SAD i Kina: izbjegavanje krize

Bidenova administracija se priprema za strategiju Ključna tačka za Aziju 2.0, ali malo je tog što se može učiniti da se zaustavi napredovanje Kine.

Kineski predsjednik Xi Jinping rukuje se sa američkim potpresjednikom Joeom Bidenom dok poziraju u Velikoj narodnoj dvorani u Pekingu, Kini, 4. decembra 2013. (AP)

Vodeće svjetske sile, SAD i Kina, su poput ogromnih glečera koji se polako, ali sigurno kreću ka sudaru. Njihov hladni sukob i takmičenje predoodređeni su da dominiraju 21. stoljećem kao što je Hladni rat dominirao drugim dijelom prošlog stoljeća, i više od tog.

Stoga pristaje da se njihovi timovi susreću na Aljasci 18. marta kako bi odvratili rani sudar sa ozbiljnim posljedicama za obje ove nacije i svijet.

Rani izvještaji da se ove dvije vlade nisu mogle složiti ni oko okvira za ovaj sastanak na visokom nivou, ne upućuju na dobar ishod. Peking ovaj sastanak vidi kao početak “strateškog dijaloga”, ali Bidenova administracija, koja je zvala na ovaj sastanak, smatra to jednim događajem na kojem će možda obavijestiti Kinu u vezi njihovih razlika.

Na površini, ovo može izgledati kao nesporazum u vezi diplomatskog jezika. Ali u stvarnosti, predsjednik Xi Jinping je u žurbi da normalizira njihov odnos velikih sila kao svjetski vodeći G2, dok bi predsjednik Joe Biden želio vidjeti Kinu kako umanjuje svoju stratešku posturu i ublažava svoje prijeteće ultimatume prije vraćanja na normalno stanje u ovom bilateralnom odnosu, koji se pogoršao pod vlašću njegovog prethodnika Donalda Trumpa.

Istini za volju, ovaj odnos nije bio baš savršen ni tokom osam godina Obamine administracije. Iako je predsjednik Barack Obama održavao uljudan ton sa Pekingom i pozdravio konstruktivnu, odgovornu i snažnu Kinu, njegova strategija “Ključna tačka za Aziju” zapravo je bio ozbiljan pokušaj da se suzbije Kina u usponu.

Trumpov populističko-nacionalistički kurs

Ali Trumpovo povlačenje iz Transpacifičkog partnerstva potkopalo je Obaminu strategiju suzbijanja. On je ubio ekspanzivni sporazum o slobodnoj trgovini, koji je uključivao 12 nacija koje čine 40 posto svjetske ekonomije i koji se mogao suprotstaviti kineskoj moći na kontinentu.

Umjesto toga, Trump je prigrlio populističko-nacionalistički kurs, optuživši Kinu za “krađu” i “silovanje naše države” kroz nepoštene trgovinske prakse i provodio je dvostruku politiku nuđenja sporazuma i prijetećih sankcija. Ali Peking nije magarac da ga se tjera mrkvom i batinom, i četiri godine kasnije, njegova je strategija donijela više štete nego koristi, dok se Kina širi u jugoistočnoj Aziji bez ometanja.

U međuvremenu je Trump povećao već kolosalne budžete Pentagona na 738 milijardi u 2020, dok je Xi požurio da modernizira i proširi kinesku vojnu moć dok su tenzije sijevale, prvenstveno u Južnom kineskom moru.

U ovoj hladnoj pozadini, Washington je intenzivirao svoju kritiku Kine.

Osudio je postupanje Kine prema muslimanima Ujgurima i proždiranje Hong Konga, upozorenje protiv potencijalne vojne invazije i pripajanja Tajvana.

Kritikovao je sveukupnu Pekingovu prijetnju po regionalnu stabilnost i njegovo “zveckanje sabljama” u strateškom, resursima bogatom Južnom kineskom moru.

Osudio je i opća kineska kršenja ljudskih prava, krađe intelektualnog vlasništva, manipulacije valutom i cyber napade.

Izostanak reakcije Pekinga

Ali svo to ogorčenje nije naišlo na reakciju Pekinga. Kina smatra da je Zapad najmanje kvalifikovan da propovijeda o pravima manjina, poštivanju nacionalnog suvereniteta, sigurnosti na internetu i prekoračenju vojnih ovlasti, uzimajući u obzir njegovu užasnu evidenciju na Bliskom istoku.

Još važnije, sve ove oštre kritike su zapravo simptomi i izgovori, a ne stvarni uzroci američko-kineskog neslaganja.

Stvarni uzrok sukoba leži u asertivnom usponu Kine kao regionalnog hegemona koji polako preoblikuje strukture moći u Aziji i američki pokušaj da suzbije njen utjecaj prije nego što postane ravnopravan suparnik ili istinska globalna sila.

