Mišljenja

Žestoka polemika o filmu koji još niko nije ni vidio

Kako se desilo da se u trci za Oscara u istom trenutku nađu filmovi o Jasenovcu, kao predstavnik Srbije, i o Srebrenici, kao predstavnik Bosne i Hercegovine?

Neko u cijeloj ovoj sumornoj priči očigledno ne govori istinu, koju će svaki čitalac ponaosob morati dokučiti sam, piše autor (EPA - Ilustracija)
Neko u cijeloj ovoj sumornoj priči očigledno ne govori istinu, koju će svaki čitalac ponaosob morati dokučiti sam, piše autor (EPA - Ilustracija)

Film kojeg zvanično u Srbiji nikad niko nije vidio, jer nije ni prikazivan (osim pro forma u Gračanici, na Kosovu), kao da nas je vratio u vrijeme kada su po zadatku, zna se čijem, razne podružnice boraca (i ne samo boraca) osuđivale knjige i pozorišne predstave koje nisu ni čitali, niti gledali.

Kako je taj “naš“ nekadašnji model eliminacije ideoloških protivnika preplivao Atlantik i stigao u samo središe američke filmske industrije? Ili, kako se desilo da se u trci za američkog Oscara (za film van engleskog govornog podtručja) u istom trenutku nađu filmovi o Jasenovcu (Dara iz Jasenovca Predraga Antonijevića), kao predstavnik Srbije, i o Srebrenici (Quo wadis, Aida? Jasmile Žbanić), kao predstavnik Bosne i Hercegovine?

Jasenovac i Srebrenica, dvije priče

Može li se govoriti o pukoj slučajnosti, ili je priča o djevojčici koja je preživjela pakao holokausta u Jasenovcu ipak napisana i ekranizirana kao filmski odgovor na priču o ženi koja je preživjela genocid u Srebrenici? Ovo su samo neka od pitanja na koja će i odgovori, nakon što oba filma na proljeće budu prikazana u kinima u regionu, u najvećem broju slučajeva, nažalost, ostati potpuno različiti.

Zašto je to tako? Zato što se ni tada, kao ni u Americi proteklih dana, polemika neće voditi o umjetničkim kvalitetima filma, nego o tome jesu li žrtve u Jasenovcu i Srebrenici i njihovi dželati smješteni u adekvantne istorijske kontekste Drugog svjetskog rata u prvom i Balkanskih ratova devedesetih, u drugom slučaju, što je osnovni preduslov da se dvije velike kolektivne, nacionalne, istorijske i kulturološke traume naroda bivše zajedničke zemlje barem djelimično razumiju.

To što su u prvom slučaju žrtve Srbi, Jevreji, Romi, hrvatski i drugi antifašisti, a dželati ustaše, odnosno Hrvati, dok su u drugom slučaju dželati Srbi, a žrtve Bošnjaci muslimani, samo je izgovor za nerazumijevanje proste činjenice da su žrtve uvijek žrtve, bez obzira iz kog nacionalnog diskursa bile posmatrane.

‘Dara’ je definitivno državni projekat

Dara iz Jasenovca zaobišla je prošle godine sve redovne procedure predviđene za nominaciju u Srbiji, a kolateralna šteta su ostali neki drugi sjajni filmovi, kao, na primjer, Otac Srdana Golubovića, koji je već pobrao čitav niz priznanja na međunarodnim festivalima, uključujući Berlinale. Što za one koje su odlučivali nije bio nikakav argument. Šta je Berlin kontra Holywooda?

Tek poslije američke ekskurzije, međutim, mnoge stvari su počele izlaziti na vidjelo o ovom “državnom projektu od nacionalnog interesa”, u koji je Srbija nesumnjivo uložila veliki novac. Prvi dio “operacije Oscar“, koju je, kako se od početka pretpostavljalo, a nedavno i zvanično saznalo, osmislio i vodio državni vrh Srbije, na čelu sa predsjednikom Aleksandrom Vučićem, okončan je prije nekoliko dana, kada je Američka filmska akadamija spisak od 93 strana filma suzila na 15, među kojima se nije našla Dara, dok je Aida ne samo ušla u uži izbor. nego, prema dosadašnjim anketama, ima realne šanse za ulazak među pet najboljih, a nije daleko ni od samog Oscara. Naravno da je to raspalilo novi val antiameričkih raspoloženja tipa “šta ste očekivali od onih koji su nas bombardovali” i sličnih raspoloženja.

Druga markentiška faza srpske “operacije Oscar”, nakon što je film otpao i iz konkurencije za Zlatni globus, počela je samim prikazivanjem Dare u brojnim američkim gradovima, ali i Vučićevom neočekivanom odlukom da odlikuje reditelja Predraga – Gagu Antonijevića i scenaristicu Natašu Drakulić na Sretenje, državni praznik Srbije, 15. februara.

Odlično i ako uspije, i ako ne uspije

I ne samo to, nakon dugog skrivanja filma od domaće publike, uz embargo filmskim kritičarima da pišu o filmu koji su vidjeli na specijalnoj projekciji, donijeta je odluka da film prije prikazivanje u kino-dvoranama ima premijeru na državnoj televiziji, pardon Javnom servisu Radio televizije Srbije, što je kao ekskluzivno najavio sam Vučić, i to već za subotu, 20. februara. Kakav preokret…

Nije lako dokazati tezu kako je povod za razvezivanje srpske državne kase u slučaju Dare možda bio početak snimanja Aide, ali vremenska podudarnost nastanka dva filma o vjerovatno najvećim traumama na ovim prostorima u posljednjem stoljeću, što gubilišta u Jasenovcu i Srebrenici svakako jesu, nikako ne može biti slučajna. Pogotovo ako se u obzir uzmu tumačenja poput onog filmskog kritičara Ivana Velisavljevića, koji ocjenjuje da je cijeli kontekst oko filma Dara iz Jasenovca – trgovački.

Kako je on izjavio za list Danas, film je od početka jedna kombinacija: ako prođe – odlično, temom genocida i ulogom žrtve mijenjamo sliku o Srbiji, a ko ne uspije, opet odlično – u pitanju je svjetska zavjera protiv Srba. “Najbolje je ekipi trgovaca koja je ovu kombinaciju sa državom dogovorila – nije bitno kakav je proizvod, pare će da stižu“, rekao je Velisavljević, upozoravajući na zamku u kojoj se nađe svako ko se usudi objektivno procijeniti umjetnički doseg nekog domaćeg filma s tematikom srpskih stradanja, jer ga se odmah doživljava kao izdajnika i plaćenika u slučaju negativne kritike.

Kao u Politikinim ‘Odjecima i reagovanjima’

Sve je teklo po brižljivo pripremljenom markentiškom i svakom drugom planu, sve dok filmski časopis Variety nije objavio recenziju Jaya Weissberga, koji je Daru iz Jasenovca proglasio “jeftinom nacionalističkom propagandom i zloupotrebom Holokausta, koji se u filmskom svijetu dobro prodaje”. Što je u Srbiji izazvalo pravu konsternaciju, uporednu možda jedino s Politikinim “Odjecima i reagovanjima” devedesetih.

Weissberg je kao najproblematičnije u srpskom filmu potcrtao “njegov neskriveni antihrvatski, antikatolički etnocentrizam, sirovo osmišljen kao zapaljivu hranu za trenutne raskole između Srbije i njenih susjeda”, zaključujući da njegova “oduševljena vizuelizacija sadizma, u kontrastu s nevinošću jednog djetinjstva, gura razmišljanje o opasnostima nacionalizma i genocida u drugi plan i zamjenjuje ga jeftinom senzacijom i sentimentom”. Negativne kritike pojavile su se ubrzo i u Los Angeles Timesu, sa još manje biranim riječima, pa je već tada bilo jasno da od Oscara neće biti ništa.

