Prošla je tromjesečna (anti)kampanja, bira se novi patrijarh

Novi srpski patrijarh, 46. po redu, bit će izabran u četvrtak, 18. februara, tačno tri mjeseca nakon što se upokojio stari patrijarh blaženopočivši Irinej (od posljedica korona virusa). Tačno toliko vremena je i propisano Ustavom Srpske pravoslavne crkve za izbor novog poglavara.

Za tri mjeseca, koliko je trajala “izborna kampanja”, odnosno lobiranje za ovog ili onog kandidata različitih struja u Crkvi, što je prilično neuobičajeno, nijedna informacija o tome nije procurila u javnost. Čak su i insajderski izvori najuticajnih medija ostali nijemi, poštujući odluku Sinoda (crkvene vlade) da se o izboru novog patrijarha ne govori u javnosti, pogotovo ne o eventualnim razmimoilaženjima među vladikama koji će glasati na Svetom arhijerejskom saboru.

Jedina kampanja, zapravo antikampanja, vođena je protiv vladike diseldorfskog Grigorija, koji je, uprkos neviđenom medijskom linču nekih televizija i novina, i sam ostao dosljedan u izboru šutnje, kao jedinog načina svoje odbrane.

Monasi koji vole hedonizam

Beskrajno dugu šutnju Crkve o ovom nesumnjivo važnom poslu i za Crkvu i za državu Srbiju prekinulo je tek protestno pismo grupe vladika Sinodu SPC-a i burne reakcije javnosti, koji su uspjeli spriječiti namjeru da se zasjedanje Svetog arhijerejskog sabora i izbor novog srpskog patrijarha, navodno zbog epidemije korone, upriliči u jednom od najekskluzivnijih beogradskih hotela “Hilton”, u kojem noćenje s doručkom košta 160 eura. Ova blasfemična ideja, koju neki mediji pripisuju Sinodu, a neki i ministru inostranih poslova Nikoli Selakoviću i prvim oficirom za vezu predsjednika Aleksandra Vučića sa vrhom Crkve, dodatno je poljuljala ugled crkvenih otaca i samoj proceduri izbora prvog među jednakima.

Vladičanska bezgranična i odranije poznata ljubav prema skupocjenim limuzinama i džipovima potpuno u neskladu sa monaškim pravilima, koje su izabrali posvećujući život Bogu, molitvama i duhovnim, a ne materijalnim vrijednostima, izborom “Hiltona” sa pet zvjezdica je pokazala da nikako nisu imuni na čari zavodljivog hedonizma.

Veliki skandal u najavi je ipak zataškan, a neki su se beogradski mediji toliko zaboravili da su na naslovnim stranama objavili kako će Fudbalski klub Crvena zvezda ubrzati izbor srpskog patrijarha. Mnoge vladike, navodno, vole i fudbal i zainteresovane su da gledaju večernji Zvezdin okršaj sa Milanom u Ligi Evrope u četvrtak navečer, pa će se potruditi da izbor crkvenog poglavara svakako “odrade” prije te utakmice.

Konspiracija s poznatim ishodom

Ko će na kraju biti izabran, a potom u roku od najviše tri dana i hirotonisan za poglavara najvažnije vjerske institucije u zemlji, odnosno ko su kandidati i dalje se drži u strogoj tajnosti, što je nekako sasvim neopravdano ostalo kao sporedna tema u odnosu na sve druge koje svakodnevno opterećuju život u Srbiji.

Jedan od razloga nepotrebne šutnje svakako može biti i prosta činjenica da će onaj crkveni visokodostojnik koji će na kraju biti izabran, htio ne htio, biti “Vučićev patrijarh”, po istoj analogiji po kojoj je German bio Titov, Pavle Miloševićev, a Irinej Tadićev patrijarh. Jer, skoro da nema nikakve sumnje da će Irinejev sljedbenik najvjerovatnije postati jedan drugi Irinej, onaj episkop bački, koji odavno vedri i oblači u SPC-u i koji je već jednom bio “u šeširu”, ili neko njemu vrlo blizak.

U svakom slučaju, neko sasvim blizak postojećim političkim prilikama u Srbiji, u kojoj je već predugo ustanovljena neustavna hijerarhijska praksa kreiranja najvažnijih odluka na jednom mjestu, ne samo državne nego i crkvene vlasti. Uostalom, o tome smo već pisali u tekstu pod naslovom “Jesen srpskih patrijarha: Irinej umjesto Irineja”, ima ga na portalu Al Jazeere Balkans, sa glavnim zaključkom kako bitnih promjena u crkvenoj politici sa novim patrijarhom gotovo sigurno neće biti.

Jedino što se u uvom trenutku pouzdano zna jest da će se završni ritual prvi put obaviti izvan Patrijaršijskog dvora u kripti Hrama Svetog Save na Vračaru i koji od sveštenika će iz Jevanđelja izvući jednu od tri koverte sa imenima onih vladika koji su ušli u najuži izbor, odnosno dobili najveći broj glasova na Saboru. To će biti najstariji među njima, monah Jovan (Radosavljević) iz Eparhije vranjske (94), koji će u takozvanom apostoloskom žrijebu izvući ime novog patrijarha.

