Koliko se ispuhao Škorin populistički balon?

Miroslav Škoro je posljednjih tjedana u medijskim istupima najavio i treći pokušaj osvajanja vlasti. Nakon što nije uspio uhvatiti glavne trofeje na predsjedničkim i parlamentarnim izborima, praktički je odlučio podmetnuti svoja leđa na lokalnim izborima, i to za praktički drugu najmoćniju funkciju u državi – gradonačelnika Zagreba.

Njegovi istupi i dalje ostaju nedorečeni, bez jasnog stava o nizu postavljenih pitanja, a neki od najbližih suradnika su ga napustili. Novi narativ koji je odlučio gurati borba protiv “duboke države”, a u taj okvir bez jasnog kriterija smješta sve koje percepira kao svoje neprijatelje. Koliko se ispuhao Škorin populistički balon? Kako su krajnje desne opcije ponovno pokazale da ne mogu ujedinjeno funkcionirati?

Škoro i dalje tvrdi da on nije kandidat za gradonačelnika Zagreb i da će stranačka tijela Domovinskog pokreta odlučivati o tome. Naravno, treba se zadovoljiti procedura, ali treba i istaknuti da Škoro posljednjih tjedana već nastupa kao kandidat.

Treba mu se priznati da ne odustaje te da ima prilično visoko mišljenje o svojim sposobnostima. Otprilike u rangu još jednog populista, Mislava Kolakušića, koji je svojedobno tvrdio da bi bio i premijer, i predsjednik, i ministar unutarnjih poslova i pravosuđa. Ukratko, sve je Kolakušić mogao biti, ali je trenutno prilično nečujan i sjedi na poziciji zastupnika u Europskom parlamentu. Škoro je tako smatrao da je upravo on stvoren za predsjednika države, zatim za premijera, a sad za gradonačelnika. Međutim, trenutno, prilično nezapaženo, igra ulogu oporbenog političara.

Plitki stavovi i plitka pamet

Zapaženiji su od njega pripadnici Mosta, Možemo i Centra. I desni, i lijevi, i centralni. I dok je njihovo djelovanje zapaženo, Škoro se susreće s nezadovoljstvom u vlastitim redovima. Početkom godine napustilo ga je dvoje zastupnika (Milan Vrkljan i Karolina Vidović Krišto) te su pri tome iznijeli optužbe o tome da ih se onemogućava u djelovanju. I dok Škoro, s jedne strane, tvrdi da je to sve normalno te da o bivšima treba sve najbolje, s druge strane, vidljiva je ogorčenost. Tako govori da je u pitanju bio čisti ego dotičnih, da su to plitki stavovi i plitka pamet, da bi vratili mandate kad bi bili časni i pošteni te da će njegova sestra voditi saborski Odbor za obitelj, mlade i sport deset puta bolje od Karoline Vidović Krišto.

Osim konflikta unutar Domovinskog pokreta, došlo je i do daljnjeg razilaženja s Mostom. Most je na predsjedničkim izborima podržao Škoru, ali na parlamentarnim izborima nisu uspjeli dogovoriti zajedničku platformu te se to razilaženje nastavilo i po pitanju lokalnih izbora, konkretno kod definiranja kandidata za gradonačelnika Zagreba. Most je preduhitrio Domovinski pokret te istaknuo svog kandidata i stavio ih pred gotov čin. Pokazalo se da opcije desnije od Hrvatske demokratske zajednice neće imati jednog zajedničkog kandidata u glavnom gradu te da ovakve bitke vide kao priliku za profiliranje i jačanje na desnom spektru.

Međutim, sukobi u okviru Domovinskog pokreta te razilaženje s drugim desnim opcijama su, zapravo, najmanja Škorina briga. Kada se posluša što nudi biračima, onda je primjetno da nije napredovao niti milimetra u odnosu na one prve političke korake. I dalje obećava rušenje duopola HDZ-a i Socijaldemokratske partije, tvrdi da narod stoji iza njega, da su oni pokret koji jača iz dana u dan.

I dalje tvrdi da on pruža nadu ljudima, da ljudi žele nekoga tko je postigao nešto u životu svojim radom. I dalje, iako je svima već jasno da Domovinski pokret zauzima krajnje desnu poziciju, izbjegava profiliranje. Tako tvrdi da je po pitanju nacionalnih interesa desno, a oko socijalnih i radničkih pitanja lijevo. Vjerojatno smatra da tad nije nužno na glas izgovoriti tu kombinaciju riječi – nacionalno i socijalno. Odnosno, ono što on, i slični, sada zovu suverenističko.

Ne uspijeva Škoro zauzeti stav niti oko toga jel skloniji Donaldu Trumpu ili Joeu Bidenu. Niti oko toga što je Twitter suspendirao Trumpov nalog. Pa kako onda očekivati da će zauzeti neke jasnije stavove o nacionalnoj i lokalnoj politici u kojoj bi htio aktivno sudjelovati? Nije se tako Škoro u svojim nastupima pretrgnuo u osudi vladavine Milana Bandića u Zagrebu, nije govorio o poslovnim i prijateljskim vezama trenutnog gradonačelnika. Sve to se svelo na nekoliko rečenica o tome da u Zagrebu treba poboljšati prometnu infrastrukturu. Nije Škoro ni o Bandiću baš kreirao neki jasan stav.

Nigdje je ne vidi ‘duboku državu’

Vjerojatno Škoro ima neke stavove, ali nisu baš najprikladniji za iznijeti ih u javnosti. Vjerojatno kad bi bio u potpunost iskren odbio bi dio umjerenih birača na koje računa, a kad bi iznio ublažene verzije, onda bi odbio dio svoje postojeće baze koja vjeruje da on zastupa tu famoznu kombinaciju nacionalnog i socijalnog.

Doduše, ta baza često nema problema, kao Škoro, da tu kombinaciju izgovara na glas. Zato Škoro njima šalje šifrirane poruke. Govori, slično kao trumpisti u SAD-u, o “dubokoj državi” koja radi protiv nacionalnih interesa. Predstavlja se kao suverenist, a odbacuje etiketu nacionalista. Sličan manevar su godinama koristio u SAD-u, pa su se od bijelih supremacista prebacili na bijele nacionaliste i konačno u alt-right. Zamućivanjem termina nastoji se otvoriti vrata mainstreama za određene teme.

Međutim, Škorin problem je što su takvi manevri sada već dobro istraženi i prepoznati. Tako se pokušaji zamućivanja sve lakše prepoznaju, a Škoro nešto više od toga ni nema za ponuditi. Populizam mu nije pomogao u dvije izborne utrke, na desnom spektru ima preveliku konkurenciju da bi samostalno dominirao, iz pokreta mu odlaze ljudi koji ne žele prešućivati svoje radikalno desne stavove, a on glavnog oponenta vidi u “dubokoj državi”, koju ne bi znao definirati ni da mu o tome ovisi mjesto gradonačelnika Zagreba. “Duboku državu” u Gradu Zagrebu naprosto ne vidi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.