Šta nam pokazuje trka za predsjedničkog kandidata?

Nije kandidatura za najvišu funkciju vlasti ekskluzivni srpski specijalitet, ali ako se kandidovanje pojedinaca, uglavnom sa tankom ili nikakavom podrškom, nastavi dosadašnjim tempom, 2022. mogla bi biti rekordna po njihovom broju. Broj nezvaničnih (medijskih i kuloarskih) kandidatura već prijeti da sruši ranije rekorde, što takođe nije ništa novo ako se zna da svaki drugi Srbin misli da može biti predsjednik države.

Problem je što je na drugoj strani lider najveće stranke i koalicije u zemlji koji namjerava obnoviti mandat već u prvom krugu.

Kome odgovara inflacija predsjedničkih kandidata u Srbiji kojih će, kako se primiču izbori 3.aprila, biti sigurno sve više? Vlast je tek počela fabrikovati one koji opoziciji mogu oduzeti dobar dio glasova. Ko će biti novi Beli Preletačević koji je prošli put odnio mnogo više glasova, prepostavlja se opozicionih, koji su omeli glavnog Vučićevog rivala, Sašu Jankovića da prođe u drugi krug u kojem je razbacivanje glasova manje izvjesno.

Jedina šansa opozicije u drugom krugu

Opozicija ispravno pocjenjuje kako joj je jedina šansa ukoliko spriječi pobjedu aktuelnog predsjednika u prvom krugu i planira da potom u drugom krugu svi glasaju za zajedničkog kandidata (onog koji bude imao drugi najbolji rezultat u prvom krugu) i na taj način eventualno sruši Vučića. Ali, upravo takva matematika pokazuje i svoje mane jer bi gubitnici mogli zbog brojnih ideoloških i drugih razlika i interesa povesti kontrakampanje vidljive već i danas među, uglavnom, samoproglašenim kandidatima. Ništa čudno. Zvanična potvrda kandidature donosi poprilično novca.

Sve to zna i Aleksandar Vučić koji će učiniti ama baš sve da se pomenuti opozicioni scenario za predsedničke aprilske izbore ne obistini. Koliko god žarko opozicija željela plasman u drugi krug, predsjednik Srbije još više želi novu pobjedu u prvom krugu. Što je sigurno, sigurno je, pa će pored brojnih više puta isprobanih i usavršenih metoda manipulacije javnim mnjenjem odnosno biračima (mediji, novac, sendviči, zapošavljavanje, o klijentelizmu da i ne govorimo), u igru ponovo kao džoker biti ubačen lažni opozicionar ili više njih poput Belog Preletačevića prije pet godina.

Ovaj je momak čijeg se pravog imena više niko i ne sjeća uspio kao cirkuzant na bijelom konju i u bijeloj odori na Vučićevu stranu prije pet godina odvući bezmalo deset odsto glasova pretežno onih nenaklonjenih vladajućem režimu i osigurao mu pobjedu u prvom krugu sa ukupno 55,08 odsto ili nešto više od dva miliona birača.

Najsmješniji “vitez” na svijetu

Preletačevićeva zvijezda se davno ugasila, odmah poslije izbora, a lov za protagonistom njegove presudne uloge nikad nije ni prestao. Prvi kandidat već se sam predstavio javnosti. I upšte nije nepoznat. To je dr Branimir Nestorović koji je predstavio novi pokret “Vitezovi reda zmaja” čiji je navodni cilj borba za dječija prava. Ostavljajući zasad samo kao mogućnost da će pokret vremenom prerasti i u političku stranku. Možda slučajno, ali samo za naivne, i ime Vučićeve koalicije ima dio imena koji glasi “za našu djecu”.

„Nemam političke ambicije, ali ako zagusti, bogami će da pršti”, izjavio je dr Nestorović uz tvrdnju kako u biračkom tijelu “ima podršku od 20 do 25 odsto građana”.

