Bursać: Nada Ostojić, mrtva heroina iz Zvornika

Četnik joj je proburazio stomak, Nada je pala, a sa Nadom je iskrvarila i nada u neki bolji život.

Nada Ostojić je iskrvarila u kući, pokušavajući da spasi svoje komšije Bošnjake  (Ustupljeno Al Jazeeri)
Nada Ostojić je iskrvarila u kući, pokušavajući da spasi svoje komšije Bošnjake  (Ustupljeno Al Jazeeri)

Znate li za Nadu Ostojić, matičarku iz Zvornika?

Nada Ostojić ima 160 cm visine i srce od pet kilometara širine.

Vjenčanje i sreća su njen posao u Zvorniku.

A sreća se iz Nade i njenih 160 cm širi kao kakav virus, pa su svi oko nje veseli.

Tako je bilo osamdesetih i devedesetih u gradu na Drini.

I nije samo to. Nada je čudo. Pomaže kome stigne. Da ti ne zna lijeva, šta ti radi desna, a opet za Nadinu dobrotu su čuli svi u Zvorniku. I dalje, jer takve osobe slabo gdje ima!

Nada u Nadu

A onda je došao taj krvavi četvrtak, 9. april 1992. godine. Četničke jedinice, ološ u raznoraznim dobro naoružanim formacijama pobjedonosno je ušao u Zvornik bez bilo kakvog otpora. Bilo je tu Arkanovaca, Belih orlova, Žutih osa, Šešeljevaca, rezervista JNA…

Nada Ostojić, sa silnim natisaknim svijetom sjedi u kući Hakije Šehića u zvorničkom naselju Zamlaz. Provela je tu besanu noć. Noć krikova, noć rafala, noć minobacačkih granata koje su padale u i oko Zvornika. Pored Nade i Hakije, tu su i Raza Šehić, Taib Hudović, Hailida Hudović, Asim Hudović, Amra Hudović i Muharem Zaimović.

Sila Boga ljudi. Bošnjaci i među njima Nada. Nada u Nadu. Nada da će ona, žena Srpkinja spasiti sve njih u ovim satima zla što dolaze i što se osjećaju, kao da titraju u vazduhu. Vjerovala je i Nada Ostojić u tu svoju misiju. Ona ponajviše!

Ja sam ih vjenčavala – sve ove oko mene i dio onih što sad pod maskama, kukavički i životinjski napadaju i ubijaju nejač po Zvorniku. Ako mene ne poslušaju, koga će, pita se Nada, dok osluškuje pucnje i urlike neljudske koji se bliže kući Šehića.

„Ne brinite se, kako bude meni, biće i vama! Ma, za komšiju i u vatru bih skočila!“, reče Nada.

Gleda u svoje ruke, pa gleda u komšije. A komšije, pretrnule od straha. Ekonomista Asim Hudović i njegov otac Taib, gledaju netremice na ulazna vrata.

Prvi udar na Nadu

Stari sat, plastična ”Insa” odbija jedanaest, a onda lupa na vratima i sve postaje jedan ubrzani horor film.

Maskirani muškarci, naoružani kalašnjikovima uz psovke upadaju u kuću. Nada, sa svojih 160 centimetara hrabrosti staje ispred njih. Četnici je prvo odguruju:

„Ti se, Nado sklanjaj, da ne ubijemo i tebe“, prodera se jedan.

„Samo preko mene mrtve“, uspravi se Nada, sa 160 cm visine i pet kilometara ljubavi.

„Moraćete prvo mene ubiti, e da bi ubili moje komšije Hudoviće i Šehiće i sve ostale! Pa ja sam ovog mlađeg Asima, ekonomistu vjenčala. Iza mu je otac, penzioner. Šta su oni skrivili? Bježite sa vrata! Sram vas bilo!“.

Čuo se zvuk repetiranja kalašnjikova. Nada je sasvim mirno stala ispred puške. Ali umjesto rafalala osjetila je tup udar kundaka u glavu. Okrvavljena je pala, ali je bila pri svijesti.

„Životinje“, derala se sa kućnog praga, dok su četnici izvodili ljude  – muškarce na jednu stranu, a žene prema parkiranim autobusima za Banju Koviljaču.

Za Srbiju!

Da, ni tada Srbija navodno “nije“ učestvovala u ratu!

Strijeljanje na krovu automobila

Četnici su imali još bolesnije namjere.

Nakon što su Nadu Ostojić udarili, nakon što su ljude razvrstali, odveli su domaćina Hakiju Šehića, zajedno sa ocem i sinom, Taibom i Asimom Hudovićem do obližnjeg parkiranog automobila. Biješe to crvena Zastava 101, natjerali su ih da se popnu na krov i onda ih pobili. Strijeljali su nevine ljude na krovu automobila?!

Zašto su ovo monstrumi radili, ostaće nejasno.

Kad su “završili posao“ kada su ubili Hakiju Šehića,  Asima i Taiba Hudovića na krovu automobila, četnici su krenuli dalje. Ubili su u svom krvavom piru komšije Ismeta Ismića i njegovog sina Amira. Ubili su potom susjeda Ibrahima Mehinagića. I nije dosta i nije kraj…

Onda su ubili Hamiza Hadžiefendića, pa Omera Subašića. Tek tako, kao glinene golubove, na pravdi Boga. Zbog drugačijeg imena i prezimena.

Krvavi pir bez kraja i konca, činilo se.

I tako su četnici ”oslobodili“ Zvornik. Oslobodili su ga od ljudi! Oslobodili su ga od svjetlosti, od napretka, od dobrote i ljepote…

Nada umire posljednja

A onda su se vratili po Nadu! Četnici ne zaboravljaju ljudskost. I ljudskost mora biti kažnjena. Ljudskost zvijeri ne praštaju. Nikome, pa ni Nadi.

Nada, na kućnom pragu, okrvavaljena, uspravila se, kao prkosni bokser nakon nokdauna. U inat zlotvorima. Očekivala je metak. Bila je spremna na metak. Umrijeće ovdje sa svojim ljudima, koji mrtvi oko nje leže.

Međutim, jedan četnik sa fantomkom na licu, najvjerovatnije lokalni mještanin, izvukao je nož i proburazio je Nadi stomak. Izgleda nije bila dostojna metka, ona koja štiti Bošnjake. Nada je pala, a sa Nadom iskvarila je i nada u neki bolji život u istočnoj Bosni.

Istina, nada umire zadnja i smrt joj je najkrvavija, ako se smrti mogu samjeravati!

Iskrvarila je Nada Ostojić tu u kući, iskrvarila je pokušavajući da spasi svoje komšije Bošnjake.

Njeno tijelo i tijela ubijenih Bošnjaka, danima su stajala tako na mjestu egzekucije.

Bilo je to u Zvorniku, 9. aprila 1992. u 11 sati i 15 minuta, po staroj plastičnoj ”Insi” koja je još dugo nakon smiraja iskucavala vrijeme zla. Neispričana, a ispričana priča.

Tih 160 cm visine, pet kilometara ljubavi i stotinu kilotona hrabrosti u smrt je otišlo herojski, sa komšijama.

Nada Ostojić, matičarka iz Zvornika. Heroina! Po njoj se ništa ne zove!

A ima li nade za nas?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO