Srbija i regija nikad umorniji od lidera

Stvari su potpuno jednostavne: Srbija više nikome i nikada neće biti lider na Balkanu, ma koliko to vođi bilo nejasno i neprihvatljivo.

Srbija će dobiti dugo priželjkivanog vožda koji će na krilima 'događanja naroda' zgaziti sve na svom paklenom putu (EPA)
Srbija će dobiti dugo priželjkivanog vožda koji će na krilima 'događanja naroda' zgaziti sve na svom paklenom putu (EPA)

Mnogo godina i ratova prošlo je otkad je Dušan Čkrebić poručio Ivanu Stamboliću “Srbija je umorna od lidera” i upravo tom rečenicom pripremio teren za definitivni uzlet Slobodana Miloševića na državni tron Srbije.

“Diferencijacija” sa svim neistomišljenicima na kojoj bi pozavidio i sam Josef Visarionovič (“nema čovjeka, nema problema”) počela je na čuvenoj Osmoj sjednici (Centralnog komiteta Saveta komunista Srbije). Ostalo je istorija.

Srbija će dobiti dugo priželjkivanog vožda koji će na krilima “događanja naroda” zgaziti sve na svom paklenom putu. Ukinuće najprije autonomije Vojvodine i Kosova (“oj, Srbijo iz tri dela, ponovo ćeš biti cela”), nakon čega će krenuti na suludi put bez povratka prepun zločina i razaranja po članicama bivše “naše zemlje ponosne“, a na kraju brutalno likvidirati i svog kuma i političkog oponenta Stambolića.

Propaganda umjesto literature

Poslije relativno kratkog intermeca (2000-2012) kakve-takve demokratizacije Srbije, sljedbenici Miloševića dobili su nasljednika koji ne samo da je postao neprikosnoveni lider (ili vođa, kako vam drago) svega u Srbiji, nego se sve češće kandidira i za lidera u regionu ili barem “srpskom svetu”, kako on naziva taj svoj imaginarij, neskriveno aludirajući na dijelove i entitete nekih susjednih država čiji je suverenitet neupitan, kako za Evropsku uniju, tako i Ujedinjene narode. Zbog toga što mu je, kako naprestano ponavlja, briga za Srbe “u rasejanju” prioritet narativa za osvajanje glasova domicilnih Srba. Srbi svi i svuda, kako je to odavno propisao Vuk Stefanović Karadžić. Ko drukčije kaže kleveće i laže i biva podvrgnut činima ili (polu)zvaničnim anatemama i raznim drugim oblicima stigmatizacije.

Potpuno je jasno zašto mu vladavina čvrste ruke, poznatija kao lupanje pesnice u sto, ali i u još koječega drugog, prolazi na domaćoj sceni (slijepa ljubav prema vođi ovdje stanuje i prije i poslije Domanovića), jasno je i zašto mu to prolazi kod ruske i kineske “braće” (oni su sistem vladavine istočnjačkih despotija doveli do savršenstva), ali kako takvo razmetanje bez pokrića prolazi u Evropi, e to nije baš najjasnije.

A stvari su potpuno jednostavne: Srbija više nikome i nikada neće biti lider na Balkanu, ma koliko to vođi bilo nejasno i neprihvatljivo i to mu treba ponavljati sve dok ne nauči. A Evropa k’o Evropa, uvijek je na Balkan gledala ne kao svoj vlastiti meki trbuh nego, nažalost, prečesto tek kao neku daleku svoju koloniju u Africi, Aziji ili Južnoj Americi.

Vrijeme Čkrebića i samozvanih lidera je davno prošlo, pogotovo onih domanovićevskog tipa. U literalnoj verziji narod ide poslušno za svojim slijepim vođom, naravno i ne znajući da je vođa slijep. U stvarnom životu literatura ne predstavlja skoro ništa, a propaganda može sve, pa i slijepcu omogućiti najvidovitije oči.

Iako je fakat da Srbija nikad nije bila umornija od lidera, zapravo ovog jednog koji je uzurpirao sve poluge vlasti u zemlji, indikativno može biti kako se u posljednje vrijeme Aleksandar Vučić upinje pokazati kao najuspješniji lider ne samo u Srbiji nego i u okruženju. Što mu i nije tako teško s obzirom na činjenicu da je zaboravljanje jedna od osnovnih karakternih osobina balkanskog čovjeka. Uz ugrađenu potrebu da ga uvijek neko drugi “vodi” kao najlakši način skidanja lične odgovornosti sa sebe pogotovo kada je u pitanju njegov vlastiti život.

Zaboravljeno i znakovito Bogdanovićevo pismo

Najbolju i do danas nenadmašenu reakciju o Srbiji umornoj od lidera još je te 1987. godine, kada je ta naizled sasvim benigna rečenica izgovorena, ispisao je nekadašnji gradonačelnik Beograda Bogdan Bogdanović, jedan od najpoznatijih svjetskih arhitekata i autor sjajnih skulptura poput “Raspuklog cvijeta” u Jasenovcu o čemu je i Al Jazeera objavila izvanredan tekst povodom 30. godišnjice njenog nastanka.

Zbog nikad veće aktuelnosti Bogdanovićevog uratka i proste činjenice što ga zbog prevelike medijske “kontrole” i onda i danas, većina u Srbiji (i regionu, kako se to politički korektno danas kaže) nikad nije ni pročitala, ponovićemo još jednom neka njegova pitanja i odgovore.

“Da li je Srbija umorna od lidera, da li je uopšte umorna i od koga, i od čega, ili je, možda, neograničeno neumorna?,” pita se Bogdanović u pismu Centralnom komitetu SK Srbije.

“Da je Srbija umorna, dragi moji drugovi, to vi vrlo dobro znate, baš kao i ja, kao što i svi znamo. Srbija je stvarno umorna, ali ne samo od lidera (ako je pravih i mudrih učitelja i prevoditelja ikada i imala), umorna je od polulidera i od lidera polutana, a njih je uvijek bilo u zadivljujućim (i zadavljujućim) količinama i nikada joj nisu zafalili”, pisao je Bogdanović. Uzalud.

Nadolazeće vrijeme pokazaće i ostale tvrdnje jednog od najpoznatajih srpskih inelektualca iz ovog pisma koje će kasnije uvrstiti kao sastavni dio svog djela “Mrtvouzice, mentalne zamke staljinizma”.

Napisaće Bogdanović i da je Srbija umorna od poigravanja nacionalnim dramama i od njihovog razbijanja u sitne aspre i groševe dnevne politike; svoje istorije koju ne razumije i nad kojom se čudi; teških, tragičnih, možda i besmislenih ratova koje je vodila; od truba i doboša koji i na izmaku dvadesetog stoljeća još odjekuju u njenom duhu i sluhu; svoga straha od apstrakcija, od viših apstrakcija; od fabrika koje ne rade niti će proraditi; zapuštenih i izopačenih gradova; zagađene prirode i zatrovanih rijeka.

“Srbija na istoku, Srbija na marginama civlizacije, umorna je od civilizacije koja je nikada valjana nije ni dodirnula. Srbija je umorna od svoje palanke. Srbija je umorna od sebe same, od svoje palanke, od svoje palanačke samodestrukcije,” napisaće Bogdanović uz objašnjenje kako to nije dekonstrukcija, “već nepovratno samorazaranje, samouništenje panikom od drugog i drugih, samouništenje nepovratnom zavadom sa drugim i drugima”.

Blagovoremeno je upozorio Bogdanović i na mogućnost da Srbija doživi sudbinu posljednjih balkanskih Indijanaca u Evropi a kao završnu dijagnozu napisao i sljedeće:

“Srbija je umorna od svoje zavade sa Evropom koju ne poznaje i ne razume, od zavade sa Srednjom Evropom koju nipodaštava i prezire, umorna je od svoje neobjašnjive i komične austrofobije, 99 godina posle svega, umorna je od svoje istočne opcije, od svoje minimesijanske sveslobodarske opsesije, umorna je od svojih svenarodnih i svenaprednih prometeja, od svog večitog pravoverja od svoje političke i svake druge ortodoksije.”

Milošević, Đinđić ili Potemkin

Danas, 34 godine poslije Osme sjednice i zaboravljenog Bogdanovićevog pisma i samog Bogdanovića, srbijanski se novi vođa izrastao ispod šinjela Vojislava Šešelja i Tomislava Nikolića i u samoj Srbiji doživljava na sasvim različite načine. Nekad kao bivši zakleti radikal koji je samo obukao evropsko odijelo, dok ga mnogi vide kao nastavljača ideja njegovih prethodnika Miloševića ili Đinđića, iako su oni bili antipodi u svakom smislu. Ima i onih koji kažu “ma kakvi bakrači”, tvrdeći da Vučić nije ni novi Milošević ni novi Đinđić i radije ga porede sa onim ruskim knezom Grigorijem Aleksandrovičem Potemkinom koji je, kao što je poznato, gradio lažna sela isključivo da bi impresionirao caricu Katarinu Drugu.

I površnom analizom, međutim, najtačnije je ustvrditi kako argumenata za sva tri poređenja ima, ali da najnoviji vođa Srbije nikako nije “tri u jedan”, već po potrebi mijenja i Miloševićevo, i Đinđićevo i Potemkinovo odijelo, u zavisnosti od trenutnih njegovih namjera i cijelog njegovog propagandističkog tima, što ga je dovelo u poziciju koju je u novijoj istoriji do sada imao još samo Milošević.

U odnosu na davno Bogdanovićevo upozoravajuće pismo, ipak, nije lako odgovoriti gdje je danas Srbija, osim činjenice da je sve udaljenija od Evrope, a sve bliža Rusiji i Kini, što je najvidljivije upravo u svjetskoj pandemijskoj krizi. Zahvaljujući odličnim vezama sa ruskim i kineskim zvaničnicima, Srbija je među prvima uspjela osigurati dovoljan broj vakcina i uz manji broj britanskih i američkih, prednjači u imunizaciji svog stanovništva u regionu, ali i u Evropi.

Srbija umorna od poraza

Nije slučajno da svaka informativna emisija na svih pet televizija sa nacionalnom frekvencijom počinje informacijom kako je Srbija prema broju vakcinisanih prva u regionu i druga u Evropi, kao što nije slučajno da je Vučić lično nosio prve vakcine u Sjevernu Makedoniju, Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru, ma koliko se na takve (rijetke) geste dobre volje i saradnje u regionu u dijelu javnosti s razlogom gledalo sa podozrenjem (“Čuvaj se Danajaca i kad darove nose”).

Vučić je vrlo dobro shvatio da je građanima poslije decenija poraza i beznađa potrebno dati novu nadu u vidu konkretnih pobjeda. On je daleko od toga da misli kako je Srbija umorna od lidera (u njegovoj Srpskoj naprednoj stranci mu to i nema ko reći), ali je duboko svjestan činjenice da je Srbija umorna od poraza i da su joj nasušno potrebni uspjesi kakav je vakcinacija, bez obzira što se broj zaraženih, umrlih ili zaključanih i dalje povećava.

Pošto je već godinama neprikosnoveni lider svega i svačega u Srbiji, uprkos stalnim ali i traljavim osporavanjima iz intelektualnih i opozicionih krugova, utisak je da svoje najnovije izlete u region kreira kao svoje male internacionalne pobjede koje treba čitati prije svega kao nagovještaj jačanja svima neophodnih i dobrodošlih ekonomskih i drugih veza. Uz samo jedan mali preduslov koji se zove poštivanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta susjednih država.

Svaki drugačiji pristup, bez ravnopravnosti i dobrovoljnosti u rješavanju pitanja od zajedničkog interesa, odveo bi, ne samo Srbiju ,nego i čitav region, u nove katastrofe. Otkrića post festum da je vođa slijep, u tom slučaju, nikom ne bi donijela ništa dobro. Zavada sa drugim i drugima, kako je to mudro govorio Bogdanović, vodi samo jednom: samouništenju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Više iz rubrike Piše
POPULARNO