To je onaj isti doktor kojeg je Vučić doveo pred TV kamere da umiri stanovništvo na početku pandemije virusa covid-19 i ostao upamćen kao vlasnik izjave kako se radi „o najsmješnijem virusu u istoriji čovječanstva“.

Koga će još Vučić izvući iz rukava još se ne zna jer do izbora ima nešto više od tri mjeseca, ali je izvjesno da će dobar dio glasača nenaklonjenih Vučiću, pored  njegovih satelita tipa Vojislava Šešelja, Nenada Čanka i drugih pseudoopozicionara, uzeti i čitav niz malih stranaka, uključujući i pokret Dveri Boška Obradovića, koji su čitavu godinu fingirali dijalog vlasti i opozicije bez evropskih parlamentaraca. Onako kako je to osmislio upravo Aleksandar Vučić. Oko ključnih stvari, naime, za Srbiju i regiju, svi oni imaju vrlo bliske poglede kao i sam Vučić.

O Srebrenici i Kosovu misle isto

Hoće li to biti dovoljno da se zapuši dosad najveća naprslina među njima, zvana Rio Tinto, koja je proizvela tzv. ekološki ustanak i blokade puteva i ulica po Srbiji, tek će se vidjeti poslije izbora, a koliko će „ekologe“ i ostatak opozicije koja je bojkotovala prošle izbore zbog čega se i održavaju vanredni parlamentarni zajedno uz redovne predsedsjedničke izbore otpor Rio Tintu ostati vezivno tkivo, vrlo je diskutabilno.

Ponešto, ako ne i sve, ponajbolje je objasnio Boris Dežulović u svom sjajnom tekstu „Rio Tinto, nešto bi te pit'o” na portalu „Novosti“. O tome kako su se, doduše teškom mukom, jedan od Vučićevih jastrebova Nebojša Krstić i jedan od vođa ekološkog ustanka Savo Manojlović u dijalogu jedan na jedan složili kako zločin u Srebrenici navodno nije genocid i kako Kosovo nije država nego je dio Srbije.

I dok se prašina podignuta oko kompanije Rio Tinto i iskopavanja litijuma u okolini Loznice polako sliježe, predizborna kampanja je i dalje u punom jeku iako zvanično po zakonskim rokovima nije ni počela. Nije zgoreg ponoviti kako se ona kod bivših radikala koji se već poprilično dugo predstavljaju kao naprednjaci nikad i ne prekida bez obzira na izborne cikluse propisane zakonom.

Tako se odmah nakon što je Agencija Faktor plus objavila rezultat svog istraživanja kako naprednjaci trenutno imaju podršku 57 odsto građana Srbije, pojavilo i istraživanje Demostata koje je akcenat postavilo na izbore u Beogradu. Prema tom istraživanju, u glavnom gradu Srbije postoji velika šansa da se smijeni naprednjački režim.

Podrška Srpskoj naprednoj stranci i Socijalističkoj partiji Srbije je na 46 odsto, dok opozicione organizacije u zbiru imaju 44 odsto. Stranke okupljenje oko Stranke slobode i pravde Dragana Đilasa imaju podršku 22 odsto opredijeljenih građana, Ne davimo Beograd i partneri iz zeleno-lijevog bloka 13, a dvije desne grupacije  oko Demokratske stranke Srbije i Dveri, približno po pet odsto.

Smjena vlasti u Beogradu, nije se teško složiti sa ovim istraživačima, mogla bi biti i prva stepenica u rušenju naprednjačkog režima u cijeloj Srbiji.

Ko će na crtu Vučiću

Ali, vratimo se predsjedničkim izborima, odnosno trci mogućih kandidata koji će izaći na crtu Vučiću. Već dosad smo vidjeli svašta. Od kandidature bivšeg načelnika Generalštaba Zdravka Ponoša koji se nakon burnog negodovanja njegovog partijskog šefa Vuka Jeremića povukao iz trke, do novinara Srđana Škore od čije kandidature se odrekla Skupština slobodne Srbije čiji je Škoro član!

