Inzkovi poslovi i analogija sa narodnom izrekom

Visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko posljednjim aktivnostima naivnog blefiranja vrijeđa inteligenciju stanovnika Bosne i Hercegovine. Sve liči na jeftinu western-produkciju kockarskih duela.

Pokušavajući opravdati svoj usnuli mandat, on vlastima bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska postavlja uvjete koji su tragikomični u iole ozbiljnom kockarskom nadmetanju.

Licemjerno je, pa i politički i ljudski bezobrazno, nakon nekoliko godina turističkog boravka u ovoj zemlji, opterećenoj velikim problemima, manipulirati nesrećom žrtava ratnih zločina radi spašavanja bar mrve diplomatskog autoriteta i produženja mandata. Sve se pravda brigom za status tih osoba, a praksa pokazuje izuzetnu nebrigu visokog predstavnika upravo prema ovoj ranjivoj kategoriji bh. stanovnika.

Iznko je nedavno uputio pismo predsjedniku Narodne skupštine Republike Srpske Nedeljku Čubriloviću i klubovima poslanika, u kojem im se daje rok od tri mjeseca da ponište sva priznanja koja su u ime Skupštine dodijeljene osobama osuđenim za ratne zločine u Bosni i Hercegovini.

Skupština treba do kraja aprila ove godine oduzeti povelje s odlikovanjima osuđenim ratnim zločincima Radovanu Karadžiću, Biljani Plavšić i Momčilu Krajišniku čiji su postupci tokom oružanog sukoba šokirali svijet i uzrokovali nezamislive ljudske patnje, stoji u pismu visokog predstavnika.

U obrazloženju pisma prvi put u zvaničnim obraćanjima nekog predstavnika međunarodne zajednice u BiH govori se o uklanjanju „kolektivne odgovornosti sa srpskog naroda“. Do sada su u diplomatskom rječniku prevladavali stavovi da nema loših naroda i da ne postoji kolektivna krivica naroda za ratne zločine.

Inzko kaže da bi se, „uklanjanjem kolektivne krivnje i eliminisanjem bremena prošlosti, cjelokupan narod rasteretio i mnogo lakše kretao prema plemenitim ciljevima budućnosti, uključujući i pristupanje EU“.

Odluku o dodjeli povelja brojnim institucijama, organizacijama i pojedincima donio je povodom 25. godišnjice rada Narodne Skupštine Republike Srpske Organizacioni odbor za obilježavanje manifestacije.

Među dobitnicima su i tri navedene osobe pravomoćno osuđene za ratne zločine pred Haškim tribunalom. Inzko veličanje ratnih zločinaca ocjenjuje neprihvatljivim.

Time se, kaže, direktno vrijeđa i provocira one koji su pretrpjeli posljedice rata, te šteti sjećanju na žrtve. Posebno se ističe kako se na taj način destabilizuje region i to je prepreka punom provođenju Općeg okvirnog sporazuma za mir.

Kako bi stvorio privid kontinuiteta svojih odluka, Inzko u pismu pominje uklanjanje table sa imenom zločinca Radovana Karadžića sa Studentskog doma na Palama kao prvi korak u stvaranju uvjeta za pomirenje kojim bi trebala krenuti Narodna skupština.

Tabla je skinuta na zahtjev Karadžićeve porodice i taj čin nije posljedica odluke entitetskih institucija. Ako je već pozivao na odgovornost člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika, Inzko je trebao insistirati na njegovoj ulozi u skidanju table, taman onoliko kolika je ona bila i pri njenom postavljanju.

Prostor za smišljanje manipulacija

Inzko se vadi za sve propuštene prilike kada je mogao, a nije, koristio svoju moć. Od referenduma o Danu entiteta, nepoštivanja odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, opstrukcija u rješavanju statusa državne imovine i još mnogih.

A narodna poslovica kaže: Nije majka karala Muju što je kockao, nego što se vadio. Prvi sporan momenat u Inzkovom pismu je rok od tri mjeseca. Ozbiljan visoki predstavnik dostavio bi tekst odluke koju je prethodno sačinio njegov tim i tražio da se ona bezuslovno i bez izmjena usvoji na narednom zasjedanju Skupštine.

Ovaj zakonodavni dom zasjeda dva puta mjesečno. Inzko bi morao znati da su njegovi prethodnici na funkciji visokog predstavnika na taj način nametnuli brojne zakone i odluke za bolje funkcioniranje postdejtonske BiH ili zaustavljanje opstrukcija.

Podsjećam da je za skidanje table s imenom zločinca Karadžića ostavio rok od šest mjeseci. Domari su po nalogu upravnika doma skinuli tablu za nekoliko minuta jednog popodneva.

Ovakvi rokovi su odličan prostor za smišljanje manipulacija, izgovora i izrugivanje koje Inzko, bar tako piše, želi spriječiti. Nema dileme da je Inzko trebao reagirati, ali sad je to zakašnjelo, politički traljavo, kalkulantski i kukavički.

Inzkova briga za žrtve ratnih zločina je neiskrena. Da je drugačije, visoki predstavnik bi ispunio svoje javno prezentirano obećanje da će donijeti Zakon o zabrani negiranja zločina genocida.

Obećanje je dato godinu dana prije 25. godišnjice najvećeg zločina počinjenog na europskom tlu od Drugog svjetskog rata, potom ponovljeno uoči Nove 2020. godine.

Čak je pojasnio da, dok čeka eventualnu akciju Parlamentarne skupštine BiH, njegov pravni tim radi na nekim elementima tog zakona.

Tvrdio je da će istrajati na principu da prvo da šansu domaćim političarima. Predugo je čekao. Dok su oni, shvativši oklijevanje kao blef, sistemski radili na urušavanju njegovog autoriteta.

Neiskrenost podcrtava potpuna nezainteresiranost, prvo za usvajanje, a potom i provedbu revidirane Strategije za rad na predmetima ratnih zločina.

Kažnjavanje preostalih visokih političkih, vojnih i policijskih zvaničnika koji su osmišljavali i naređivali izvršavanje ratnih zločina bila bi djelomina satisfakcija žrtvama ukoliko se o njima želi iskreno brinuti.

Neozbiljnost Inzkove prijetnje

Kao i u slučaju pominjane table na Studentskom domu, i u slučaju dodjele povelja u Narodnoj skupštini RS-a Inzko kasni. Povelje su dodijeljene u oktobru 2016. Za Plavšić i Krajišnika već tada su bile pravomoćne presude za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, a reakcije visokog predstavnika nije bilo.

U jednom javnom istupu, sam Inzko kaže da nije važna sama odluka, nego je i hitnost vrlo bitan faktor. Nije jasno zašto je ovaj svoj stav zanemario dva puta.

Neozbiljnost Inzkove prijetnje vidljiva je i iz sadržaja njegovog zahtjeva. Najprije, neoprezno ulazi na teren adresiranja kolektivne krivnje za ratne zločine. Ako je već imao objašnjenje da su taj teret srpskom narodu stavili svojim ponašanjem njegovi politički predstavnici onda je ono trebalo biti sastavni dio pisma.

Naknadno pojašnjavanje samo je dalo prostor prozvanima da njega optuže za mržnju prema Srbima u Bosni i Hercegovini.

Zašto je traženo da se ponište odluke o poveljama i odlikovanjima samo Narodne skupštine? Tri ratna zločinca dobitnici su već ranije Ordena RS-a s lentom od entitetskog predsjednika.

Zašto isti uvjet nije postavljen predsjednici entiteta Republika Srpska? U brzini se prave greške Valentine, a bude se često i površan. Strah od najavljene smjene bio je prevelik za ozbiljan pristup poslu.

I konačno, šta će biti posljedice ako Narodna skupština entiteta ne donese odluku o poništavanju povelja i odlikovanja?

Kada je pozvao Dodika da ukloni tablu s imenom zločinca Karadžića sa Studentskog doma Inzko je najavio da će, ako nalog ne bude izvršen, zatražiti da se Dodiku zabrani putovanje u zemlje Europske unije, te da mu se zamrznu bankovni računi i pristup nekretninama.

U pismu upućenom predsjedniku Narodne skupštine RS Nedeljku Čubriloviću nema navedene sankcije.

Hoće li je biti i da li je ustezanje visokog predstavnika Valentina Inzka od korištenja bonskih ovlasti uzrokovano nedostatkom provedbenih mehanizama?

A da je svojim političkim hiberniranjem u posljednjih nekoliko godina do dna srozao svoj autoritet govori i to da mu se javno ne izruguje samo Milorad Dodik, nego i njegova kćerka.

Jedinstvo međunarodne zajednice

Možda i ne htijući, Valentin Inzko je u jednom razgovoru za javni servis BiH otkrio zamku u koju je upao. Tada je rekao:

„Građani mi kažu zašto ne koristiš bonske ovlasti, mi znamo da ti lično možeš da donosiš odluke. To je tačno, ja mogu lično donijeti odluke, jer sam posljednji tumač Dejtonskog ugovora i zato me neki ne žele ovdje. Kad bude dosta kritične mase u Vijeću za provedbu mira (PIC-u), kad budem imao veliku podršku, ja ću ih koristiti. Zamislite da je donesem odluke, a onda kažu ta i ta, i ta i ta zemlja su bile protiv. Jako je važno da međunarodna zajednica pokaže jedinstvo.“

Jedinstvo međunarodne zajednice pokazano je prema Bosni i Hercegovini samo kada je trebalo završiti rat.

Nakon toga, vukao je svako na svoju stranu, mijenjali se predsjednici i vlade, politike, a u BiH osioni političari stvorili ovo što imamo danas.

Zato što nije imao hrabrosti da preuzme odgovornost, Valentin Inzko je već odavno završio svoj mandat, ma koliko dugo formalno obavljao funkciju.

Dobre poteze će mu građani Bosne i Hercegovini pamtiti, ali nakon više od 10 godina, vrijeme je za promjene. I za njegovo, i za dobro ove zemlje.