Rješenje za iransku zagonetku

Kampanja „maksimalnog pritiska“ bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa protiv Irana bila je krajnje bezuspješna u poboljšanju regionalne ili globalne sigurnosti. Njegov nasljednik Joe Biden ne smije ponoviti istu grešku.

Trumpova politika prema Iranu bila je skoncentrisana na njegovo jednostrano povlačenje SAD-a iz Zajedničkog sveobihvatnog plana akcije iz 2015 – poznatog kao iranski nuklearni sporazum – u 2018. Ovaj potez, koji je direktno i agresivno promovirao izraelski premijer Benjamin Netanyahu, omogućio je SAD-u da ponovo nametne ozbiljne sankcije Iranu.

U to vrijeme je Iran u potpunosti poštovao uslove nuklearnog sporazuma, i nastavio ih je poštivati punih godinu dana nakon što je Trumpova odluka stupila na snagu, da da Evropi šansu da održi svoje obećanje da će zaobići američke sankcije. Ali Evropa nije ispunila to obećanje, pa je Iran počeo kršiti pravila.

Sada je, kako je nedavno primijetio zamjenik šefa Mossada na odlasku, situacija gora nego što je bila kada je JCPOA potpisan. Američki državni sekretar Antony Blinken vjeruje da Iran dijeli tek nekoliko mjeseci od tog da bude sposoban proizvesti dovoljno fisibilnog materijala da bi mogao izgraditi nuklearno oružje. Ako ova država nastavi povećavati limite koje je nametnuo JCPOA, mogla bi to ostvariti „za nekoliko sedmica“.

A ipak, daleko od tog da je naučio lekciju, Izrael, zajedno sa Saudijskom Arabijom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, želi da Biden nastavi sa Trumpovom bezuspješnom politikom. U januaru je izraelski vojni čelnik, general pukovnik Aviv Kochavi, upozorio Bidenovu administraciju protiv ponovnog pridruživanja nuklearnom sporazumu, sve i ako uslovi budu pooštreni. On je također objavio da izraelske snage pojačavaju pripreme za moguću ofanzivu protiv Irana ove godine.

Za iranske susjede je američko-iranski detant koji ne adresira balistički raketni program Islamske Republike i podršku za posrednike širom Bliskog istoka, scenarij iz noćne more. Oni strahuju da će SAD, kada popuste tenzije sa Iranom, vjerovatno pomjeriti svoj fokus sa Bliskog istoka. Predstojeći Pregled globalnog položaja, koji sada priprema američki ministar odbrane Lloyd Austin, vjerovatno će ponovo potvrditi ove izglede.

U ovakvom okruženju, ne bi bilo mudro slijediti prijedlog francuskog predsjednika Emanuela Macrona da Saudijska Arabija i drugi regionalni akteri budu uključeni u nove pregovore o JCPOA. Naravno, Saudijska Arabija, koja je zajedno sa UAE-om, zahtijevala da se uključe zaljevske države, je spremno dočekala Macronov poziv. Ali, kako prepoznaje Iran, ovo je siguran put do diplomatskog neuspjeha i nastavka sukoba.

Šansa za uspjeh

Bez ovih država koje djeluju kao oni koji kvare planove, postoji šansa za uspjeh. Domaća politika će bez sumnje ograničiti sposobnost Irana da prihvati promjene u originalnom sporazumu. Godine razornih sankcija, zajedno sa američkim ubistvom generala Qassema Suleimanija, najmoćnijeg iranskog vojnog zapovjednika u januaru 2020. i prikrivene izraelske operacije unutar države, dali su podstreka iranskim sokolovima, koji su imali iznimno dobar nastup na prošlogodišnjim parlamentarnim izborima.

Zapravo je samo nekoliko dana nakon napada na Suleimanija, Iran ispalio rakete na američke snage u Iraku, ranivši više od 100 vojnika. Slični raketni napadi su pokrenuti ovaj mjesec, nakon američkih napada na milicije koje podržava Iran, na granici između Sirije i Iraka. Ovo, zajedno sa upornim napadima jemenskih pobunjenika Husa koje podržava Iran na Saudijsku Arabiju, sugeriše da Iran nema namjeru dozvoliti da gašenje JCPOA utječe na njegove igre moći u regiji.

Sve velike revolucije teže da osiguraju svoje naslijeđe kroz širenje. Za Iran, imperativ je zaštiti kredibilitet Islamske Republike ne samo među njenim građanima, već i među posrednicima koji kanališu njegov utjecaj u Iraku, Libanu, Siriji i Jemenu. Zato će se tako mnogo moćnih glasova u Iranu protiviti vraćanju i na sporazum iz 2015: nuklearne sposobnosti su osiguranje režima. SAD ne vodi ratove protiv nuklearnih sila.

Pa ipak, Iran nije zatvorio vrata za JCPOA. Nasuprot tome, nedavno je signalizirao svoju trajnu spremnost na kompromis, tako što je pristao da zadrži tri mjeseca evidenciju od opreme za praćenje koju je na instalirala Međunarodna agencija za atomsku energiju. Ako SAD povuče sankcije unutar tog vremenskog okvira, zabilješke će biti objavljene. (Iran je prethodno odlučio da će, ukoliko američke sankcije ne budu ukinute do 21. februara, intruzivne provjere iranskih nuklearnih pozicija biti zabranjene.)

Kina kao koristan saveznik

Bidenova administracija bi trebala iskoristiti ovu priliku da osigura izravan sporazum: SAD ukida sankcije u zamjenu za iransko povinovanje restrikcijama iz nuklearnog sporazuma na svoje nuklearne aktivnosti. Ovo bi značajno osnažilo poziciju umjerenog predsjednika Hassana Rouhanija naspram njegovog konzervativnog suparnika Hosseina Dehghana na predsjedničkim izborima u junu.

Ali ovo ne bi bilo dovoljno da ublaži rizik da se zapali regija. Za to bi SAD trebao ispregovarati sporazum „druge faze“ koji se bavi iranskim balističkim raketnim programom i podrškom nedržavnim akterima širom Bliskog istoka, pored „klauzule o vremenskom ograničenju valjanosti“ koja bi ukinula restrikcije na iranski program nuklearnog obogaćivanja nakon 2025.

Uzimajući u obzir velike kineske investicije u i energetsku ovisnost o Bliskom istoku, Kina bi mogla biti koristan saveznik u ovom nastojanju. Kina je već predložila uspostavljanje foruma u kojem zaljevske države mogu da se bave regionalnim sigurnosnim pitanjima, uključujući i poštivanje iranskog nuklearnog sporazuma.

Postoje razlozi da se vjeruje da bi Saudijska Arabija i UAE, koji uprkos svojim velikim vojnim budžetima, ne mogu priuštiti potpuni rat s Iranom – bile spremne da se napravi neki vid ispregovaranog regionalnog rješenja unutar takvog foruma. Budući da su obje ove države bacile oko na nuklearnu energiju, shema o neširenju bi također mogla biti u opticaju.

Međutim, Izrael bi bio isključen iz ovog foruma. U svakom slučaju, male su šanse da će se uključiti u pregovore s Iranom. Odgovornost da se on obuzda stoga spada na SAD. S tim ciljem, Biden bi trebao da se pozabavi izraelskim sigurnosnim problemima i da proširi multilateralni proces da se adresiraju izraelski ključni strateški interesi u Siriji i Libanu.

Ništa od ovog neće biti lako. Ali dvofazni sporazum je najbolja opcija za SAD, za regiju i za svijet.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.