Očigledno je da opozicija nije uspjela za dvije godine postići zajedničku strategiju i dogovoriti zajedničke kandidate za izbore 3. aprila.

Ako bi se kao kriterij uzeo broj napada režimskih ljudi na opozicione ličnosti, tu dileme nema. Bez premca prvi favorit je grupacija oko Dragana Đilasa i njegove SSP koji su stalni neprijatelji i kao takvi na meti Vučića i njegovih medija. Zbog toga se sa nestrpljenjem iščekivao njihov “sastav” za još jednu utakmicu s Vučićem.

Konačno je saopšteno da će ovu opozicionu koaliciju na zajedničkoj listi predvoditi potpredsjednica Stranke slobode i pravde Marinika Tepić dok će sljedeći na listi biti Miroslav Aleksić iz Jeremićeve Narodne stranke. Navodno su se dogovorili i o kvotama za raspodjelu mandata, ali još nema odgovora ko će im biti kandidat za predsjednika i nosilac liste za beogradske izbore.

Ljutoj protivnici Aleksandra Vučića, Mariniki Tepić, režim je odjednom počeo brojati i nacionalna krvna zrnca, pa je našao da je ova rođena Pančevka rumunske nacionalnosti. Što je rasizam najgore vrste i samo podiglo raspoloženje onih koji ne bi imali ništa protiv da na čelu Srbije konačno vide jednu ženu. Naprotiv.

Zanimljivo je da se (još) ne spominju imena Đilasa ili Jeremića kao mogućih Vučićevih protivkandidata, dok mnogi “ekskluzivno” saznaju kako će budući kandidat ovog dijela opozicije biti – nestranačka ličnost. To je stvorilo ogroman prostor u medijima za “kandidovanja” i predlaganja javnih ličnosti kao “već gotovoj stvari”, a najčešće se pominju imena univerzitetskog profesora Milorada Zeca, bivšeg diplomate Vladete Jankovića, režisera Gorana Markovića…

Po uvjerenju Vladete Jankovića, svaki samostalni izlazak na izbore jest “nož u leđa opoziciji i svrstavanje u Vučićev tabor“.

Koliko para donosi kandidatura

Uprkos toj prilično iskrenoj i tačnoj ocjeni, broj predsjedničkih kandidata će se zasigurno sa približavanjem izbora rapidno povećavati jer plijen nije isključivo predsjednička fotelja. Na prošlim izborima, naime, svi kandidati koji su osvojila iznad jednog procenta glasova dobili su po 29 miliona dinara od države odnosno po 237.000 evra.

Je li država zaplijenila založenu imovinu dvojici koji nisu prešli jedan odsto (dr Aleksandar Popović-DSS i Miroslav Parović-Narodni slobodarski pokret) kako to zakon nalaže, nikad nije saopšteno. Kao što nije saopšteno ni jesu li ostala devetorica koja su premašila granicu od jednog procenta na kraju i dobila svoj novac. Podsjetimo, prije pet godina rivali Vučiću su bili još i Saša Janković kao nezavisni kandidat, Luka Maksimović alijas Beli Preletačević (satirična partija Sarmu prob’o nisi), Vuk Jeremić, nezavisni kandidat, Vojisla Šešelj (Srpska radikalna stranka), Boško Obradović (Dveri), Saša Radulović (Dosta je bilo), Milan Stamatović, nezavisni kandidat i Nenad Čanak (Liga socijaldemokrata Vojvodine).

Iz pomenutih razloga sasvim je izvjesno kako će broj kandidata ponovo biti dvocifren i kako dr Nestorović neće biti jedini “vitez” u izbornoj trci koja će biti sve drugo samo ne viteška. Pogotovo ukoliko nekim čudom konačno dođe do famoznog drugog kruga. Sve će da pršti, kako bi to rekao dr Nestorović.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.