Saudijska Arabija i Iran nisu oduvijek neprijatelji

Izbijanje Arapskog proljeća pokrenulo je niz sukoba i regionalnih tenzija na Bliskom istoku, koji su tokom proteklih 10 godina poprimili sve više sektaški prizvuk. Na čelu onoga što su neki analitičari identifikovali kao “sunitsko-šiitski sukob“ su Saudijska Arabija i Iran.

Ohrabreni fragmentacijom država širom regije, Rijad i Teheran su osjetili priliku da povećaju svoj status na Bliskom istoku i ušli su u žestoko nadmetanje za regionalni utjecaj. Česta upotreba vjerske retorike i odanosti u sukobima preko posrednika naveli su neke posmatrače da zaključe da je ovo suparništvo većinom sektaško po prirodi i da potječe iz historijske sunitsko-šiitske borbe.

Ali, pobliže ispitivanje novije historije pokazuje da ovo uglavnom nije slučaj. U ovom tekstu osporavamo tezu o “drevnim mržnjama“ i zalažemo se za ideju da su trenutne sektaške tenzije većinski politički konstrukt koji služi domaćim i regionalnim agendama ove dvije države.

Odnosi prije revolucije

Tenzije između sunitskih i šiitskih grupa i država često su predstavljane kao duboko ukorijenjene i posljedica historijskog i teološkog antagonizma.

Korijeni današnjeg “sunitsko-šiitskog sukoba“ se često traže u neslaganju u vezi nasljednika poslanika Muhammeda kao lidera muslimanske zajednice (da li je trebao biti zadržan u porodici ili ne). Potonje ubistvo njegovog unuka Husseina ibn Alija od snaga lojalnih halifi Umijade Jezidu u bici na Kerbeli 680. godine je dodatno učvrstilo podjelu između šiita i sunita.

Smatra se da šiiti doživljavaju sunite kao pristalice uzurpacije vlasti od Umijada i odgovorne za smrt istinskih Muhammedovih naslijednika, dok suniti doživljavaju šiite kao “otpadnike“ koji su zastranili od “istinskog islama“.

U 16. i 17. stoljeću Safavidska dinastija je postepeno preobrazila sunitski Iran u bastion šiitskog islama. Potom je u 18. stoljeću loza Saud prihvatila ultrakonzervativnu sunitsku vehabijsku doktrinu. Ova dva razvojna koraka neki smatraju kao biljeg početka sektaškog saudijsko-iranskog rivalstva.

Proteklih godina su i Teheran i Rijad aktivno koristili vjerski jezik u svojoj neprijateljskoj međusobnoj retorici. Osim toga, kanalizirali su svoj utjecaj preko posrednika, naizgled duž sektaških linija, nagnavši neke da počnu govoriti o “preporodu šiitsko-sunitske podjele“.

Ali, ako bismo posmatrali tenzije između ove dvije države samo kroz prizmu sektaštva, to bi nas odvelo putem pogrešnih zaključaka. Linija između sunitskog i šiitskog islama historijski i teološki je bivala nejasna ponekad i nije uvijek bila u toj mjeri djelilački element. Nadalje, historijski događaji i razvoji u proteklih 60 godina pokazuju da vjerski sentimenti nisu glavni faktor u donošenju odluka u Rijadu i Teheranu.

Glavni faktori na obje strane Zaljeva su regionalni utjecaj i interna stabilnost. Obje države su imale resurse i ambicije da traže regionalnu sigurnost i prevlast i obje su imale slabu tački – vjersku/etničku manjinu nastanjenu u njihovim naftom bogatim pokrajinama. I kad god njihovi interesi nisu bili u direktnom sukobu, postojalo je trenutaka pozitivnog odnosa i saradnje između ove dvije države.

Politika Hladnog rata i saradnje

Kada je počeo Hladni rat, SAD je tražio regionalne sile na Bliskom istoku da uspostavi čvrst front protiv širenja Sovjetskog saveza i da osigura izvoz nafte iz zaljevske regije. Kao rezultat, Iran – pod vlašću dinastije Pahlavi – i Saudijska Arabija postali su dio američkog “blizanačkog stuba“ da se osigura regionalna sigurnost. Tokom 1960-ih i 1970-ih ove dvije države su blisko sarađivale i bile su u dobrim odnosima.

Intervencija egipatske vojske u Jemenskom ratu (1962-70) da podrži državni udar koji su poveli arapski nacionalistički zvaničnici također su zbližili Rijad i Teheran, dok su podržavali snage koje su se borile da sačuvaju vladavinu zejdijskog kralja-imama. Neki borci odani imamatu putovali su iz Saudijske Arabije u Iran na obuku.

Jemen, koji dijeli duge granice i historijske i plemenske veze sa Saudijskom Arabijom, predstavljao je “crvenu liniju“ za Saudijce. Iranci su se plašili utjecaja panarabizma egipatskog predsjednika Gamala Abdel Nassera, koji je proizvodio antišiitski sentiment u iranskoj naftom bogatom pokrajinu Khuzestan, nastanjenoj Arapima.

Iranska revolucija iz 1978-79. potresla je regiju i poremetila odnose Irana s lozom Saud. Vrhovni vođa, ajatolah Ruhollah Khomeini, direktno je pozivao na zbacivanje arapskih vladara koje su podržavali Amerikanci i tražio je načine da izveze revolucionarne aktivnosti pod zastavom “ustanka svih muslimana“ vođenog njegovim liderstvom.

Od posebnog značaja za Saudijsku Arabiju bilo je izbijanje protesta u Istočnoj pokrajini, u kojoj je živjela većina saudijske šiitske populacije i u kojoj su bile njihove naftne rezerve. Rijad je upotrijebio krvave mjere da okonča ovaj ustanak, što je rezultiralo smrću desetaka civila. U međuvremenu je klerikalni establišment izdao mnogo antišiitskih publikacija, predstavljajući proteste ne kao muslimansku, već kao šiitsku zavjeru u pokušaju da otupe revolucionarnu privlačnost Iranske revolucije.

U međuvremenu se Iran i sam suočio s etnoreligijskim ustankom, kada su arapske zajednice u pokrajini Khuzestan – gdje se nalazi 80 posto kopnenih naftnih rezervi – ustale da zahtijevaju autonomiju i kraj svojoj marginalizaciji. Arapski ustanak su sigurnosne snage nasilno ugušile, s više od 100 palih žrtava.

Nakon Khomeinijeve smrti 1989. godine, odnosi između ove dvije države počeli su se popravljati. U januaru 1990. godine, kada je razorni zemljotres u iranskom gradu Manjilu odnio živote desetaka hiljada ljudi, Rijad je požurio da pošelje pomoć u pogođena područja. Godine 1991. dvije države su ponovo uspostavile diplomatske odnose, baš kada je SAD pokrenuo Prvi zaljevski rat prtiv Iraka, čiji je baatistički režim bio neprijatelj i loze Sauda i Islamske Republike.

U maju 1997. godine novoizabrani iranski reformistički predsjednik Mohammed Khatami je krenuo u turneju arapskim državama i posjetio je saudijski lučki grad Džedu, gdje se susreo s kraljem Fahdom. Na kraju sastanka su izdali zajedničko službeno saopćenje, u kojem su se obavezali na “nemiješanje u međusobna interna pitanja, poštovanje za nacionalni suverenitet i nezavinost i mirni suživot proizišli iz veza vjere i naslijeđa koji vezuju ove države iz regije“.

U decembru 1997. godine saudijski prijestolonasljednik Abdullah posjetio je Iran, da prisustvuje samitu Organizacije islamske konferencije, gdje ga je dočekao Mohammad  Khatami, koji ga je simbolično poljubio u oba obraza. Saudijci su jasno dali do znanja da “ako ove dvije vlade imaju političku volju, onda nema ograničenja za saradnju s Iranom“.

Američka invazija na Irak i Arapsko proljeće

Američka invazija na Irak i pad baatističkog režima 2003. godine otvorili su novo poglavlje u iransko-saudijskim odnosima.

Pod vođstvom ratobornijeg predsjednika Mahmouda Ahmadinejada, koji je izabran 2005. godine, Iran je brzo iskoristio svoje dobre poveznice s antibaatističkom opozicijom – čiji je dio odavno ugošćavao – da uspostavi snažno uporište u oslabljenom i fragmentiranom Iraku. Posrćući pod teškim američkim i sankcijama Ujedinjenih narodaa, Islamska Republika je tražila načine da suzbije američko prisustvo i utjecaj na svojoj zapadnoj granici i da postane glavni igrač koji oblikuje iračka pitanja. Tokom narednih nekoliko godina Teheran je uspio uspostaviti snažan utjecaj nad sigurnosnim sektorom i različitim političkim silama (šiitskim i nešiitskim) u Iraku.

Na drugim mjestima u arapskom svijetu tražili su način da steknu podršku običnih Arapa stavljanjem naglaska na palestinsko pitanje i na protivljenje zapadnjačkom imperijalizmu. Kako je rekao jedan šiitski učenjak, u to vrijeme je iranska vanjska politika bila “sunitska“.

U Saudijskoj Arabiji, međutim, rastući iranski utjecaj u Iraku je percipiran kao glavna prijetnja. Saudijski zvaničnici su u više navrata tražili od SAD-a da ostane uključen u regiji, čak su tražili od Washingtona da napadne iranski nuklearni program vojno, kako bi “prvo uništili lidera“.

Nekoliko godina kasnije je izbijanje Arapskog proljeća gurnulo neprijateljstvo između Saudijske Arabije i Irana na novi nivo. I jedni i drugi su tražili načine da oblikuju ishode arapskih ustanaka kako bi odgovarali njihovim interesima i u tome su usvojili naizgled kontradiktorne politike.

Podržali su neke ustanke, dok su se suprotstavili drugima. Iran je podržao proteste u Bahreinu, u ime poštivanja “volje naroda“, ali je brzo poslao vojnu podršku Basharu al-Assadu u Siriji, koji je pokušavao ugušiti proteste širom države protiv njegovog režima.

Saudijska Arabija je uradila suprotno. Poslala je svoju vojsku da pomogne bahreinskoj monarhiji da vrati kontrolu nad ulicama, ali je u Siriji podržala naoružanu opoziciju, pruživši joj velikodušnu vojnu i finansijsku pomoć.

U postizanju ovih ciljeva, Saudijska Arabija i Iran su prigrlili sektašku retoriku i odanosti, kako bi dopunili raspoređivanje vojske u Bahreinu, Siriji i Jemenu. Iako se sukobi u ove tri države lagano mogu interpretirati kao sunitsko-šiitsko rivalstvo, stvarnost je u sve tri mnogo kompliciranija.

Primjer Jemena savršeno prikazuje zabludu sektaškog argumenta. Baš kao što su 1960-ih, “vehabijski Rijad“ i “sekularni Teheran“ podržali proimamatske zejdijske šiitske snage zbog političkih a ne religijskih razloga, nakon 2011. godine podržali su različite igrače, u zavisnosti od njihovih trenutnih interesa.

Nakon što su godinama podržavali jemenskog predsjednika Alija Abdullaha Saleha (koji je i sam član zejdijske sekte), Saudijska Arabija je, zajedno s drugim državama članicama Vijeća za zaljevsku saradnju, dogovorila sporazum da on odstupi sa vlasti 2011. godine. Do 2014. godine Saleh se vratio u Jemen i udružio se s Husima, zejdijskom oružanom grupom, koje je ranije pokušavao uništiti, da bi ih izdao kada se pojavila prilika da se pomiri s Rijadom.

Iako je Saudijska Arabija pokrenula rat protiv Husa 2015. godine, proglasivši ih iranskim posrednikom, jeste sarađivala s ovom grupom u mjesecima nakon zbacivanja Saleha, kada je pokušala oblikovati ishod jemenske političke tranzicije. Iran se približio ljevičarskim snagama i separatistima na jugu, pokušavajući proširiti svoj utjecaj u Jemenu.

Mogu li se Iran i Saudijska Arabija pomiriti?

Arapsko proljeće i iransko-saudijska eskalacija tenzija neminovno su se prelili na domaću scenu u obje države. U Istočnoj pokrajini u Saudijskoj Arabiji protesti su izbili inspirirani arapskim ustancima. Monarhija se osjetila ugroženom i ponovo je pokrenula krvavo gušenje, tvrdeći da su demonstranti “teroristi“, “iranski agenti“ i “petokolonaši“.

Iran je svjedočio sličnim smetnjama od etničkih manjina u pokrajinama Khuzestan i Sistan-Baluchestan i od nezadovoljnih mladih i običnih građana Teherana i drugih velikih gradova. Iranska vlada je u više navrata optuživala Saudijsku Arabiju da prouzrokuje nemir među svojom arapskom populacijom i da sponzorira nasilje, kao što je napad iz 2018. godine na paradu Revolucionarne garde u Ahvazu.

Uprkos ovom neprijateljstvu, međutim, postoji tračak nade da se situacija može popraviti. Budući da je dinamika iransko-saudijskih odnosa umnogome određena intervencijom trećih strana, uglavnom SAD-a, moguće je da će nova administracija u Washingtonu imati pozitivan učinak i ublažiti tenzije. Washington bi zaista mogao shvatiti da bi neki oblik saradnje između Irana i Saudijske Arabije mogao biti koristan za njegove regionalne interese.

Predsjednik Joe Biden je već signalizirao da razmatra opciju ponovnog učešća u iranskom nuklearnom sporazumu, iz kojeg se njegov prethodnik Donald Trump povukao. Ovo je izazvalo pomiješane reakcije u Teheranu i upozorilo neke američke saveznike u regiji, uključujući Saudijsku Arabiju. Međutim, nuklearni sporazum bi mogao biti prilika da obje države dođu za pregovarački stol. Već postoje prijedloti da se uključi Rijad u bilo kakve buduće pregovore s Teheranom.

Pronaći način da se balansiraju sukobljeni interesi i strahovi Rijada, Teherana i Washingtona nije lagan zadatak, ali ključno je razumjeti načine na koji se ovo rivalstvo manifestira. Jedno je sigurno: dok religija ima svoju ulogu, ovo rivalstvo se više tiče politike i regionalne sigurnosti nego “drevnih mržnji“. Zato je mir, ili barem neki vid normaliziranih odnosa, sasvim moguć.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.