Šta nam debakl s vakcinama govori o predatorskom kapitalizmu

Vakcine su svjetionik nade usred pobješnjele pandemije korona virusa koja je odnijela živote više od 2,4 miliona ljudi i zaustavila svjetske ekonomije. Predstavljene su kao lijek koji će stati u kraj ogromnoj patnji – fizičkoj, ekonomskoj i ekonomskoj – uzrokovanoj epidemijom bolesti COVID-19.

Ali budući da je provedba vakcinacije zapela zbog raznih okolnosti, prevdividih i nepredvidivih, svjetlost ovog zamišljenog svjetionika blijedi. Kako je nedavno objavljeni članak u vodećem medicinskom časopisu The Lancetu zaključio „nove vakcine neće mnogo značiti pojedincima širom svijeta ako se nisu u stanju vakcinisati na vrijeme“.

Mjesecima nakon što je nekoliko vakcina odobreno za upotrebu, vakcinacijske kampanje su razočaravajuće spore, a ako se vakcinacija nastavi trenutnom brzinom, očekuje se da će samo šačica najbogatijih svjetskih država postići tzv. imunitet krda prije ljeta. U međuvremenu se pojavljuju nove mutacije virusa, dovodeći u pitanje efikasnost postojećih vakcina.

Neki za debakl s vakcinama krive veliku birokratiju vlada ili antivakcinacijski sentiment. Ali uzrok ovog problema leži na drugom mjestu. Ima veze sa disfunkcionalnim globalnim ekonomskim sistemom koji se zasniva na tri ideološka mita: da je privatni sektor najbolji u inovacijama; da neregulisana tržišta najbolje upravljaju ponudom i potražnjom; i da je ishod globalizacije fer za sviju.

Usred pandemije i loše izvedenih nastojanja da se ljudi vakcinišu, ovi mitovi se počinju rušiti pred našim očima.

Prvi mit: Privatni sektor je najbolji inovator

Jedan temeljni mit globalnog kapitalizma je da je privatno poduzetništvo jedini efikasan izvor inovacije i napretka. Ali farmaceutska industrija odavno pokazuje da to nije nužno tačno.

Već decenijama vakcine nisu prioritet ove industrije jer su nedovoljno profitabilne. Naprimjer, uprkos upornim smrtonosnim epidemijama virusa ebole u zapadnoj Africi, nije bilo ozbiljnih napora da se razvije vakcina protiv ove bolesti sve do nakon epidemije 2014. A sve do izbijanja pandemije korona virusa, kompanije kao što je BionNTech – koja se udružila s Pfizerom da razvije vakcinu protiv COVID-19 – su se uglavnom fokusirale na primjenu mRNK tehnologije u lijekovima prije nego na vakcine.

Brzi razvoj vakcine protiv korona virusa desio se tek nakon što su vlade dale značajnu finansijsku podršku, zajedno sa velikim ugovorima o otkupu za koje je korišten novac poreskih obveznika. Naprimjer, američke vladine agencije su dale Moderni 2,5 milijardi dolara da pomognu razvoj vakcine i da kupe doze.

To jeste, javni sektor je glavni pokretač koji stoji iza vakcine protiv COVID-19 i javna sredstva se koriste za finansiranje ovog procesa. U suštini, farmaceutske kompanije su osigurale razvoj sa umanjenim troškovma i pokretanje novog projekta bez rizika.

Trvdnju da su privatne kompanije najbolje u inovacijama dodatno pobija činjenica da su najmanje dvije državne kompanije, ruski Institus Gamaleya i kineski Sinopharm, bile uspješne u razvoju efikasnih vakcina.

Sve ovo ne govorim da bih doveo u pitanju efikasnost dostupnih vakcina ili posvećenog rada istraživača koji su ih razvili. Prije želim istaknuti činjenicu da privatiziranje razvoja vakcine nije samo preskupo i izrabljivačko, već je i neefikasno jer sprečava naučnike da sarađuju i razviju najbolju moguću vakcinu.

Drugi mit: Nevidljiva ruka tržišta je učinkovita

Još jedan kapitalistički mit je da su konkurentna tržišta najbolji regulatori ponude i potražnje i da su najbolji u postizanju optimalne raspodjele roba. Početkom 2020. smo svjedočili mračnoj strani ove priče, kada su države počele nadmašivati jedna drugu kupujući nužnu medicinsku opremu, kao što su zaštitna oprema i respiratori.

Potražnja je posvuda bila velika, ali ponuda je došla samo do nekolicine bogatih, po cijenu mnogih ljudskih života. To se ponovo dešava jer se, usred ozbiljne nedovoljne opskrbljenosti vakcinama, vlade nadmeću da osiguraju dovoljne doze za upotrebu u svojim državama.