Neki lokalni mediji u Vranju odmah su spekulirali kako je i stari monah vrlo blizak sa episkopom bačkim Irinejem, što može biti zanimljivo onim ljubiteljima zavjere koji tvrde da se volja Božija može izigrati malom prevarom: da se u sve u tri koverte ispiše ime istog episkopa, onog koji je dobio najviše glasova na Saboru.

Šta može vladika Joanikije?

Ali, ostavimo spekulacije po strani. Može li neko stvarno pokvariti očigledno unaprijed i strogo kontrolisan izbor novog srpskog patrijarha, odnosno ugroziti glavne favorite vladiku Irineja ili nekoga od njegovih ljudi od najvećeg povjerenja? U javnosti se licitiralo čak sa 15 imena, od njih tridesetak, koji formalno ispunjavaju uslove za izbor, ali se u argumentaciji nije odmaklo od prostog nagađanja ili favorizovanja nekog od kandidata prema sopstvenim afinitetima.

U posljednje vrijeme, u tom kontekstu, često je spominjano i ime vladike budimljansko-nikšićkog Joanikija, jednog od prvoboraca litijaškog ustanka protiv Mila Đukanovića u Crnoj Gori, koji je, zbog kršenja svih preporuka crnogorskih vlasti o zabrani okupljanja u vrijeme pandemije, bio i privođen. Ovaj je vladika – kako u Crnoj Gori, tako i u Srbiji – odavno viđen za nasljednika mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija, koji je izgubio bitku protiv korone.

Ukoliko bi Joanikije bio kandidovan i postao patrijarh, to bi moglo značiti samo jedno: da će Crkva pojačati pritisak na Crnu Goru, kojoj se osporava pravo na nezavisnost, ali i zadire u pitanje nacionalnog identiteta Crnogoraca, što svakako nije crkveno, nego, prije svega, državno pitanje, bez obzira koje političke opcije trenutno imaju većinu u Podgorici. Može li u tom slučaju Joanikije biti onaj jezičak na vagi koji, podržan od Beograda, može pretegnuti i natjerati vodu da potječe na svoju vodenicu? O tom potom.

Senzacije neće biti

Drugi jaki čovjek u SPC-u, vladika diseldorfski Grigorije, vjerovatno bi izazvao tektonske poremećaje u trošnom crkvenom mehanizmu. On je, međutim, do te mjere uvaljan u blato da je teško povjerovati kako će u ovom trenutku dobiti povjerenje sabraće. Njegov eventualni izbor bio bi prvorazredna senzacija i označio početak neophodnog podmazivanja funkcionisanja i crkvenog, i državnog aparata.

Kada se “precrtaju” Joanikije i Grigorije, ostaje opet Irinej kao glavni favorit za patrijarha. Međutim, poznato je da Irinej i nije baš omiljen kod mnogih vladika upravo zato što je već godinama nesklon da čuje različita mišljenja i koji o svemu odlučuje, uprkos argumentovanoj kritici da je Crkva prešla postkomunistički zenit i da polako počinje opadati povjerenje vjernika u Božije izaslanike na zemlji.

Zato su u igri i Irinejevi najbliži saradnici, poput vladike zagrebačko-ljubljanskog Porfirija, nešto liberalnijeg sveštenika mlađe dobi i sklonog ekumenskom dijalogu, ali i episkop banjalučki Jefrem i umjereniji mitropolit dabrobosanski Hrizostom, koji je tri mjeseca bio i mjestobljustitelj, odnosno čuvar trona SPC-a do izbora novog patrijarha.

Moguće je, na kraju, da niko od njih ne prođe “kvalifikacije”, odnosno plasman među trojicu od kojih će na jednog, kako se vjeruje, pasti Duh sveti u trenutku čitanja Jevanđelja. Moguće je da će to biti i vladika šumadijski Jovan, ali i neki od vladika koji uopšte nije spomenut u ovom tekstu, ali je sigurno da velike senzacije neće biti.

Novi patrijarh stare politike

Misterija hoće li se Irineju (Buloviću) ovaj put osmjehnuti sreća, odnosno Duh Sveti, kako piše u crkvenim knjigama, pri kraju je. Dugo držanje javnosti u bezrazložnoj neizvjesnosti iz državnog sektora se tako preselilo i u crkveni prostor. Pa se informacije kriju i odlažu do posljednjeg trenutka, kako bi se tek tada saopštilo ono što je već od prve sekunde bilo potpuno bjelodano. A to je, najprije, činjenica da država i dalje Crkvu čvrsto drži pod kontrolom i instrumentalizira je u svoje političke programe, koji nemaju mnogo veze sa duhovnošću, koja bi morala biti imanentnija Crkvi od bilo kojih finansijera, pa makar se oni zvali i država.

U takvom kontekstu stvari ne mogu izmaći kontroli pogotovo kada je u pitanju tako važan proces kao što je izbor poglavara Crkve. Teško je i zamisliti da bi državni vrh Srbije, koji se upadljivo držao po strani tokom posljednja tri mjeseca, ako se izuzmu tajni pregovori i dogovori daleko od očiju javnosti, mogao propustiti priliku da dobije novog patrijarha prema sopstvenim željama. Novi će patrijarh, zapravo, voditi i podržavati staru politiku. Onu koju određuje predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. I to je jedino važno.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.