Šta stoji iza usta punih uspjeha Lane Pudar?

Kako to obično biva u Bosni i Hercegovini nakon tuđe muke, koju prepoznaju svi osim onih što se kunu da prepoznaju sve što vrijedi, skoče na noge silni dužnosnici i krenu prosipati čestitke pune ponosa i tlapnji o tome koliko vrijedimo.

Dogodilo se to i nakon uspjeha mostarske djevojčice Lane Pudar koja je isplivala olimpijsku normu i koja bi trebala biti najmlađa sudionica Olimpijskih igara u Tokiju.

Pudar je isplivala normu u disciplini 100 metara delfin i oborila rekord još jedne mostarske plivačice Amine Kajtaz koja je, kao i Lana, prošla sva naslikavanja s onima koji vole tuđe uspjehe za svoja slikanja.

I dok je djevojčica pred kojoj je zasigurno sjajna sportska karijera na jednom prijemu skromno rekla kako su joj planovi „nastaviti raditi i pokušati otplivati što bolje vrijeme na Olimpijskim igrama“, glasonogovorničke službe dužnosnika u BiH kitile su priopćenja nakon prijema.

Nakićena priopćenja

Mogli smo čuti kako “uspješni sportaši zaslužuju našu potporu i uvijek rado podupiremo njihove napore kako bi im se, barem dijelom, olakšao težak sportski put“ kao da su otkazane sve nabavke bespotrebnih nabrijanih voznih parkova samo da naša djeca plivaju do uspjeha.

„S radošću smo dočekali vijest o Laninom uspjehu i plasmanu na Olimpijske igre u Tokiju. Uporan rad zajedno sa talentom, koji je u ovom slučaju neosporan, garant su uspjeha“, nakićeno je u jednom priopćenju kao da je netko od pretrpanih dužnosnika imao pojma o njezinu nastupu i kako da su oni primjer upornog rada, talenta i uspjeha.

Jedini je prizeman bio mostarski gradonačelnik, a on je u politiku, čini se po dosadašnjim istupima, pao „s Marsa“ koji je rekao kako „ona kao i svi uspješni sportaši zaslužuju potporu grada i šire društvene zajednice“.

„Ono što je važno“, istaknuo je Mario Kordić, „jeste da se mladima i nadarenima trebaju stvoriti uvjete za bavljenje sportom i izgraditi sportsku infrastrukturu, a ono što svakako treba sagraditi jeste sportska dvorana i da Mostar u budućnosti ima i olimpijski bazen”.

A onda je uslijedilo medijsko nepromišljanje i dijeljenje ushićenja onih koji nemaju veze s Laninim uspjehom kako „Mostar dobiva bazen kakvog nema u regiji“. Kao da je riječ o projektu zbog kojeg su zidari već na svojim mjestima.

Plivači iz grada bez pristojnog bazena

Projekt je predstavljen djevojčici, kojoj je važnije plivanje i rješavanje domaćih zadaća od političko-ulagačkih tlapnji. Javnost je mogla čuti kako je Grad bazen osmislio još prije dvije godine ”i prije vrhunskih rezultata Amine Kajtaz“ pravdajući se time kako je vidovit kada su u pitanju sportski talenti uz Neretvu i kako misli unaprijed iako je grad tapkao upravo zato što se nije mogao, ni on ni oni koji vise lažnom brigom nad njim, otrgnuti od prošlosti.

A talentima se Mostar može pohvaliti i hvali se samo dok ih gleda kako nižu uspjehe u tuđim gradovima. Svaki od sportskih velikana koje danas slave na raznim stranim terenima kao da dolaze iz normalnog grada, mora nekad u svojoj karijeri ispričati priču kako dolaze iz grada bez obične sportske dvorane. Plivače blijedo gledaju kad kažu da dolaze iz grada na rijeci bez pristojnog bazena i u kojem se djeca bave sportom sve onda dok roditelju plaćaju treninge i trenere. Tako može uspjeti samo onaj kome roditelji imaju novca da im bavljenje sportom djece nije ogroman trošak dok će talente bez para tješiti onime kako nije važno pobijediti nego sudjelovati. A novca, vidimo to po bespotrebnim i sumnjivim nabavkama – ako te nabavke uspijemo i vidjet jer se kriju – ima.

Mostar sportsku dvoranu pravi već 40 godina i projektu se ne vidi kraja. Čini se kako ni novog početka neće biti skoro jer osim nejasnog i nepoštovanog dogovora oko ulaganja dvorani postaje tijesno na mjestu na kojem je zamišljena osamdesetih godina prošlog stojeća. Za to vrijeme sportski velikani koji su prošli mostarsku brigu o sportu, a koji sada na svjetskim sportskim scenama znače nešto zbog svoje kvalitete, moraju barem jednom u karijeri reći iz kakvog to grada dolaze.

To je grad, izlizana je priča, bez sportske dvorane, bez olimpijskog bazena, grad u kojem mladi košarkaši treniraju u školskoj dvoranici pa se pogube u širini kad odu na gostovanje kod nekog kluba, u neko manje, Mostaru nebitnije mjesto.

Gradski sitniš za sport

Mostar je grad koji će u pripremama nove gradske blagajne, u proračun staviti smiješne i iste brojke za sport u kojem će se sitniš udijeliti sportskim organizacijama i još manje sportskim manifestacijama. Grad je to u kojem niste mogli čuti niti riječi niti pročitati ozbiljnog slova o odlasku sportaša kojima se klicalo u normalne uvjete, čudnom gašenju klubova, nekih i preko noći. Čak ni navijači nisu obilježili butnom gašenje kluba.

Zato su puna usta tuđih uspjeha kojima je grad na sportskom putu bio samo prepreka koju su, na sreću, preskočili. Čim se netko okiti medaljom, obori rekord, istakne na nekom natjecanju, utakmici ili dobije poziv u reprezentaciju neke druge zemlje, krene busanje u prsa i trubljenje o ponosu iako bi pravednije bilo rasplakati se nad činjenicom da u 21. stoljeću grad, kanton, entitet ili država umjesto da talente guraju prema uspjehu, nemarom ih drži na mjestu.

Spomenik nemaru mogla bi biti gradnja stara 40 godina oko kojeg na mostarskoj buri vijore zastave koje pokušavaju prikriti gradilišnu sramotu.

Za to vrijeme Milorad Dodik kiti harmoniku u Turskoj, Bakir Izetbegović ne uzima kusur u Mostaru, a Dragan Čović, kojeg ne viđamo s novcem, hvali (hrvatsku) djecu koja nižu uspjehe nakon što su pobjegla iz svoje bosanskohercegovačke stvarnosti u kojoj se djeca uče da je uspjeh probiti se do javnog poduzeća, a potom samo klimati.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.