Izrael je svoju spektakularnu stopu vakcinacije ostvario plativši veću cijenu za vakcine. SAD pokušava slijediti taj primjer. Čak se i unutar Evropske unije, gdje je pregovaran koordinirani odgovor i fer raspodjela vakcina državama članicama, ispostavilo da su bogate države kao što je Njemačka uspjele osigurati za sebe veće količine vakcina.

Ako se nastavi trenutna situacija u kojoj oni koji najviše ponude mogu kupiti koliko god žele, sve i ako je to više nego što im je potrebno, ponuda će i dalje zaostajati za globalnom potražnjom. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) je ovu pojavu nazvala „vakcinacijskim nacionalizmim“, ali to je zapravo vakcinacijski kapitalizam. Države se trude da ponude više od drugih za vakcine jer ih nema dovoljno, a nema ih dovoljno zato što je farmaceutskim kompanijama dozvoljeno da ne podijele svoje izume sa svijetom.

Kako je istakao škotski ekonomist Adam Smith, svaka trgovinska tajna je oblik monopola, a u ovom smislu, farmaceutski patenti omogućavaju dobavljaču da nametne monopol. Ako se vakcine čuvaju kao ekskluzivno intelektualno vlasništvo, kompanije tu raspodjelu čini ne samo preskupom, već i neefikasnom, jer ozbiljno ograničava proizvodne kapacitete.

Treći mit: Kapitalistička globalizacija je poštena

Treći ključni mit kapitalizma u poodmakloj fazi koji se sada ukazuje predstavlja globalizaciju kao jednako korisnu za sve. Ali letimičan pogled na globalnu distribuciju vakcina pokazuje da to do sada nije slučaj.

Dok su zapadne države u stanju da nabave vakcine, iako drugačijim ritmom, mnogi drugi dijelovi svijeta nisu još ni započeli svoje vakcinacijske kampanje. Čak se i izranjajuće ekonomije – od kojih su neke služile kao testno tlo za vakcine – bore sa ograničenom ponudom.

Kao rezultat ove globalne nejednakosti u distribuciji vakcina, mi se ne suočavamo samo s onim što je generalni direktor Svjetske zdravstvene organizacije Tedros Ghebreyesus nazvao „katastrofalnim moralnim neuspjehom“, već i sa globalnom ekonomskom katastrofom. Ekonomisti već upozoravaju da će nejednaka globalna raspodjela vakcina biti puno skuplja za bogate države od koordinirane.

Ako potraje trenutna nejednakost prilikom imunizacije, raspodjela vakcina u bogate države mogla bi postati gotovo beskorisna. Sve i ako neke države ostvare tzv. imunitet krda, stalne epidemije u drugima će nastaviti remetiti lance putovanja i globalne oprskbe. Jedna studija kaže da bi, ako se ne poduzme ništa na globalnom nivou za ravnomjernu raspodjelu vakcina, to razvijene države moglo koštati 4,5 hiljada milijardi dolara.

Imunitet ne može funkcionisati kao privilegija nekolicine. Vakcinisane bogate države mogu se pokušati odvojiti od ostalih, ali održivost ovog globalnog aparthejda bit će upitna, a ljudski danak, bez sumnje užasan.

Kapitalizam katastrofe umnožava katastrofu

Kanadska autorica Naomi Klein je dala poznatu definiciju kapitalizma katastrofe kao vrste predatorskog kapitalizma koji izvlači profit iz prirodnih i ljudskom rukom izazvanih katastrofa. Posljedice trenutne pandemije su nam omogućile da vidimo da ova ideja ide i dalje: dok vrebaju katastrofu, kapitalističke sile je mogu uvećati i kreirati novu, mnogo veću.

U globalno isprepletenoj ekonomiji koja ovisi o kretanju radnika i o kompleksnim lancima opskrbe, manjak vakcina za značajne dijelove globalne populacije znači da će virus imati dovoljno prostora da mutira, izbjegne novostečeni imunitet i putuje daleko. Nove vakcine će nastaviti razvijati, ali uzimajući u obzir zakašnjelu i nejednaku raspodjelu, COVID-19 će uvijek biti korak ispred.

Ovo ne sluti na dobro za budućnost milijardi običnih ljudi čije će živote poremetiti ovaj virus, ali izgleda da paše bogatima koji trenutno stiču gomile novca od epidemije COVID-19.

Ako želimo okončati pandemiju, spasiti ljudske živote i spriječiti ekonomsku katastrofu za najranjivije, moramo što prije revidirati mehanizme kapitalizma katastrofe i osigurati da se vakcine ravnopravno podijele i da se mjere protiv COVID-19 efikasno provode širom svijeta.