Kad desničar pozove predsjednika… ‘Pa, šta?’

To što se Aleksandar Vučić telefonom čuo s predsjednikom Srpske desnice Mišom Vacićem nije nešto novo i neočekivano, ali je ‘pojašnjenje’ za to, blago rečeno, neobično.

Kompletna priča o prisluškivanju predsjednika Srbije je još jedan u nizu spinova kojima je izložena javnost u Srbiji, piše autor (EPA)

Od tolikog prisluškivanja kojim je bio izložen predsednik Srbije, javnost je obaveštena samo o jednom razgovoru, i to Aleksandra Vučića sa Mišom Vacićem, predsednikom Srpske desnice. Ovu informaciju nije podelila država ili Ministarstvo unutrašnjih poslova, već opoziciona političarka Marinika Tepić. Ministar policije Aleksandar Vulin, koji je izvestio narod da je Vučić prisluškivan ukupno 1.572 puta, ovoga puta se nije oglasio.

Niko nije demantovao ovu tvrdnju, a Vučić je, tradiocionalno i očekivano, iskoristio svoj odbrambeni mehanizam – “Pa, šta?” Po njemu je “Pa, šta?” to što se on kao predsednik jedne zemlje čuje telefonom sa ekstremnim desničarem, koji je bezbednosno interesantan toj istoj državi. Vučić kaže za sebe da je pristojan čovek i da kada ga neko zove hiljadu puta, jednom će se odazvati. Naročito, izgleda, ako se radi o Miši Vaciću. A on zapeo, pa samo zove.

Kako je došlo do prisluškivanja ovog razgovora? Kompletna priča o prisluškivanju predsednika Srbije je, po svoj prilici, još jedan u nizu spinova kojima je izložena javnost u ovoj zemlji. Sem da je legalno izabrani predsednikove zemlje 1.572 puta prisluškivan, nijedan jedini detalj nije saopšten.

Ništa se ne može završiti bez novca

Slučaj sa Vacićem govori nešto drugo. Po svoj prilici, javljajući se iz pristojnosti na telefonske pozive bezbednosno interesantnim osobama, Vučić je “upao” na mere prisluškivanja tako što je pritisnuo zeleni kružić na displeju svog telefona. Biće da niko nije njega prisluškivao, već da su na merama bili njegovi sagovornici. Ti sagovornici su iz ovog ili onog razloga zanimljivi policiji ili Službi. Kako to baš da se i predsednik čuje sa tim ljudima, to je pitanje za sve njih zajedno.

U Srbiji je sigurno mnogo toga normalno što u ostatku sveta nije. Ko zna, možda je to i napredak u odnosu na taj svet. Fenomenalna je stvar imati mogućnost pozvati svog predsednika i popričati sa njim. Pitati ga za zdravlje, uputiti mu podršku, možda ponekad i blagu kritiku. Realnost je, međutim, bitno drugačija. Duboki su koreni saradnje Vučića i Vacića. Suština priče je da je Miša Vacić projekat Aleksandra Vučića i da tu početak i kraj svake priče. Uostalom, to je toliko jasno i vidljivo da nije ni potrebno imati informaciju o tome da njih dvojica razgovaraju telefonom.

Da bi se ta saradnja sprovela, za realizaciju projekta nije ni potrebno da se čuju telefonom. Dovoljno je razmeniti i SMS poruke. Šef napiše šta i kada reći, a ovaj samo odgovori – “Hvala, razumeo…” Projekat, kao i svaki drugi, podrazumeva i finansije i nemoguće ga je realizovati bez novca.

Banalan i vulgaran kao Vojislav Šešelj

Vacić je, prema nekim informacijama, bio član Srpske radikalne stranke, ali se za njegovo ime čulo prilikom formiranja pokreta “SNP 1389”. Prema sopstvenom priznanju, Vučića je upoznao kada je aktuelni predsednik Srbije 2007. godine prelepljivao table sa nazivom ulice Bulevar dr Zorana Đinđića nalepnicama Bulevar Ratka Mladića. Postoji i fotografija sa tog skupa, na kojem se u pozadini Vučića vidi mladi i perspektivni srpski nacionalista i desničar. Vacić podseća da je aktivno sarađivao sa Vučićem tokom opozicionog delovanja Srpske napredne stranke. Zašto onda ne bi nastavili i saradnju po naprednjačkom osvajanju vlasti?

Vacić ima pristup medijima. Redovan je gost u jutarnjim programima televizija sa nacionalnim frekvencijama i na stranicama tabloida. Govori sve ono što govore Vučićevi projekti, a on to ne sme da kaže glasno, jer je, ipak, predsednik Srbije. Gde god treba podmetnuti nogu, baciti blato na nekoga, odbraniti umišljenu veličinu od napada, tu je Vacić. Gotovo podjednako banalan i vulgaran kao i Vojislav Šešelj, i isto tako bezopasan. Laje, a ne ujeda. Dokle? Verovatno sve do trenutka dok gazda ne odluči drugačije.

Zanimljivo je i to da je Srpska desnica “nasledila” pojedine stranačke prostorije SNS-a u unutrašnjosti Srbije. Kada su naprednjacima neki od lokala u kojima su bili smešteni loklani odbori postali tesni, u njih su se uselili Vacićevi. Da li su to bile teme o kojima su razgovarali Vacić i predsednik Srbije, mi to ne znamo. Iz policije su oduvek curile informacije i to nije ništa sporno. Problem je u činjenici da se predsednik Srbije čuje sa telefonom sa ljudima koji bi da ubijaju svoje političke protivnike, bacaju ih u Drinu i mnogo toga još.

Razgovarao je on i s lošijim momcima…

Vučićeva fascinacija i opčinjenost srpskim nacionalizmom i desnicom nikada nije bila tajna. Čovek, jednostavno, želi da drži kontrolu nad tim sektorom društva i, ko zna, možda to i nije loše, jer o kakvim se likovima radi verovatno bi bilo više štete od njih. Ovako ih, nekako ipak, kontroliše i drži na kratkom povocu i koristi za usko svoje političke interese.

I na sve to dolazi Vučićeva konstatacija – “Pa, šta?” Kaže predsednik Srbije da on ima ko zna koliko razgovora sa mnogo lošijim momcima od Vacića. Tu je Vučić, pre svih, mislio na Dragana Đilasa i Vuka Jeremića, kako je i rekao, ali razgovori sa njima su obavljeni u periodu kada je prvi bio gradonačelnik Beograda i predsednik Košarkaškog saveza Srbije, a drugi “predsednik sveta”, odnosno Generalne skupštine Ujedinjenih nacija. Vučić ne bi bio Vučić kada ne bi mešao babe i žabe.

Njegova neobjašnjiva potreba da pod stare dane ispadne mangup čini ga neozbiljnim i nedostojnim funkcije na kojoj se nalazi. To što se telefonom čuo sa svakakvim svetom za njega je – “Pa, šta?”, jer ne postoji iole racionalniji razlog za tako nešto. Njegovoj publici je to svakako predstavljeno kao predsednikova potentnost u odnosu na sve druge. Uostalom, svi oni zajedno – radikali, naprednjaci, desničari, julovci… – sve je to iz iste laboratorije izmućkano, još početkom devedesetih godina prošlog veka.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera