Godina neuspjelog političkog vođstva

Ova godina je pokazala da je upravljanje vođeno samo ideologijom bez ikakvog obzira spram moralnih ishoda opasno.

Demonstrantica drži plakat tokom demonstracija na kojima je zahtijevano više djelovanja dok klimatski i okolišni ministri iz G20 održavaju sastanak u Napulju, u Italiji, 22. jula 2021. [Reuters/Guglielmo Mangiapane]

Odlazeća 2021. je bila godina političkog vođstva, ili važnije, njegovog odsustva, i pozivnica da se osvrnemo na socijalne posljedice neuspjeha liderstva. Mislim da je za mnoge od nas, ovo bila godina u kojoj kao da vrijeme uspori dok svjedočite nesreći – dvije sekunde su se činile kao dvije minute – ili u ovom slučaju, dvanaest mjeseci se činilo kao decenija zatvaranja, otvaranja, lockdowna, mandata, policijskih satova, sakupljanja i razaranja.

U ovoj godini, u kojoj su milijarde ljudi izgubile sve, sve nas podsjeća da svrha liderstva seže dalje od toga da se ljudima govori šta da rade. Pozvani smo da razmotrimo – u duhu nedavno preminule filozofkinje bell hooks – kako je upravljanje u kojem nema ljubavi prema ljudima kojima rukovodi ranjivo na tiraniju i neuspjeh.

Od kraja Drugog svjetskog rata, dominantno razmišljanje u politologiji je da smo svi zaglavljeni u borbi ideja, da je ideologija najznačajnija stvar o kojoj treba raspravljati i da će sve poteći iz tog. Komunizam je pozicioniran naspram kapitalizma, bez osvrtanja na nasilje koje su zagovornici obje odeologije nanosili po sviju u ime ideologije.

Kapitalističke vlade su ubijale komunističke lidere u siromašnim zemljama i finansirale su ratove u sjeni dok su ignorisale vakuume liderstva koje su kreirale, dok su komunističke vlade sponzorisale beskrajne sukobe dok su odbacivale njihov ljudski danak.

Iz tzv. trećeg svijeta, posmatrali smo kako je svaka strana išla do tačno istog ekstrema kao i druga, često u našim državama, ali pokušavali su nas razuvjeriti da su oni, kada su činili nasilje nad nama, to činili iz ljubavi, a kada je to radila druga strana, to je bilo iz pohlepe i mržnje.

Postojao je samo ograničen angažman sa moralnim tvrdnjama koje su iznosili različiti lideri: važno je bilo da su pjevali iz tačne ideološke pjesmarice.

2021 nas je podsjetila da je upravljanje vođeno samo ideologijom bez ikakvog obzira spram moralnih ishoda opasna i smrtonosna zamka. Širom svijeta, države različitog političkog uvjerenja ismijavaju tvrdnju da ideologija može biti tačan predviđatelj tog kako će se država ponijeti usred krize.

Glavni izazov je naravno pandemija COVID-19, koja ulazi u treću godinu i uzrokuje do sad neviđenu pometnju i razaranje. U vrijeme pisanja ovog članka bilo je 280 miliona slučajeva oboljelih prijavljenih širom svijeta i do 5,4 miliona smrtno stradalih – što je ravno da država veličine Slovačke bude zbrisana.

Sa omikron sojem, države kao što su Francuska i SAD prijavljuju najveći broj slučajeva od početka pandemije, iako imaju vakcina u izobilju. U isto vrijeme je prisutna stvarna zabrinutost u državama kojima je uskraćen pristup vakcinama kroz saučesništvo najbogatijih nacija svijeta da je ovo talas koji će probiti njihove skromne odbrane i cikluse zatvaranja i zabrana putovanja na koja su računali.

Ali nije samo COVID-19  otkrio nedostatak moralnog vođstva u svijetu. Globalna izbjeglička i migrantska kriza se nastavlja, sa sve većim brojem ljudi u pokretu po cijelom svijetu zbog sukoba, ekonomskog kolapsa i klimatskih promjena.

Zbog povratka talibana u Afganistanu, stotine hiljada Afganistanaca su potražile izlaz, a velika većina je završila u susjednim državama kao što su Pakistan i Iran bez plana osim da izbjegnu odmazdu koja je provedena protiv onih za koje se smatra da su sarađivali sa američkom okupacijom. U Mijanmaru, manjine koje progoni hunta stižu u Bangladeš i Tajland u stotinama, dok polagani kolaps nekoliko centralnih američkih nacija u političku nesigurnost i nasilje bandi nastavlja slati karavane prema američko-meksičkoj granici.

Sredozemno more ostaje vodeni grob za hiljade ljudi kojima su uskraćeni sigurni putevi do azila ili migracije dok su se Engleski kanal i bjelorusko-poljska granica pretvorili u nove frontove gdje se evropske države mogu igrati politike sa životima ugroženih ljudi. Ujguri još kopne u pritvornim kampovima u Kini, a rat u Jemenu bjesni, pokreću ga zaljevske države a vodi se pomoću oružja proizvedenog na Zapadu.

2021 je također godina kada je klimatska kriza nagovijestila obim razaranja koji nam kuca na vrata. Poplave su prostrujile i uništile gradiće i gradove u državama udaljenim poput Njemačke, Filipina, Australije, Indonezije i Brazila. Do sad neviđena količina padavina širom svijeta uzburkala je rijeke koje su mirno tekle svojim tokom stotinama godina i one su odjednom izlile iz svojih korita.

U 2021, temperature su na Arktiku dostigle maksimum, dok su naučnici upozorili da antartički tzv. „glečer sudnjeg dana“ prijeti da se uruši u naredne tri godine i mogao bi uzrokovati porast nivoa mora za više od pola metra, potopivši pribolane gradove kao što su New York, Bombaj i Mombasa. Pa ipak, UN-ova Klimatska konferencija održana u Glasgowu kulminirala je blijedom izjavom i tužnim predsjednikom konferencije koji je tiho plakao na podijumu kao rezultat neuspjeha.

2021 je pozivnica da se ponovo razmotri ideologija kao najbolje mjerilo kako vlade djeluju, pozivajući nas da im sudimo po onome što rade, a ne samo po onome što govore. Kapitalizam SAD-a nije uspio polučiti značajan odgovor na pandemiju COVID-19; osigurao je mnoštvo vakcina ali nije uspio uspostaviti funkcionalan sistem za testiranje na COVID-19 ili zadržati medicinsko osoblje, budući da doktori i sestre napuštaju ovu profesiju zbog manjka podrške.

U međuvremenu je mala, komunistička Kuba razvila svoju vakcinu, potpuno vakcinisala 85 posto svoje populacije i održala nisku stopu smrtnosti od 0,9 posto u poređenju sa američkih 1,6 posto.

Kanada, koja se često hvali kako je primjer demokratije i napretka, bila je jedan od najgorih prekršilaca u pogledu gomilanja vakcina i provođenja diskriminatorne politike, uključujući i rasističke zabrane protiv južnoafričkih država zbog označavanja pojave novog soja.

Rusija se sprema za rat u Ukrajini iako stopa smrtnosti od COVID-19 u ovoj državi iznosi blizu 2,9 posto.

Nasuprot tome, vođstvo premijerke Jacinde Arden na Novom Zelandu i dalje postavlja novi globalni standard za to kako bi trebalo da izgleda upravljanje izvan retorike i ideološke konkurencije – kroz pružanje ljudima, održavanje otvorenih linija komunikacije između vlade i onih kojima se vlada, te brzo odgovaranja na nove izazove.

Sve ove kontradikcije i još više su pozivnica da se razmišlja izvan ideologije kao simplističkog referentnog okvira. 2021 nas je podsjetila da postoji praznina iza simplističkih narativa „mi naspram njih“ koji trenutno dominiraju političkim razmišljanjem i praksom. Ovo su pristupi politici koji su usmjereni na konkurenciju umjesto na saradnju i džingoistički nacionalizam koji prednost daje političkom opstanku nekolicine nad kolektivnom dobrobiti mnogih.

U duhu bell hooks, čija nam je prerana smrt oduzela učenjakinju koja je kreirala okvir razmišljanja o politici i društvu ukorijenjen u vrijednostima poput ljubavi, 2021. je bila godina u kojoj nas je sićušni virus pozvao da se sjetimo zašto smo uopšte ušli u društvo – kako bismo se pobrinuli da nam je svima bolje, a ne da slijedimo prazne ideološke trijumfe nauštrb drugih. Političari bi trebali obratiti pažnju ako žele da 2022. bude iole bolja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada