Bitno je, Fadile

Najave o nabavci vakcina i početku vakcinacije protiv virusa COVID-19 u Bosni i Hercegovini već odavno zvuče kao neki bespotrebni nastavak jedne jednako bespotrebne pjesme Željka Samardžića: u decembru – biće u januaru, u januaru – biće u februaru, u februaru – biće u martu…

Prve zvanične najave o količini i vrsti vakcina koje našoj zemlji trebaju biti isporučene govorile su kako nam krajem januara ili početkom februara dolazi prvi kontigent od naručenih 1,2 miliona Pfizerovih vakcina a onda se taj rok počeo pomjerati.

Početkom februara je Ministarstvo civilnih poslova BiH objavilo kako će sredinom tog mjeseca putem COVAX mehanizma stići 23.400 doza Pfizerovih i oko 200.000 doza AstraZeneca vakcina. Samo desetak dana kasnije taj broj je već bio smanjen na 16.000 koje su trebale biti uskladištene u frižiderima koje je ranije donirao UNICEF i koji će se – po svoj prilici – načekati da ispune svoju svrhu.

Međunarodni COVAX mehanizam je zakazao, baš kao i svi mehanizmi unutar naše države koji su, da su se fokusirali na interes građana umjesto na međusobne opstrukcije i podmetanja, mogli ako ne blagovremeno, a onda barem sa nekim prihvatljivim zakašnjenjem, nabaviti vakcine i otpočeti masovnu imunizaciju stanovništva.

Umjesto toga, sve su uoči bile uprte u osramoćeni COVAX i u nastojanja da se bijes javnosti ublaži kroz prikupljanje nekoliko desetina hiljada doza kroz nešto što se pokušalo predstaviti kao diplomatija, a ustvari je više ličilo na organizirano prosjačenje.

‘Glumiti državu’

Najbolju ilustraciju odsustva ikakve veze sa nekom vizijom djelovanja i brigom za građane ove zemlje dao je premijer Vlade Federacije BiH Fadil Novalić čija se nesklonost transparentnom obavljanju dužnosti može mjeriti jedino sa njegovom sklonošću ka transparentnom otkrivanju svog toka misli, a koji je rijetko kad razumno odmjeren i ukusno strukturiran.

U svom obraćanju zastupnicima Parlamenta Federacije, Novalić je izostanak djelovanja svoje vlade pravdao čekanjem na akciju državnog nivoa vlasti, uz sljedeću antologijsku izjavu: “Da smo mi htjeli glumit’ državu mi bi je (vakcinu, op. aut.) nabavili u decembru, ali nije bitno.”

Javnost je sa punim pravom dočekala ovu njegovu izjavu na nož, što zbog priznanja kako je vakcine ipak bilo moguće nabaviti puno ranije, ali i zbog njegovog poslovično nespretnog odabira riječi u kojem je, de facto, odgovoran rad u interesu građana bez čekanja da to učini neko drugi nazvao “glumljenjem države”. Pustimo sada i poštovanje nekog hijerarhijskog lanca koji očito niti ne postoji, te kretanje po klizavom geopolitičkom terenu u šta su se dobrim dijelom pretvorile nabavke vakcina – dužnost Novalićeve vlade je bilo da u najkraćem roku, u okviru svojih nadležnosti i uz poštovanje vlastitih procedura učini ono što je najbolje za njihove građane.

Očigledno je jedna stvar “glumiti državu” kad je u pitanju zaobilaženje svih propisa i procedura prilikom maglovite nabavke kineskih respiratora, a drugo je “glumiti državu” kad treba provesti zakonsku proceduru transparentne nabavke vakcina. A što se geopolitike i izgovora da se treba držati evropskih i američkih vakcina tiče, nije baš da se na to gledalo kad su stizale kutije na kojima je pisalo “Beijing”, zar ne?

Priznanje da ‘nije bitno’

Ali, malo je u sjeni prvog dijela citirane izjave ostao način na koji je Novalić završio rečenicu – “nije bitno”. Besmisleno je govoriti kako bi nakon ovakvog priznanja vlastite nezainteresiranosti za život i zdravlje građana svugdje na svijetu morala uslijediti ostavka, naročito nakon što tu rečenicu na kraju začinite sa “nije bitno”. Pa, bitno je, Fadile. Itekako je bitno.

Od tog decembra o kojem je federalni premijer govorio, odnosno od prvog januara pa do danas u Bosni i Hercegovini je, prema zvaničnim podacima dostupnim na stranici Worldometers.info, od virusa COVID-19 oboljelo 37.748 osoba, a umrlo je 1.643. Samo u martu u prosjeku umiru 34 osobe dnevno, a prosjek od početka godine je dvadeset jedna preminula osoba dnevno. To je za pedeset posto više mrtvih na dnevnoj bazi nego u 2020. godini, računajući od datuma prvog zabilježenog smrtnog slučaja.

Zato je bitno, Fadile. Na početku druge godine pandemije imamo gore statistike zaraženih, hospitaliziranih i umrlih nego ikad, jedna smo od crnih rupa na evropskoj i svjetskoj mapi imunizacije i imamo priznanje federalnog premijera kako se to moglo ublažiti da je neko htio glumiti državu. Ta gluma, koliko god došla od loših glumaca, možda do sad ne bi zaustavila pandemiju u Bosni i Hercegovini, ali bi je barem usporila i sačuvala barem nekog od naših roditelja, rođaka, prijatelja…

Društveni mediji su puni posljednjih pozdrava i obavijesti u smrti ljudi koje smo poznavali i nikada nećemo saznati ko bi od njih bio živ da je neko htio glumiti državu. Ko zna možda bi još uvijek bio živ i otac Ardanele Ridžalović koja je nakon Novalićeve izjave napisala sljedeće:

“Moj tata je umro, jer ga je njegov ljekar zarazio korona virusom. Da smo glumili državu u decembru, moj tata bi bio živ.”

Bitno je, Fadile. Bitno je.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.