Od Napoleonskih ratova, preko svjetskih ratova do Hladnog rata – geopolitika dva protekla stoljeća i njihove tragedije su većim dijelom oblikovane ovim tipom sukoba između dominantnih i svjetskih sila u usponu.

Kina, koju su dugo smatrali “uspavanim lavom”, konačno se probudila. I uprkos Xijevim uvjeravanjima da je to “miroljubiv, umiljat i civiliziran lav”, zbog njegove rike već drhte i prijatelji i neprijatelji.

Hoće li Kina nadmašiti SAD?

Kina se brzo kreće da poziciji koju smatra svojim “pravom” na čelu svjetske strukture moći i malo je toga što SAD može učiniti da je zaustavi.

Kina ima za cilj da nadmaši Ameriku kao najveću svjetsku ekonomiju uspostavivši globalnu mrežu ekonomskih odnosa kroz svoju ogromnu inicijativu Pojas i put.

Kina je također uspostavila različite multilateralne i finansijske institucije kao što je Šangajska organizacija za saradnju, BRICS, kao i Nova razvojna banka i Azijska infrastrukturna investiciona banka da se takmiče sa MMF-om i Svjetskom bankom kojima dominira Zapad.

Xi vjeruje da Kina odavno udara ispod svoje težine i da je krajnje vrijeme da Kinezi “učine Kinu ponovo velikom”. Ipak je ova država bila velika sila kroz veći dio svoje historije od 5000 godina.

Biden to sve dobro shvata i izgleda da potpuno razumije velike izazove koji su pred njim. Njegova administracija je već imenovala Kinu glavnom državnom prijetnjom za SAD.

Biden je brže bolje popunio svoj tim za nacionalnu sigurnost stručnjacima za Aziju, uključujući Kurta Campbella, idejnog tvorca Obamine strategije Ključna tačka za Aziju, kao svog “azijskog cara”, kako bi odgovorio na kineski izazov veoma rano.

Američki predsjednik će pokušati usporiti uspon i ekspanziju kineskog utjecaja kroz efikasnu strategiju suzbijanja. A za razliku od svog prethodnika, on zna da SAD ne može to sam. Potrebni su mu azijski i evropski saveznici. Očajnički.

Brojni izazovi pred Bidenom

Bidenov virtualni sastanak sa liderima Japana, Indije i Australije 12. marta mogao bi biti prvi korak ka Ključnoj tački za Aziju 2.0. Isto tako, naredni sastanci u Japanu i Južnoj Koreji njegovih državnih sekretara i ministara odbrane ove sedmice trebaju položiti temelje za efikasnu novu veliku strategiju.

Ali ovo bi se i dalje moglo pokazati kao težak zadatak jer su neki od ovih saveznika oblikovali vlastite vanjskopolitičke odnose sa moćnom Kinom tokom remetilačkog Trumpovog mandata. Evropska unija je, naprimjer, zaključila znameniti Sveobuhvatni sporazum o investicijama sa Kinom samo tri sedmice prije nego je Biden došao na vlast.

Štaviše, američki predsjednik će se sigurno suočiti s još većim izazovom jer je izgleda odlučio suprotstaviti se i Kini i Rusiji u isto vrijeme, što će pomoći da se ove dvije države zbliže.

Kada je Zapad ošamario Rusiju sankcijama u odgovoru na rusku vojnu intervenciju u Ukrajini i pripajanje Krima u martu 2014, Kina je pritekla u pomoć, potpisavši sporazum o cjevovovodu plina od 400 milijardi dolara sa Moskvom, samo dva mjeseca nakon zapadnjačke odmazde.

Slučaj Ukrajine je našao odjeka u Tajvanu među onima koji se brinu da bi i njihova država mogla doživjeti istu sudbinu.

Kina želi da joj se ovaj otok vrati mirno ali ne krije svoju ambiciju da pripoji Tajvan silom ako to bude nužno. Svega nekoliko dana nakon što je Biden došao na vlast, Kina je zaprijetila Tajvanu ratom ako bude tražio „nezavisnost“  – iako su ove dvije države zasebne od kraja građanskog rata 1949.

Sve ovo vodi ka izvjesnom pesimizmu o ishodu onoga što se čini kao neizbježni sudar. Ali ne mora završiti tragedijom.

Umjesto da podrže ovu ili onu stranu, azijske i druge velike sile kod kojih je mnogo tog na kocki kao što su Japan, Indija, Indonezija, Rusija i Brazil, da spomenemo neke, moraju se udružiti i odvratiti SAD i Kinu od rješavanja razlika na neuskusne načine.

Hegemonima kao što su SAD i Kina ne može se vjerovati kada imaju moć i ne treba im povjeriti globalnu sigurnost.

Izvor: Al Jazeera