Ključ za trajni mir na Kavkazu je pomirenje

Nakon višedecenijskog sukoba, održivi mir između Armenije i Azerbejdžana može se postići samo kroz pomirenje predvođeno civilnim društvom.

Azerbejdžanski predsjednik Ilham Aliyev, ruski predsjednik Vladimir Putin i armenijski premijer Nikol Pashinyan tokom konferencije za medije nakon trilateralnog sastanka u Kremlju, u Moskvi, u Rusiji (Mikhail Klimentyev/TASS/Getty Images)

Tridesetog janura je trilateralna radna grupa koja se sastoji od Rusije, Azerbejdžana i Armenije i koja je oformljena nakon razornog prošlogodišnjeg 44-dnevnog sukoba u Nagorno-Karabahu da nadzire ponovno uspostavljanje transportnih veza između zaraćenih nacija, održala svoj prvi sastanak u Moskvi.

Ovaj sastanak, kojem su prisustvovali i zamjenici premijera svake od država, bez sumnje je važan korak prema razješenju višedecenijskog spora između Azerbejdžana i Armenije. Ali takva diplomatska nastojanja i tehnički aranžmani, koliko god bili važni, ne mogu donijeti trajniji mirovni sporazum. Održivi mir se ne postiže sastancima u dalekim prijestolnicama, već kroz pomirenje između zajednica.

Kao Armenac i Azerbejdžanac, znamo da je prisutno nepovjerenje između naše dvije nacije. Nijedan politički sukob sam ne može ubijediti dva naroda koja dijeli 30 godina sukoba, da vjeruju jedni drugima i da se pomire. Armenijsko i azerbejdžansko civilno društvo, međutim, mogu izgraditi uporišta na kojima stvarni mir može stajati pokretanjem inicijativa koje bi približile ove dvije zajednice i omogućile im da razumiju jedni druge.

Ratovi, nevezano da li završe pobjedom ili porazom, pokreću nacionalizam, a to predstavlja još jednu prepreku pomirenju. U Armeniji postoje demonstranti na ulicama glavnog grada koji pozivaju na novi rat da izrvnaju račune. U Azerbejdžanu se u međuvremenu pobjeda protiv Armenije slavi vojnim paradama. Za sada izgleda da nijedna nacija nije spremna ostaviti sukob iza sebe i fokusirati se na gradnju dobrosusjedskih odnosa.

Predrasude jedni o drugima

Iako će postratni porast nacionalističkog sentimenta vremenom splahnuti, ne možemo očekivati da Armenci i Azerbejdžanci naprosto zaborave predrasude jedni o drugima nakon izvjesnog vremena.

Ove dvije zajednice nisu imale pravu interakciju od kraja prvog rata u Nagorno-Karabahu 1994. Budući da nisu imali zajedničkih iskustava već duže od 20 godina, svaka je nacija konstruisala nerealnu, gotovu neljudsku sliku „neprijatelja“ u svojim kolektivnim umovima. Njihova percepcija nedavne historije takođe se rastavila, pa i jedni i drugi vide sebe kao žrtvu a onog drugog kao agresora.

Ako težimo ka trajnom miru, ovo se ne može nastaviti.

Pomiriti dvije zajednice koje jedna u drugoj vide samo neprijatelja možda jeste teško, ali nije nemoguće.

Iako nemamo zajedničkih iskustava iz proteklih nekoliko decenija, imamo dugu historiju mirnog suživota koji je došao prije tog. Etnički Armenci i Azerbejdžanci su mirno živjeli rame uz rame, na istim ulicama, u istim selima i gradovima u Karabahu milenijima.

Naša se omladina ne sjeća tih dana, ali sjećaju ih se njihovi roditelji. Nisu ljudi započeli sukob već suprotstavljene vojske i politički lideri. I Armencima i Azerbejdžancima su životi uništeni zbog ovog sukoba, pa i jedni i drugi mogu mnogo tog dobiti od pomirenja.

Možda se previše tog desilo od 1990-ih da bi ljudi naprosto zaboravili i vratili se na ono kako je bilo prije početka ovog spora. Ali mogu pokušati oprostiti. I sigruno mogu težiti ka tome da nastave dalje.

Da bi do tog došlo, civilno društvo treba poduzeti korake da ponovo poveže starije Armence i Azerbejdžance koji su nekada živjeli zajedno u miru. Ako bi se stari prijatelji i komšije povezali da se prisjete svoje zajedničke prošlosti i ponovo izgrade prekinute odnose, mogli bi pokazati svojoj djeci da je mirni suživot moguć.

Stari prijatelji mogu imati video pozive i, kada se pandemija okonča, sastanke uživo. Mogu svoje stare komšije posjetiti zajedno.

Zajedničko slavlje Novruza

Armenci i Azerbejdžanci svih dobnih skupina također se mogu okupiti da zajedno slave Novruz, zoroastrijanski festival koji je redovno okupljao kršćane i muslimane iz regije u predratnim vremenima. Ili civilno društvo može organizovati zajedničke umjetničke festivale, koncerte ili druge društvene događaje da predstave ovim dvjema zajenicama prilike da se druže.

Ne bismo, međutim, trebali pokušati ubijediti ove dvije zajednice da se slože oko jedne verzije historije jer je to nemoguće. Umjesto tog bismo svi trebali priznati da ne postoji „prava“ verzija historije.

Deportacija Azerbejdžanaca iz Arenije, masakr u Hodžaliju, pogromi u Sumagitu i Bakuu – obje nacije će se zauvijek sjećati nekih od ovih tragedija dok će odabrati da ignorišu ili zaborave druge.

Ne možemo i ne bismo trebali težiti ka tome da ubijedimo ove zajednice da je njihova percepcija novije historije njihove nacije manjkava. Ali možemo kreirati prilike i za Azerbejdžance i za Armence da priznaju da mogu postojati drugačije, ali jednako legitimne, interpretacije historijskih događaja.

Kako je govorio britanski historičar E.H. Carr „interpretacija igra nužni dio u uspostavljanju hisotorijskih činjenica, i zato što nijedna postojeća interpretaija nije sasvim objektivna, jedna je interpretacije jednako dobra kao i druga“.

Ako svaka zajednica može prihvatiti da je njena verzija historije i njeno razumijevanje, drugačija od druge, mogu se konačno prestati fokusirati na to da dokažu kako su u pravu, i umjesto tog početi raditi na zajedničkoj budućnosti.

Možemo početi naša nastojanja ka pomirenju sa sastankom u Tekaliju, gruzijskom selu blizu tromeđe sa Armenijom i Azerbejdžanom. Ponovna izgradnja veza koje su postojale između članova naših zajednica prije nego je sve rastavio rat mora biti prioritet naših političkih lidera dok nastavljaju svoje napore da osiguraju mirovni sporazum prihvatljiv za obje strane. Ovo je jedini način da postignemo održivi mir.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike MIŠLJENJA
POPULARNO