Godinu dana pandemije u BiH: Šta (ni)smo naučili?

Neke probleme smo mogli riješiti u žaru krize, ali umjesto toga smo odlučili da ih nećemo rješavati, zanemarili ili aktivno odlučili da nećemo.

Zakasnili smo sa svim mjerama i to ćemo skupo platiti, piše autor (Armin Durgut / PIXSELL)

Prije otprilike godinu dana proglašeno je stanje pandemije u Bosni i Hercegovini. Nizale su se konferencije za štampu kriznih štabova. Obavještavali su nas o svemu što smo već ionako znali. Glavna poruka svih tih ceremonijalnih obraćanja bila je “naredne dvije sedmice su ključne!”.

Danas nakon nešto više od godinu dana poruka je ista. Vjerovatno zato više i ne održavaju press konferencije u prisustvu novinara. Ipak, uzimajući u obzir ovaj period iza nas, vrijeme je da razmislimo o stvarima koje smo izgubili i koje (ni)smo naučili.

Radeći na osnivanju Ujedinjenih nacija nakon Drugog svjetskog rata, Winston Churchill je rekao da lideri “nikada ne bi smjeli dopustiti da dobra kriza propadne”. Tako je i ova trenutna kriza izazvana pandemijom COVID-19 pružila jedinstvenu priliku svima nama da napravimo iskorak ka prijeko potrebnim i često zanemarenim promjenama. Ipak, čini se da je ova prilika izgubljena i da nam je “dobra kriza” propala.

U nastavku ću pokušati ukratko navesti opažanja do kojih se može doći ako analiziramo dosadašnju situaciju. Neke probleme smo mogli riješiti u žaru krize, ali umjesto toga smo odlučili da ih nećemo rješavati, zanemarili ili aktivno odlučili da nećemo.

Država bez glave i repa

Na globalnom nivou, pandemija je pokazala moć saradnje za brzo stvaranje rješenja. Zajedničkim snagama u vrlo kratkom roku znanstvanici širom svijeta su došli do vakcina koje nude nadu za rješavanje ove pandemije. Takva saradnja može pomoći u zaštiti svijeta od budućih kriza. Jedna od ključnih lekcija koju ne smijemo zaboraviti jeste potreba za više strateških saradnji između različitih institucija i sektora.

Kada je riječ o BiH, onda su naše vlasti upravo na ovome najviše podbacile. Umjesto promovisanja i unapređenja međusobne saradnje za opće dobro, relevantne institucije i rukovodioci se još uvijek dijele po entitetskoj, kantonalnoj i nacionalnoj osnovi.

Virus ne poznaje i ne priznaje ove podjele. Zbog nemara ključnih aktera na političkoj sceni, koji pandemiju koriste za političke igre natezanja i namudrivanja, mi još uvijek ne znamo kada i kako ćemo nabaviti vakcine. Krivica se prebacuje sa jednog na drugog. Ne znamo ko je nadležan u moru nadležnosti. Jednostavno rečeno, ne zna se ni ko pije, nit ko plaća!

Nesposobna vlast

Narodna izreka kaže: “U muci se junaci poznaju”. Ako je suditi po akcijama i reakcijama naših vlasti tokom ove pandemije (bez obzira o kojem nivou govorimo), onda za njih vrijedi ona “Svi junaci nikom ponikoše i u crnu zemlju pogledaše”.

Na samom početku, nesposobna vlast je donijela niz odluka kojima je naštetila ekonomiji i društvu. Zatvorili smo se onda kada to nije bilo toliko nužno ili barem ne u tolikoj mjeri. Danas, kada smo u daleko težoj poziciji kada je riječ o pandemiji, nesposobna vlast, tobože, misli na ekonomiju i odbija da poduzme drastične mjere.

Umjesto rješenja, vlasti su nam svojim odlukama stvarale dodatne probleme. Umjesto rješenja za problem, oni su našli problem(e) za svako rješenje. Za djelovanja u ovakvim situacijama nije potrebno posebno znanje. Potrebno je, prije svega, obratiti se ekspertima i poslušati mišljenje struke. U konačnici, ako nismo sposobni sami riješiti svoje probleme, pa valjda smo sposobni “prepisati” rješenja od drugih. Izbor je velik i šarolik, ali se ispostavilo da ni to ova vlast nije sposobna uradit.

Sebičnost i neodgovornost vlasti

Dosadašnje odluke i zakoni koje su donijele vlasti u BiH ukazuju na nesposobnost, sebičnost i izostanak saosjećanja državnih službenika prema općoj populaciji, a posebno prema onima koji svojim radom kroz razne poreze i doprinose omogućuju istim da (ne)rade. Iz dosadašnje situacije jasno nam je da su vlastodržci država u državi. Za njih krize nema. Za njih recesija ne postoji. Oni ne osjećaju teret krize i recesije jer je taj teret na običnim građanima. Državni aparat se nije smanjio, moguće i da se povećao u ovom periodu. Izdaci za državne službenike su uglavnom uvećani. Plate i doprinosi njima ne kasne. Nema smanjena plata i troškova za njih. Uštede se ne prave. Bol i patnja naroda i države ih se ne tiče.

Vlast bi trebala da ima i moralnu odgovornost prema građanima i svojim biračima. Među prvima su trebali da krenu sa rezovima. Da smanje svoja primanja ili u najmanju ruku da se odreknu nekih ili svih paušala koji na godišnjem nivou iznose stotine miliona konvertibilnih maraka.

Umjesto jednokratne pomoći kroz raznorazne fondove sumnjivom selekcijom krajnjih korisnika, daleko bolje bi bilo da država dugoročno pronađe rješenje za goruća pitanja privrede kroz ukidanje raznoraznih parafiskalnih nameta i drugih. Isto tako, potrebno je pronaći adekvatnije rješenje za obračun PDV-a i drugih doprinosa. Fleksibilniji sistem koji će prepoznati vanredne situacije i ponuditi alternativni pristup je prijeko potreban. Naplata PDV-a te drugih poreza i doprinosa mora biti obustavljena ili umanjena za pravne subjekte koji su direktno oštećeni odlukama svih nivoa vlasti.

Pored toga, pomoć treba pružiti svim građanima i to je moguće učiniti na nekoliko načina o čemu je struka već govorila. Pomoć građanima direktno i indirektno je pomoć državi i onima koji ovu državu vode.

Ishitrene odluke

Na samom početku pandemije stvorila se slika da klinički centri, bolnice i domovi zdravlja nemaju potrebnu opremu za liječenje oboljelih od COVID-a. Po hitnom postupku je usvojen zaključak i krenulo se u nabavku respiratora. Resporatori su nabavljeni (svi znamo kako) po hitnom postupku. A onda smo zaboravili na tu hitnu potrebu istih pa nam je trebalo skoro godinu dana da ih verificiramo. Ovo je još jedan dokaz nesposobnosti vlasti da, ne samo donese prave odluke u pravo vrijeme, nego da i te odluke provede na najbolji i najefikasniji način.

Afera ‘Resporatori’ i druge

Ne kaže se džaba da je svaka kriza prilika. To nam je dokazala i ova pandemija. Dok se jedni bore za život, drugi od života biznis prave.

Svaka kriza zaista predstavlja priliku. Priliku da se pokažemo i dokažemo u najboljem svjetlu. Ipak, u našem slučaju na površinu je izašlo ono najgore. Kriza je iskorištena za dodatno uništavanje države, a sve u korist nekolicine koja ima koristi od toga.

Afera “Resporatori” je najbolji primjer. Pokretna bolnica u manjem bh. entitetu. Podjela sredstava kompanijama i pojedincima bliskim vlasti. Saga oko nabavke vakcina, itd.

Online nastava

Pandemija nam je pokazala i dokazala da je online nastava moguća, ali da ima svoje i prednosti i nedostatke. Prešli smo nespremni na online nastavu, bez prethodne pripreme, potrebne opreme i neophodne edukacije. Nastavnici su prepušteni sami sebi. Država veoma malo ulaže u edukaciju obrazovnog kadra i unapređenje uslova u obrazovnim institucijama pa je pitanje do kada ćemo ovako izdržati.

Ipak, bez obzira na manjkavosti online nastave, bilo bi poželjno da jednog dana, kada se sve ovo smiri (nakon ove naredne dvije sedmice koje su ključne), u plan i program nastave uvedemo obaveznu online nastavu sedmicu ili dvije tokom semestra ili školske godine. Na taj način ćemo biti spremniji za slične situacije u budućnosti.

Sistem evidencije i koordinacije

Ni godinu dana nakon početka pandemije niko ne zna pravi put pacijenta. U svom tom labirintu birokratske anarhije pacijenti su ti koji najviše ispaštaju.

U pojedinim zdravstvenim ustanovama telefoni nisu radili mjesecima, pa čak i godinama prije pandemije, pa su se pacijenti morali naručivati na preglede dolaskom direktno u ambulantu. Danas, i pored aktiviranih telefonskih brojeva, doći u kontakt sa osobljem predstavlja nemoguću misiju.

Ako na ovako jednostavnim stvarima padamo na ispitu, šta onda reći za neke ozbiljnije stvari kao što su tačna evidencija oboljelih i umrlih od pandemije? Oni koji malo detaljnije prate svakodnevne podatke uvidjet će da se u eter puštaju često kontradiktorne informacije. Često se cifre ne poklapaju. Ovakav neprofesionalan pristup ovako ozbiljnom zadatku može imati daleko ozbiljne i štetne posljedice za sve.

Zar je toliko teško uvezati sve institucije u jedan centar, recimo Krizni štab, koji će prikupljati sve relevantne informacije na jedno mjesto? Zar se nije mogla napraviti aplikacija za unos ovih podataka direktno, online, preko neke stranice ili slično? Imamo li registar oboljelih, preživjelih i umrlih na koji se možemo pozvati?

Sadaka nas spasila

Od agresije na BiH pa na ovamo, građani BiH su se uveliko navikli na sadaku drugih, na humanitarnu pomoć, na donacije. Dok se grcamo u blatu nacionalizma, konstitutivnosti naroda, entitetskih, etničkih i vjerskih podjela, vozovi prolaze. Uvijek se nađe neko da našu nesposobnu vlast spašava iz tog blata. Spašavajući njih, uništava nas! Svaki princip, svako dostojanstvo smo pogazili za rad pola groša.

Sadaku sigurno ovi na vlasti nisu davali, vjerovatno je to radio i radi obični narod pa je zato i zaslužio. Nekad poželim da nas ova sadaka zaobiđe u nadi da ćemo sami skontati i preuzeti stvari u svoje ruke, jer mi nismo narod za sadaku.

Možda izjava “Umisto sprida, uša’ nam je sa zad” sa samog početka pandemije koju je dao Ante Kvesića, direktora Sveučilišne kliničke bolnice Mostar, ponajbolje oslikava situaciju u kojoj se i dan danas nalazimo. Ljudi koji nas vode, ni dan danas ne znaju šta nas je snašlo. Ponašaju se maćehinski i prema državi i prema narodu.

Vrhunac ove nesposobnosti i sistemskog propadanja je i izjava premijera FBiH, Fadila Novalića, koji je na sjednici Predstavničkog doma Parlamenta FBiH, rekao “da smo mi htjeli glumiti državu mi bismo vakcinu nabavili u decembru”. Dakle, godinu dana nakon početka pandemije – kada nam je ekonomija na koljenima i kada se borimo za život – premijer Novalić nam priznaje da je rješenje bilo jednostavno, ali nije postojala volja. Na taj način, on je potvrdio nesposobnost sebe kao premijera i vlade na čijem je čelu.

Na kraju, čemu se nadati. Da li ćemo iz ove krize izaći pametniji i spremniji? Možemo li nadmudriti sljedeću krizu? Bojim se da je to nemoguće iz primarno dva razloga. Prvo, zakasnili smo sa svim mjerama i to ćemo skupo platiti. Drugo, sa ovakvim pristupom krizi i ovakvim rukovodiocima možemo se nadati samo da nas kriza zaobiđe. Svaki drugi scenarij je koban po sve nas. Jedino nas možda sadaka može spasiti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Godina borbe protiv korona virusa i COVID-19 protekla je u naporima međunarodne zajednice za što brži razvoj i distribuciju vakcina, ali i u borbi protiv dezinformacija.

Published On 15 Mar 2021
Više iz rubrike Piše
POPULARNO