj na vladinu politiku, ali kad u tome nije uspio, nije dodatno zatezao odnose.
Ozbiljnije je postalo tek u listopadu prošle godine, kad je uhapšen dotadašnji direktor kompanije JANAF, operatera hrvatskog naftovoda.
On je mjesecima bio predmet nadzora policije, a u to vrijeme predsjednik Milanović je zalazio u njegov privatni “klub”, i dok su zbog pandemije ugostiteljski objekti u Zagrebu bili zatvoreni.
Javnost je razglabala o Milanovićevu druženju u opskurnom klubu i ovome je situacija postala neugodna, iako ozbiljna pitanja o “dubinskim” vezama između Milanovića i tog menadžera nisu došla na dnevni red.
Međutim, Milanoviću je postalo jasno da policija i o tome, vjerojatno o njegovoj povezanost s opskurnim naftnim tajkunom, za kojeg su posredno ili neposredno radili i Milanović i uhapšeni direktor, zna itekako mnogo.
Tada je poput legendarnog Lakija iz drame Dušana Kovačevića postao “malo nervozan” i započeo je prvi val verbalne agresije prema svima koji su mu se našli na putu – od Vlade, preko nevladinih udruga, pa do političkog analitičara prof. Žarka Puhovskog. Kao što je planuo, taj val agresije i neprimjerenog ponašanja Predsjednika postupno se ugasio.
Igra zvana ‘appeasment’
Ponovno je, međutim, planuo kad se Milanović našao suočen s prvom pravom predsjedničkom ovlašću, i to upravo u vrijeme predizborne kampanje za lokalne izbore.
Još od prošle jeseni, u hrvatskim uvjetima u kojima Vlada, doduše, ima minimalnu većinu u Saboru, a opozicija je posve neprepoznatljiva i bezidejna, Milanović je uživao u procjeni kako je on zapravo ili pravi šef opozicije, ili čak i jedina prava opozicija u Hrvatskoj.
Odjednom je shvatio da za ulogu “glavnog opozicionara” ima itekako snažna oruđa u rukama, pa je pokrenuo političku akciju kojom je htio poniziti premijera Plenkovića i Vladu i pokazati ih politički nemoćnima.
Od promjene Zakona o sudovima 2018. godine u Hrvatskoj je procedura izbora predsjednika Vrhovnog suda regulirana tako da Državno sudbeno vijeće, dovoljno vremena prije isteka mandata aktualnog predsjednika Vrhovnog suda, raspisuje javni poziv na koji se mogu javiti zainteresirani kandidati, koji ispunjavaju kriterije i koji izrade program svog rada, DSV te prijedloge dostavlja Predsjedniku, a on, nakon što formalno zatraži mišljenje Opće sjednice Vrhovnog suda, odabere jednog od kandidata i njegovo ime pošalje na potvrdu Saboru. Sabor njegova kandidata mora potvrditi natpolovičnom većinom glasova svih zastupnika.
Milanović je nedavno dobio od Državnog sudbenog vijeća imena i programe troje kandidata, ali je odlučio da ne želi podržati niti jednoga od njih.
Jasno je da je u tom slučaju trebao DSV obavijestiti da ne prihvaća kandidate i zatražiti raspisivanje novog javnog poziva.
Umjesto toga pokušao je zaigrati igru koju bismo mogli opisati pojmom iz teorije međunarodnih odnosa – “appeasment”. Tim se pojmom opisuje stanje u kojem slabiji akter, služeći se agresivnošću i nepredvidivim ponašanjem, jačem akteru pokušava nametnuti svoje rješenje.
To je ono što Hitler tridesetih radio Chemberlainu i Antanti, koji su popuštali njegovoj agresiji, pristajali na ustupke i bili uvjereni da spašavaju mir.
Upravo tako Milanović je pokušao parlamentarnoj većini nametnuti kandidaturu inače dobre kandidatkinje za predsjednicu Vrhovnog suda, profesorice krivičnog procesa Zlate Đurđević.
Da bi appeasment pristup bio uvjerljiv, bilo je nužno stvoriti uvjete snažne agresije, a Predsjednik, čini se, cijelu proceduru nije prepustio Saboru, nego je snažno lobirao na stranke unutar vladajuće koalicije da u produciranom sukobu stanu na njegovu, a ne na stranu premijera Plenkovića.
Zaoštravanje u političkoj areni tek slijedi
U tome u prvom pokušaju nije uspio, a jedan od, po njegovu mišljenju, glavnih krivaca za neuspjeh je šef srpske manjinske stranke, član parlamentarnog odbora za Ustav, Milorad Pupovac, koji na tom Odboru, unatoč Predsjednikovim zahtjevima, nije glasao za stav da je Milanovićev prijedlog ustavan, iako ne poštuje zakonsku proceduru.
Milanoviću je teško pao neuspjeh, a DSV-u se sa zahtjevom da raspiše novi javni poziv ipak na kraju javio i zahtijevao žurnost postupka.
U ponovljenoj proceduri Milanović će ponovno kandidirati profesoricu Đurđević, koja će ovog puta poštovati zakonsku proceduru i javiti se na natječaj.
Međutim, budući da je pristala sudjelovati u Milanovićevu pokušaju appesasmenta, ona je sada neprihvatljiva HDZ-u, jer smatraju da se sudjelovanjem u izigravanju načela vladavine prava svrstala i diskreditirala kao kandidat za prvu osobu sudbene vlasti.
Skandali koji su u međuvremenu isplivali na površinu u hrvatskoj sudbenoj vlasti (korupcija u slučaju Mamić) u javnosti je povećala nezadovoljstvo stanjem u sudstvu i učvrstila zahtjeve za brzom reformom pravosuđa, a Milanović stvara utisak kao da je samo i jedino njegova kandidatkinja ta koja takvu reformu može provesti.
Zaoštravanje u političkoj areni tek slijedi: Milanović će sada moći kandidirati Zlatu Đurđević, ali je malo vjerojatno da bi ona mogla biti izabrana. Nju će poduprijeti ljevica i stranke centra, i to i one koje sudjeluju u vlasti, i one koje su u opoziciji.
Jasno je da je neće poduprijeti nacionalistički radikali, kojima je ona neprihvatljiva zbog srpskog porijekla, a “politički korektno” joj predbacuju osporavanje sudske odluke o izručenju dvojice komunističkih šefova tajnih službi na osnovu Europskoga uhidbenog naloga izdanog na sudu u Muenchenu (posljedica tog procesa je bila osuda ove dvojice na doživotnu robiju).
Napad na Milorada Pupovca, svirep i bezobziran, čvrsto je vezan uz Milanovićevu strategiju. Pupovca je napao kategorijalnim aparatom desnih radikala, koji osporavaju izborno zakonodavstvo koje pripadnicima manjinskih zajednica osigurava parlamentarnu zastupljenost.
Milanović je, pokazujući da ne razumije temeljna načela zakonske zaštite i reguliranja prava manjinskih zajednica, ustvrdio da je on, a ne Pupovac, stvarni lider Srba u Hrvatskoj, jer da je za njega glasovalo više Srba nego li za Pupovca.
Kao što je nedavno BiH poručio “sapun a ne parfem”, braneći neki prizemni interes svoj financijera – naftnog “magnata”, tako je sada i Pupovca nazvao “prljavim”, koristeći se metaforom “Ružni, prljavi, zli”.
U maniri svakog pravog agresivca, njega je optužio za agresiju i zloupotrebu društvene moći, pa čak i za korupciju, te bez ikakva dokaza počeo naklapati o korupciji unutar aktualne vlasti, u kojoj po njegovu Pupovac sudjeluje.
Koncept konstitucionalnog patriotizma
Svako normalno društvo aktera, kakav je Milorad Pupovac, nosilo bi kao malo vode na dlanu. Premijer se prema njemu kao koalicijskom partneru i ponaša primjereno, ali s druge strane Predsjednik, zajedno s nacionalističkim radikalima, sotoniziraju ga i prokazuju kao navodnog eksponenta beogradske čaršije.
I to Pupovca koji sudjeluje u izgradnji “zaštitnog zida” koji se zasniva na konceptu konstitucionalnog patriotizma.
Pomislite samo koliko bi lakše bilo živjeti u Bosni i Hercegovini, da lideri tamošnje srpske zajednice smatraju da su bosansko-hercegovački Srbi dio političkog korpusa BiH i da je sve probleme nužno rješavati unutar te države, figurativno rečeno – u Sarajevu, pa da onda unutar svoje zajednice čvrsto zagovaraju takvu koncepciju i učine je dominantnom. (Naravno, ne bi bilo “naodmet” da jednaki stav zauzmu i lideri hrvatske zajednice.)
Milorad Pupovac samo je još jedna od žrtava Milanovićeve strategije nametanja (njegova appeacementa), a budući da je očito da se u odnosu na tu strategiju Vlada neće postaviti chamberlainovski, jasno je da će se izbor novog predsjednika Vrhovnog suda pretvoriti u ozbiljnu političku borbu, koja će kontaminirati odnose u društvu.
Naravno, Milanović pokušava premijera Plenkovića i HDZ diskreditirati pred lokalne izbore, ali ne čini se da bi nakon što oni prođu moglo doći do rekonsolidacije odnosa, kao što se dogodilo nakon provale napetosti u listopadu lani.
Tim više što trenutno nije blokiran samo izbor predsjednika Vrhovnog suda, nego i imenovanje tridesetak šefova hrvatskih diplomatskih i konzularnih predstavništava, a Hrvatska već sad nema veleposlanika u Parizu, u Vatikanu, niti generalnih konzula u nekim osjetljivim mjestima u susjednim državama.
Ozbiljni politički akteri ponekad ulaze u destabilizirajuće sukobe, ali njih nikad ne započinju bez jasne “izlazne strategije”.
Hrvatski je Predsjednik i u ovaj sukob ušao bez takve izlazne strategije, a ne vidi se da izlaznu strategiju ima i druga strana.
Zbog toga je sve izglednije da Milorad Pupovac, ali i njegova koncepcija integracije srpske zajednice u hrvatski politički korpus neće biti zadnje kolateralne žrtve ovoga političkoga pozicijskog rata.