Takav obrat filmske kampanje ponukao je Aleksandra Vulina, trenutno na poziciji prvog policajca Srbije, da izjavi kako je Weissberg “loš čovek vredan prezira“, dok je ministrica kulture Maja Gojković negativnu recenziju filma nazvala “osporavanjem prava da se govori o Jasenovcu kao mestu stradanja srpskog naroda“. Rijetko se ko usudio reći – “Stanite ljudi barem dok ne vidimo film…” Jedno je priča o filmovima kao fikcijama, koliko god se oni pozivali na istorijske činjenice, a drugo je sama rasprava o istorijskim činjenicama.

Zašto se čekalo 50 godina?

Na direktno pitanje u intervjuu jednom hrvatskom listu kada je došao na ideju da snimi Daru iz Jasdenovca, sam Antonijević, poznat po svom holivudskom prosedeu u dosadašnjoj karijeri, odgovara kako ga je već dugo htio napraviti. “To je izuzetno bolna tema, koja na neki način obilježava odnos Hrvatske i Srbije. Iznimno mi je žao što film nije snimljen pre 50 godina, jer progovara o zajedničkoj rani, prošlosti i suživotu. Da je proizveden ranije, možda bi se te rane iscelile.”

Ocjenjujući polemike u Hrvatskoj i Srbiji, rekao je kako je najgore što se umiješala politika, “pa je film postao kolateralna žrtva usijane atmosfere”. Antonijević je negirao kako je je Dara odgovor onima koji su Srbe prikazivali kao zločince, odnosno na film Jasmile Žbanić Quo vadis, Aida? “To nema nikakve veze. Pozdravljam snimanje filma kolegice Žbanić o Srebrenici, o tom strašnom zločinu. Mi, Srbi, kao narod, moramo izraziti duboko poštovanje prema tim žrtvama. Kao i kajanje za ta ubistva. U filmskom svetu ne sme biti nikakve utakmice prema žrtvama bilo kojeg zločina. Darom smo hteli odati počast onima koji su umrli u jasenovačkim logorima. Poštovanje svim žrtvama, ali poštovanje i srpskim žrtvama”, rekao je Antonijević.

Neko u cijeloj ovoj sumornoj priči očigledno ne govori istinu, koju će svaki čitalac ponaosob morati dokučiti sam. Ali, nikako prije nego što pogleda film. Jedan od rijetkih kritičara iz Beograda koji je vidio film na skali od jedan do 10 film je ocijenio peticom, možda šesticom. Da li je u pravu? Nemam pojma. Čekajući subotu i TV premijeru, podsjetimo na kraju na riječi jednog drugog srpskog stvaraoca, Srdana Golubovića, reditelja Oca, čiji je film uspio u Berlinu i drugdje, ali eto, nije mogao i neku komisiju u Beogradu.

‘Izrodi’, laži i besmislice

“Imam poštovanje prema Antonijeviću, kao kolegi i reditelju, i u ovome nema ničega ličnog. Ovo je pitanje legalnosti procesa izbora, ali pre svega, profesionalnih fer pravila i etičnosti. Smatram da jedna velika i važna tema, kao što je tema filma Dara iz Jasenovca ne zaslužuje da život tog filma započne isprljan skandalima i lošim odjekom u javnosti”, izjavio je Golubović, što je u tabloidima protumačeno kao da “Golubović traži od Amerikanaca da Srbija i nema kandidata za Oscara zbog toga što Bosna [i Hercegovina] šalje priču o genocidu u Srebrenici”.

Reditelj je potom nazvan i “izrodom srpskim”, uz tvrdnju “da mu ništa nije sveto, pa ni žrtve iz logora”, a plasirane su i laži lasirane su i laži i besmislice kako “Srdan lobira za film Quo vadis, Aida? Ali, da ne mora baš sve biti tako tužno i sumorno primjer je autorica muzika za film Dara iz Jasenovca Aleksandra Kovač. U trenutku kada je saopšteno kako Dara nije prošla, za razliku od Aide, kao nešto najnormalnije napisala je na Twitteru čestitku Jasmili Žbanić i cijeloj ekipi konkurentskog filma Quo vadis, Aida?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor : Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO